Polako tonem u neki raskopani trag poluživog svijeta kojim su nekoć dominirali oni koji su imali smisao. Evo fine pisme. neću pisat iden leć :-)

Provodim popodneva i večeri sa njima. U parku, u paklu. Taj park zovu pakao jer po noći nema rasvjete pa ... Čedo je tu 35 godina. Alkoholičar je i narkoman. Već san priča o čedi. On već 5 godina živi u stanu kod malog kikija metalca. Isto narkomana. Pred mjesec dana se kod njih utrpala nevolja koja se zove tomo. Tomo je đubre, tip koji voli ukrast i zajebat i sve to dat na - kocku. Dakle idijot, budala. To što voli kocku ga na neki način izvlači od toga da se navuče na dop i hepove jer lovu baca na aparate. Budala, ne turbo budala! Tip o kojem ja ne želin pričat jer nema se tu šta više reć osim toga da utječe na kiku,a da se mene pita on bi davno izletia iz stana jer od kad je on tamo nije dobro za čedu.

Opet je jasna kod njih. Kurva, štajgerica iz gajeve Ona ima dva stanja ,ili je razvaljena ili je plava po licu, sređena od strane muža koji joj je ponekad i svodnik. Idijot koji se bori sam sa sobom zato što mu je žena to što jest. Kada je istuče ona dođe kod kikija i tada zapušteni stan "zagrebačkog polusvijeta" sliči na nešto jer znaju očistit gajbu. Više reda radi, nego radi nje. Tamo noći znaju trajat dugo i polako uz zvuke maidena i miris lošeg vina i dima hašiša.

Dado je tip kojeg čine 3 stvari sex droga i rokenrol. Malo mi je čudno kod njega što dolazi u park a stalno je na speedu ili kokainu,ako ne onda jede bombone. Prepoletan je za park. Kaže da mu je skroz oke da san ja tamo i da san skroz oke. A ja se ponekad osjećan kao neka sjena što je među njima. Zar ne pa zar nisam , ja sam sjena onih ludih vremena e moj blože :-)

Ne mogu reć da san izgubio sve jer me to više ne zanima. Ako sam sam kriv ,zašto bi bio tolika budala pa radio stvari koje ne volim ? Pravo je pitanje - zašto sam budala? Zadnje što sam platio je bila cijena za dva dana nemara. I bloody nisi ni znao, igra si se šibicama, vatra se zapalila, sve je pojeo dim i sad se jebi. Što mogu spoznat. Ja sam čovjek u svojoj 37 godini.Lutam gradom i slažem korak po korak, mozaik iz glave i šećer sa površine srca mi ponekad postaje gorak. Puno mi je ljepše na periferiji grada, u šumi,na groblju je predivno noću kada je pun mjesec, ili u nekoj zapuštenoj tvornici u industrijskom kompleksu di znan uletit kada nitko ne gleda pa onako slikat fotoaparatom i sjest, zapalit cigaretu i popit vode, i slušat preostale korake ljudi koji su to mjesto zauvijek napustili i još odzvanja odjek njihovog truda i žrtve. Što je bila njihova žrtva i koji je bio njihov ideal? Pa budalo jedna zajedništvo! Odgovor je doletio brzo. Da, isto ono zajedništvo koje si izgubio bloody. Često me stiska, oko srca mi se grči ,grudi napuhnu, a lice navlaži. Smatram da dobro prekrivam to. Odvraćam sebi pažnju dok promatram ponekad ljude po gradu kako su teški i iskompleksirani i kako su uhvaćeni u mreži nametnutih vrijednosti. Smiješno mi je to. Ja stvarno ne znam zašto ljudi ne žele ili ne mogu cijenit to što imaju,a kako vidim imaju ali ne znaju da imaju. Vidim to onako sa strane., zapravo kao da sam astronaut u vlastitom svemiru pa gledam, jer ja ponekad radije gledam nego se prepuštam. Ponekad.
Kao da sam došao do kraja svijeta i rijeke su se sljevale pravo dole u bezdan. Zemlja je padala u crno, skupa sa korijenjem biljaka. Nebo je bilo beskrajno crveno kao da je gorilo i čuo sam glas koji je postavio ispred mene jasan izbor - tuga ili ludost. Ja sam naravno birao ovo drugo, mada mi se čini ponekad da sam opet u dvojbi. I presječen sam na pola. Hoću nać smisao.

