Prošao sam već stotine puta tu relaciju Split-Zagreb autom i skoro već znam svaki pedalj tih 360 km. Nekad me nešto novog iznenadi, ali neka opća mjesta se nikad ne mijenjaju, stoga evo mali prikaz mojih utisaka i preporuka.
Kad krenete iz Splita, naravno brzom cestom propičite do Klisa. Slijedi prva dilema. Do Knina preko Sinja ili Drniša? Ja uvijek idem preko Drniša, cesta je malo lošija, ali je put kraći, manje je prometa i ima dosta ravnih dijelova za pretjecanje eventualnih daveža u prometu. Nakon sat i po lagane vožnjice stiže se u Knin. Vrijeme za domoljubnu dužnost - popit kavu u Kninu. A i malo protegnit noge. Ima ona jedna pizzerija iza kružnog toka (da, ima kružni tok u Kninu) di je kava odlična, a jednom sam se čak odvažio i na pizzu koja je bila isto super. Ako ste, pak, još veći domoljub, možete malo i prošetat i divit se tvrđavi. U stvari bi taj Knin moga bit lijep gradić da ima malo više para i da ga se fino skocka.
To je prva trećina puta.
Onda krenete daljeosvježeni kofeinom prema ličkom dijelu puta. Cesta je većinu puta solidna (ima nekih lošijih dijelova, a zimi je zajebano ako padne snijeg). E, sad tu u priču ulaze kamioni, ali opet na sreću ima dovoljno ravnina da ih se pretekne. Ovaj dio puta mi je vozački nekako najugodniji, krajolik je super (pogotovo kad vidim da na nekoj kući piše "zauzeto Hrvat":)) i u većini slučajeva prođe bez većih zastoja. Kad dođete do Korenice slijedi vam druga dilema - stat na odmor u Macoli ili u Borju. Vječno rivalstvo. Macola je ogroman restoran bivšeg vozača autobusa tako da velika većina vozača autobusa po defaultu staje kod svog kolege i rade mu promet. Uvik je krcato, hrana je loša ako uzmete nešto na brzinu, a ako ćete baš sjest i ručat, onda je malo bolja. Služi i kao veliki meeting point jer skoro uvijek sretnem nekog poznat na proputovanju. WC-i su uredni, ali mali pa čak i na muškom zna bit red :)
Motel "Borje" je malo dalje i nedavno je preuređen. Hvala bogu jer je prije stvarno izgledao kao živi spomenik propalom režimu. Brza hrana je ovdje puno bolja (sendviči, kolači i obavezno kiselo mlijeko) a i kava je odlična. Čisto subjektivno mi se tu više sviđa stat jer je nekako u ambijentu tog kraja za razliku od Macole koji je baš u stilu off-road krčme, bez obzira na fine stolnjake i mramor.
Druga trećina puta gotova. Slijedi muka.
Uvjerljivo najdosadniji i najgori dio puta je od Plitvica do Karlovca. Ubij Bože dosade od krajolika i vijugave ceste. Zbog tog vijuganja dovoljno je da se namjesti jedan kamion ili neki starček koji vozi 60 km/h i misli da time živi opasno i vožnja će se odužit u beskraj. A taj Karlovac nikako da dođe, čini mi se da što više vozim da je sve dalje.
I na kraju kad se dočepaš konačno Karlovca, moš reć da si skoro stigao, ostaje ti još samo komad autoputa.
Zimi još treba uračunat snijeg, a ljeti turiste, gužve i radove na cesti koji se (tako hrvatski logično) obavljaju u jeku sezone. I uz sve te faktore i sklonost mog vrata i nogu da se ukoče nakon par sati vožnje nije uopće čudno što ne mogu do Zagreba stić za manje od 6 sati.
Post je objavljen 24.05.2004. u 13:25 sati.