Padretova gajba mi je u zadnje vrijeme postala svratište za moj nemirni duh. Baš sjedim kod njega na kauču. Sredio sam je, nema više nereda. Sad je sve čisto i sjeo sam na kuč i sad nema više ničeg, osim cigarete u mojoj ruci koja mi je skoro dogorila do prstiju pa povučem zadnji dim i izdahnem, a pepeo mi padne na goli stomak, toplo me poškakljalo. Ugasio sam je ,zapravo ubacio u čašu sa vodom koja stoji tu od prekjučer, bliža je :-) Sunce je zašlo i sve do maloprije piljio sam kroz prozor,pada sumrak i tiho popušta sparina. Tražim razlog da odem do kioska ili do dućana jer tamo malo dole niže pred glavnu ulicu je jedno mjesto di uvijek puše vjetar i puca pogled tamo gore na tamno i široko brdo. Znam tamo stat ili sist na zidić čisto onako. Kao i u gradu, u parku, di god sjednem mir i praznina. Kojom god ulicom prođem,lako se krećem kroz pustoš, pa praznina. Praznina i besmisao,kriza smisla. Zašto se ponekad osjećam kao lovac u gustoj šumi, sa mrtvim pljenom obješenim preko ramena? što sam to ubio? Tragač za smislom ne ubija to što voli.

evo jedna jako lijepa pjesma :-)