Pišem, ponavljam iste riječi, riječi one što mi dolaze iz srca kada kažem - boli me.
Riječi su one koje mi dolaze iz glave kada kažem - ja mogu dalje.

Uletio sam u tramvaj na glavnom trgu. Kroz prozor sam gleda tipa šta kopa po kanti za smeće. Tražio je boce. I kao da je je govorio.

Pogledaj svijet mojim očima,
pogledaj tugu što je vide noćima.
Tama je beskrajna iznad svijeta što guši
moje molitve što gore u duši
tiho vrište kroz ulice grada što se ruši.
I teče noć...
Ja hodam beskrajno i nema mi tog sjaja
mjesec je pun i koračam do kraja
ali nema te granice, nema tog sjaja
nema u srcu ni pakla ni raja.

Krenuo je tramvaj,a ja san pustio stvar iz mobitela pravo u uho. našla je svoje misto do mog mira :-)

Činim li što mislim? Mislim da činim sve što mogu i znam biti ono što neću! Tražim li dovoljno ispred mene samo za sebe. Ne, ja imam oko sebe svijet bez tebe. Koliko mogu zaboravit toliko mi je žao. Presječen sam na pola. Okus pepela mi ispunjava usta. Opet mi glava gori!

Sanjam da sam jednoj ulici ,mračnoj prepunoj drveća i ptica i noć je. Čujem krik i kao da vidim, zapravo slutim da su 2-3 tipa i jedna cura,oni oko nje. Ja krenem naglo prema kriku odakle je dolazio kad odjednom udarac sa strane, jak i oštar i nešto mi se zabije u grudi. Reka san samo "ja mogu više pederčine, tu sam koji kurac oćete!!" Nastao je neki kolaps ,čudan mozaik pred mojim očima i opet čujem isti ženski glas i pričam sa njim i krenem prema njemu dok su tipovi nestali. Kako sam hodao padao je sve veći mrak sve dok nije sve utonulo u tamu. Tama je bila potpuno bezazlena i blaga i bio sam kraj jezera. To znam nešto mi je sugeriralo i ispod drveta a to znam jer sam čuo šum lišća u krošnji. Onda sam pitao "šta je to stvarno tako?" Odgovor je stigao ,ali bio je bez glasa i bez dodira,samo se spustilo kao na grudi ,a eto baš na mjesto di je bilo probiveno.

U padretovoj gajbi je kupatilo izgledom kao ona kupatila u austrugarskim masivnim građevinama di je nekad obitavala carska tajna policija. Nikome nije bilo važno kako izgleda jer su vjerojatno imali važnija posla. Požutili zidovi,u jednom kutku vlaga, prozor je izjeden. Vodokotlić radi u po snage valjda od kamenca. Nagovaran se već mjesec dana to popravit,ali sve razmišljam dobro je i ovako. Staro sranje je bolje ne dirat jer će se pokvarit,a u kući od alata ni traga. Osim toga ne želin pridonosit za tipa iz susjedne sobe. Ne znan zašto inače nisam takav,ali tip je malo šumast.
Padretova soba nije bogzna što velika. Ispod prozora je stol sa kompom, poluraspadajuć ali se dobro drži za svoje godine. a desno od njega u istoj visini mali kantunalić, isto tako poprilično pojeden što vlagom što nebrigom.
Kroz glavu mi prošla slika još dok sam ima pa valjda 6-7 godina . Stari je sidia na kauču,a ja ispred njega na podu, odma ispod televizije pravio štetu od trakica, perforacije od tv računa jer je stari pored svog posla bio inkasator pa se zajebava sa računima svaki dan. Mater je ušla u dnevni boravak i u ruci je imala alat za obradu drva. Stari pogleda nju pa onda mene,a ja blejin i ne mogu povezat nju,alat i situaciju. Stari se odjednom nasmije i malo poskoči sa kauča okrene se materi i pita "a štaće ti blanja mama?!" pa se nasmije i pogleda mene. :-)

Pamćenja kod malih su nevjerojatna. Eto :-)

Doša je oko 4 sata demis kod danijele di san ja navratio ...pa san iša sa njin vanka a on voli pit a ja ne volim ne više toliko i jebiga ja san rastega koliko god mogu da bi on nakon 2 ure reka jebote šta tebe ne ide :-) a tip je razvaljotka. na tabletama je jer je preveć živahan. Znan ga 3 godine,a tek sam sada prvi put sa njim vani bio.... a klasika. Doša san doma, slika mjesec jer je peder pun. Jako me boli stomak cijeli dan. Nije dobro,ali proće. Sve prolazi, sve. Ne mogu pisat dekocentrira me grč u stomaku. A i demencija. Pred koji dan reka san super mariju : mario nit mi dobro ni loše. Kad iman love ili kad neman isto mi je. Kad pijen kavu i kad pijen alkohol isto mi je i zato biram sok od bazge. Brate mario sve mi je svejedno. On kaže eee to mi je drago čut. Sve se mislin dobro je reka dok je vadia krumpir i lignje iz pećnice.

Pokucao sam na vrata ludila i čini mi se kao da čujem korake ,čujem kako se prilika približava korak po korak, mic po mic, bit by bit. Polako i sigurno, čvrsti korak mi odzvanja u glavi i čini mi se da kao da prati ritam srca sa kojim dišem.
Ne znam da li je to zbog pomirenja sa svime ili zato što sam jednostavno sit i svakoj stvari kao da znam i početak i kraj. nema stvari koja me uzbuđuje. Odbacio sam sve vrijednosti. hmmm bar tako mislim,neznam.
Evo ga, još jedno jutro je tu, sumorna rutina se vrti kao kolo sreće koje okrećem svaki dan. Ili ću nastavit pobijat ili ću sebi priznat da sam budala i prepustit se posljedicama. Dvojba me umrtvljuje i presječen sam na pola. Uhvatio sam sebe di sam izgubljen i nedefiniran u potrazi za smislom. Ponekad, kao obezglavljen lutam. Volja za opstankom, volja za požudom. Gori mi svijet i baš me briga za to. Priroda je predivna. Ludost je pojam,a ja sam pojava jer se drugačije ne mogu svrstat u redove ljudi kojima su drugi ljudi pojeli mozak i iz čvrstih im lobanja ,pored uha i niz vrat kapi krv. slatke i tople kapljice pomiješane sa prašinom i zemljom.




Razmišljam sve nešto. Moraću otić po dijagnozu.

Boli me na cesti kojom hodam, trnje je na njenim rubovima. Uhvatio sam se sa obadvije ruke čvrsto za kosu,stao sam,sjeo pored kamena i uhvatio se za glavu,prošao tankim prstima kroz prljavu kosu i pitam se zašto sam tolika budala? Pred kakvom sudbinom ja to popuštam? Čemu ja to zapravo prkosim? Zašto pljujem istini u lice, zašto ne mogu vidit,nakon svega, zašto mi je mutan odraz u ogledalu. Istom onom koje ne gledam. Prkosim sebi i toga sam svjestan,ali se i dalje pitam zašto je to tako? Gladan sam saznanja jer sam uvjeren da će mi nove spoznaje donit zaborav i mir u srcu. Nema drugoga? Kad buden pred smrt nastojat ću se nasmješit i onda ću reć - jebite se ja mogu više!

Sanjam kako sam u nekoj pustinji i trčim i stiže me neka zvjerska ptica kao lešinar i kao orao opaka i zabija se u mene i sa kandžama mi čupa jedan organ iz tijela i odleti dalje, a ja posrnem i legnem i lakše mi je.

Sisata jasmina kurvetina je opet bila u parku sa nama. U zadnje vrijeme često dolazi. Dado je razvuka liniju bijelog na klupi pa su povukli. Meni je sranje nepotrebno bilo. Nisam pio samo sam sjedio među njima i priča glupardije. Hoću pisat,ali nekako mi se riječi izgube. Najviše imam riječi kada hodem negdi sam i izgleda da te riječi ostaju unutra u meni samo mi ih se neda pretočit na papir tj tipkovnicu. Ujutro ću...

Sada, večeras, ne znam sebi početak i kraj. Postojim u svim vremenima, i ovdje gdje sam sada sam već bio,i već sam jednom šepao u neumornoj potrazi za smislom. Polako sazrijevam kao dijete malo i balavo bez da se držim za majčine skute i bez da tražim oproštaj. Sjetio sam se nje. Ona ,od koje bi oproštaj trebao tražit najviše i jedino od nje je dobiven bez izgovorene riječi, jer razumijemo se mi. Nakon posljednjeg susreta sa njom okrenuo sam se od nje i zakoračio prema duhu novog vremena. Spao je teret,a one je ostala da izgradi drugi život u svijetu za koji se pripremala, svijetu koji je već bio na pomolu jer nije više mogla izdržat pod teretom samoće i neizvjesnosti, neopterećen novi svijet , zapravo isti onakav kakav je imala u snovima sanjajući treće naše između nas dvoje, sanjajući plod ljubavi koji nastaje izgaranjem dva tijela. I sada, neka je ispunjena i ja sam staložen koliko god hoću i mogu i trebam. Tamo više nema mene. Ne može više.
Ja sam onaj čovjek kakve sam sretao dok sam bio mlad. Ja sam tip presjećen na pola i još se nedam jer život je škola.

Šta ću ti reć više.

Padretova gajba mi je u zadnje vrijeme postala svratište za moj nemirni duh. Baš sjedim kod njega na kauču. Sredio sam je, nema više nereda. Sad je sve čisto i sjeo sam na kuč i sad nema više ničeg, osim cigarete u mojoj ruci koja mi je skoro dogorila do prstiju pa povučem zadnji dim i izdahnem, a pepeo mi padne na goli stomak, toplo me poškakljalo. Ugasio sam je ,zapravo ubacio u čašu sa vodom koja stoji tu od prekjučer, bliža je :-) Sunce je zašlo i sve do maloprije piljio sam kroz prozor,pada sumrak i tiho popušta sparina. Tražim razlog da odem do kioska ili do dućana jer tamo malo dole niže pred glavnu ulicu je jedno mjesto di uvijek puše vjetar i puca pogled tamo gore na tamno i široko brdo. Znam tamo stat ili sist na zidić čisto onako. Kao i u gradu, u parku, di god sjednem mir i praznina. Kojom god ulicom prođem,lako se krećem kroz pustoš, pa praznina. Praznina i besmisao,kriza smisla. Zašto se ponekad osjećam kao lovac u gustoj šumi, sa mrtvim pljenom obješenim preko ramena? što sam to ubio? Tragač za smislom ne ubija to što voli.

evo jedna jako lijepa pjesma :-)

Šporak sam znojan i ljepljiv. Pravo umoran,ali nekako nisam danas presječen na pola. Zijevam i pušim i pijem toplo mliko u kojem je mrvica meda. Navio sam sat u 5 ujutro pa ću se po buđenju sutra okrijepit hladnim tušem,kavom i cigaretom, jer nema te sile da me sada odvuče pod tuš. Rijetko je tako,ali baš zato neka bude večeras. Neka kraljuje ljenost. Po sobi je razbacano smeće, vrećice, kutije cigareta,papiri od kruha iz pekare, majce. Po stolu su razbacani čikovi,plastične čaše,papiri i par kutija šibica koje sam nakupio jer sam često znao zaboravit ponit upaljač kad sam iša po cigarete.Tepih je do pola sobe,a od dalje je neki mramor, neko sranje puno mrvica po kojima gazim kada hodam bos. Na vratima od ormara je obješena crna košulja sa naramenicama i zihericama i pankerskim bedževima,a odma kraj nje crne hlače i remen sa zakovicama.
Ja sam tip koji je strmoglavo izgubio sve na fizičkom,materijalnom i emotivnom planu i nakon sveg brodoloma se uhvatio za splav od pruća, i struje koje ga nose su se smirile , i nije mi ostalo previše, samo onoliko koliko mi je potrebno da nadopunjujem svoj duh dok tumaram gradom i gledam svakodnevne prizore kako se ljudi zapetljavaju u svojim kompleksima i mržnji i ograničenjima. Gledam kako im vapaj izobličuje tijela dok leže na pločniku po kojem hoda i upravlja jebeni kič, našminkane dame sa kompleksima iz snova.Ljudi su sami sebi postavili granice i ne prihvaćaju tuđa znanja na bilo kojem planu. Pišem o tim sitnim stvarima koje su mi ostale i sa kojima obogaćujem svoj mir koji se iz dana u dan neumorno širi, iz ove sobe na ulicu, ogleda se u lokvama vode,pa preko ulica grada, sve do šume di tihi noćni vjetar govori svoje, tiho šapuće meni i tamo sam miran i čist. A on mi govori : " udahni me , napuni pluća strpljenjem jer nemaš više kamo jurit. Svi putevi oko tebe su čisti i ti si polazna točka."

A štaću. Popodneva provodim lutajući po gradu, razmišljam. Nastojim bit čim više opušten dok zbrajam djela i nedjela svoje lude glave i sveg što sam imao i izgubio. Puno sam izgubio, zapravo sve sam izgubio i neka me tu jer od svega izgubljenog držim distancu. Odbacujem svaki mogući vanjski utjecaj na svoje postupke nebi li tako potpuno opravdao istinu iz koje odgovorno stojim,a ona glasi: za sve pizdarije si odgovoran ti,samo ti i nitko drugi. Vođen nevidljivom rukom nasmiješene sudbine. Još jedna budala više na osamljenoj planeti. Jedna bistra žena, starija, profesorica na filozofskom je jednom kroz naš razgovor preko facebooka, spomenila onu banalnu,a to je da postoji mogućnost da samo odgovaramo za svoje postupke u prošlom životu :-) naravno i za te postupke smo sam krivi. Ja nisam tip koji se žali, koji tuguje. Nisam sanjar mada mi se u snovima prikazuje sve što tiho u sebi priželjkujem. Od zvonjave telefona do prikaza nekog lika, neke spodobe, sive ljušture demonskog lica i sa krpama umjesto odjeće di je naslonjen na drvenu i trulu ogradu koja razdvaja dvije pustoši.
Budući da sam ja u situaciji kada sam prepušten samome sebi i da sam zakoračio u 37 godinu života, imam puno pravo razmišljat o smrti. Ne nije to patetika, to je neizbježno i sve zavisi kako se postaviš. Moja je namjera da se smrti nasmješim na sav glas potaknut još više tom spoznajom kako je život lip i da sve je trebalo iskoristit i širit pozitivnu vibraciju ne očekujući ništa zauzvrat. Jer dotakao sam bit života kao mjehur od sapunice. Mada opet tko to zna možda je to sve samo bila iluzija,san iz kojeg sam se drhtav probudio bogatiji za znanje i bogatiji za spoznaju. Kaže gandi : ne postoji put prema miru, sam mir je put. Ajd nastojat ću se držat njegove mudre. :-)

Prođen kroz grad i skrenen u park. Tamo čedo i pero. Uobičajena scena, pero sjedi,a čedo šetucka svojim istrošenim koracima oko klupe dok drži bocun u kojem je bambus, miks od jeftinog vina i kemikalije koja se prodaje pod kokakolu. Sjeo sam i zapalio cigaretu. Nakon 10ak minuta u park dolazi dado i kad me vidio podiga obadvi ruke gore i zadera se iveee rokenrolla!! pa mi je odma bilo jasno, opet je na koki ili spidu. Doletio je i po obicaju stao mljet o dnavnim nebulozama i glupardijama... Nakon nekog vremena meni lagano sine da ja tri sata sjedim na ljuljački, pušim i ne pijem pivo koje sam kupio na kiosku usput, i da tri sata ja nisam prozborio niti jednu jebenu riječ, samo sam se prepustio sumraku, modrom zraku i poslije svjezdama koje su jedna po jedna nestajale sa neba , pred naletima nocnih kišnih oblaka, praceni grmljavinom i tihim vjetrom koji je tada milovao moja sjecanja dok sam plovio kroz njih , baš kao brod, plovio u nemirnom moru kroz tu oluju koja se spremala. U neka doba, samo san se usta i reka vozdra društvo i zaputi se na trg,na tramvaj i do padretove gajbe. I evo me tu dragi blože. Kiša lagano pada, ništa od oluje i ja i nebo smo smireni i svatko pušta svoje suze,samo znaš šta je, moje su suhe i ravno mi je sve :-) još malo pa cu lec. Volin spavat kada kiša pada...ja se javio. ( nebi da iman šizu, a skoro san joj blizu .)

U jednom gradiću, 10ak kilometara od mog rodnog grada,velikim djelom osamdesetih godina, stanovnici tog malog mista su najviše volili slušat grupu U2. Od mulaca, zrelih mladih, njihovih roditelja pa čak i babe i dide. Svi su okidali na U2 ko ja na pistolse kad san ima 18 godina. Sjećan se da se baba od mog rođaka jure sa žarom njihala slušajući "in gods coutry" iz starog kazetaša na obodinovom frižideru, u staroj kužini, dok je pekla krumpire i neko meso i pravila kolače za nas, nikad umornu dicu šta smo se igrali indijanaca, i pentrali se po obilnim krošnjama starog drveća u parku, dok su autobusi sa njemačkim tablicama znali, onako vrući i prašnjavi, stajat ispod. Turisti bi tada kao mravi izlazili iz njih i potom se raširili po kamenom zidu i hladili lepezama dok bi njopali lubenice ili domaći sir. :-) kakve veze ima što nema više tih vremena kad svaka godina nosi svoje ludosti i glupardije. Godine čine svoje, ugljik se uporno drži svog stupnja raspadanja dok nam tijelo, žilavo, drži svoj bunt. Jer glava, luda dobro zna da duh nema vremena.

Kada hodam sa čedom po gradu on je uvijek korak iza mene,ama baš uvijek. Kada usporim da uhvatimo korak,on isto tako sve dok ne stanem, i kada stanem, i on stane i nastavi pričat to o čemu priča. To je čovjek koji kada hoda zapravo stoji na mjestu. I kamo god da krene on se ne miče. On stoji kada hoda i ponekad spava dok priča. Spava na nogama baš kao umorni radnici što kao konji spavaju,stojeći pored mašina.

U zadnje vrijeme mi je nekako inspirativno družit se sa njima,bez obzira šta nisan sklon pretjeranom alkoholu a nikako drogama. To su ljudi koji imaju kvalitete. Dakle preletio san danas popodne preko pakla i bio kratko sa njima i doša na jebenu dubravu. Neznan zašto ali ode mi je kod padre tako fino. Neka melankolija zna bit u ovim ulicama di uvik neki povjetarac puva sa sjevera.

Proša san preko pakla. bili su svi,osim dade koji je ziher u banani doma jer nema više ni koke ni spida pa je uštogljen i kljuckav kakav je bio zadnjih dana. Točnije prije 4 dana kada san ga zadnji put vidi.Čedo i pero su se u neka doba zaputili u dućan pa će vjerojatno doma. Ostali smo ja i vuk. Vuk je doša sebi jer mu je prijatelj uskratio dnevni evo da kažen džeparac jer su se jedva dogovorili da vuk treba imat manje love jer se onda manje uništava svim raspoloživim sredstvima. Jako kratko sam bio sa njima. Naravno ponudili su me pit a ja san odbio jer kao neda mi se pit umoran sam. Mada je prava stvar u tome da ja ne mogu pit loše vino jeftino i grezo. Nema te kokakole koja može ubit bljuzgavi okus na jeziku kada piješ to. Jednom sam pio i nikad više. To kada te razvali isto ti je kao da si uzeo jako loš dop koji ti skine krizu,ali nekako si prazan i šupalj i nisi ispunjen jer nema kodeina pa ti neka voda u kostima i plućima...
Ja san pravi mali konformist. Iman svoje male rituale i gušte. Ja kada pijen, pijen malo ,ali kvalitetno. Dobro ne mora bit malo :-) ali san izbirljiv. Plavac,pelješac i lucky strike. Nisam alkoholičar i to oni znaju ali me opet poštuju kao i ja njih jer ih jako dobro razumin. Mi smo stare fukare isti smo ali se opet razlikujemo svaki na svoj način je sebi prizna da je budala.
Vuk je vječna ajme meni patetika koji se nemože dovest redu jer podsvjesno traži da ga ljudi žale. Takvi tipovi znaju bit opasni,manipulatori. Emotivan je dosta i prepušta se emocijama među kojima najviše prevladava tuga i apatija. Loše vuče stari, loše. Jednom mi je reka da san ja borac,snalažljiv, a ja mu na to da to i nije baš tako, nego samo da slušan svoj instikt za preživljavanjem i volin male sitne stvari koje nadopunjuju praznine u životu. Volim svoje male rituale, dnevne rutine i znan da je odlazak na posao i povratak u svoja dva kvadrata mira glavni prioritet. Lova je nebitna,lova se ne stječe nego zaradi i kako dođe tako prođe. Neka smo robovi,neka radimo posao za drugoga,ali kada se posa završi ,radno vrime prođe, imaš svoju okrepu, dok kompleksaš,židov,robovlasnik i dalje robuje kriterijima društva i dopušta da mu društvo određuje vrijednosti poput kakav stan imaš,kakav auto,kakva žena, kakice srasice prasice kasice.
Čedo je proživi dosta,ali je jako duhovit i zabavan i pričljiv. Dosta je načitan i sa njim se može o svemu pričat i zajebavat. O čedi je snimljen dokumentarni film.
Pero, pravim imenom zlatko je kratko jasno alkoholičar koji je izgubio pred malo stan jer mu je izgorio pa sada živi skupa sa čedom, kod malog kikija đanera,dugokosog metalca, koji je sve samo ne miran i staložen. Nije im lako u tom stanu koji je do pola upropašten,upravo onoliko koliko ga mogu dovest nebriga heroinskog ovisnika. Klasična ruperda kroz koju su prošli razni sumnjivi tipovi,propali slučajevi, lopovi, prevaranti, nasilnici,lake žene, pijane kurve, stare fukare, kockari, pederi i panduri...

Eto dragi blože. Vida ih sve. Dan kao i svaki drugi. Sada san u gajbi ponoć je skoro i ja iden leć.Evo malo lipa pisma.

Nevjerojatno. doša tip kao novi zaposlenik u radionu. Isto bivši đanki. Čelav i nekeko čudno poletan. Nije na ljekovima ,jer da je nebi proša, bar kod mene. Tip se jako dobro kuži u kompove. Kao i ja, isti smo s tim da mene kompovi apsolutno ne zanimaju jer ode koristimo jednostavne stvari,ako ne radi- deinstaliraj i opet instaliraj, ako ne treba sačuvat podatke - formatiraj i instaliraj. Ja se držim one jednostavne a to je da win služe samo za dvije stvari jedna je da se na njima zaradi,a druga da čovjeku dignu živce. Kako god aj neka ga poletan je ,ali mogu priznat da mi je pomalo naporan.
Non stop nešto švrlja brlja po radioni. U subotu san mu dao jači procesor i zajeba se jer mi je po ure priča o njegovim specifikacijama. Uf kako udavi! Ako nastavi bit dalje živahan kao do sad ja ću mujavascript:%20void(0); preporučit apaurin ili se pobrinit da ne prođe, teška srca, ali brate daj stani malo na loptu. Nezna on di je doša :-)

Jučer ja kroz grad kad trg republike zatvorila murija i da će puštat iza 18 sati. Oke nabijem vas i iden ća. ja do pakla da vidin koga ima kad pero i čedo. Sjeo ja zapalia duvan i Krenem sa čedom do žabca,a žabac je na trgu. Murija je pretraživala na ulazu. I ja ležerno prođen bez da me iko zaustavlja. Nevjerovatno od svih ljudi panker se ležerno ušeta unutra. Iza mene čedo gotovo isto tako kad odjednom čujen povik - ovaj nije pregledan i pravin se gluh i produžim i produžim pa se okrenen nakon nekog vremena,kad čede nema. Nije ga pustilo jer je ima pola litra kokakole sa sobon u vrećici. Uvik on nosa neke vrećice sa bocama jer miksa bambus. Žabac je bio zatvorena pa sam se okrenia nazad i iziša,ali na drugom mjestu da ne provale...
Tako su sinoć pero i čedo ostali u krizi,skoro ,kažen skoro jer san ja prije toga donio peri bocun vina "veritas" pa mu je to pomoglo. Popio san i ja malo vina. Ponekad mi je žao pere kada ga nađen popodne di se trese jer nije popio ništa. Užas.
Jučer sam bio kod super maria. Tip je jedan penzioner,polaznik tečaja za kompjutere koji se održava u udrugi di radim. Jedan dan mi donio komp za popravak. ja to riješin i tip mi plati i pozove me na piće. ja štaću pristao sam i ostavim mu broj telefona ako treba šta za komp... Nakon 2 dana me tip zove da di san da ima problem sa internetom. Tip je doša sa autom po mene i odveo me kod sebe doma ,kad vidin da ima wifi karticu pa se hoće spojit na susjeda :-) naravno riješio san stvar,otključa san tri rutera tako da ima uvik internet. Ja ga zovem super mario jer je radio kao vodoinstalater a ime mu je marijan. Evo ovako on je jedan od onih tipova koje niko ne voli i koji samo gunđa i sere i susjedima je omražen. Stavio je kameru ispred vrata stana jer mu susjedi pljuju po vratima i tuku i bubaju. Naravno on je jedan od onih za koje se govori da su đubrad. Sa druge strane ja stvarno neznam zašto,ali tip je mene zagotivio do maksimuma.Ja kod njega,zapalin zadnji duvan,a on se ustane i ode vani i vrati se sa 2 kutije cigarete, evo ga majstore. A nisan ga tražio. Jučer san već drugi put bio kod njega i on se postavio da je to što nediljon dolazin kod njega i žene već tradicija. Mislin na ručak i to. Moraš doći,kaže mi, skuva san lignje odlične su .... a ima domaćeg crnog vina slatko ko cukar! I Sada hoće da ja 3-4 puta dolazin kod njega i učin njega i ženu služit se kompom...Meni je tu jedna stvar zanimljiva. Tip nije glupast, inteligentan je i sa njim mogu razgovarat o svemu, o tehnologiji,politiki,religiji,znanosti... čemu god. Ima zupčanike funkcionalne... Ja san steka dojam da ja kada bi nešto treba ,bilo šta da bi on skočio i odma to napravio. Neznan čime san zaslužio toliku pažnju. Ne znan kako mogu na taj način odgovarat nekome. A juče sa dobio zahtjev za prijateljstvom od jedne starije ženske koja me isto tako zagotivila skroz. Mislin da je to ,kako bi padre reka, poruka da bi se treba počet družit sa ljudima,ali malo više nego do sad. A i hoću vrijeme je da izađen iz pećine u crnoj planini.