Zvao me prika da se nađemo na jarunu na otoku mladosti. Ja ne volim rituale,nisam poklonik nitijedne religije i doktrine,ali sam iz pristojnosti pristao. Nikad nisam bio na jarunu točnije na otoku mladosti, pa sam se zaputio tamo pa ako neđem nađem. Jebena čistina,staza za bicikle, penzioneri,ljubavni parovi po klupama, rekreativci,žene, obitelji djeca i među svom tom svitom lik u crnim martama,crnim uskim hlačama, crnoj majci dugih rukava,a preko nje jedna bez rukava sa natpisom punks not dead,poderanom i punom ziherica i bedževa i,za pojasom mi vise lanci i zveckaju dok hodam,imam narukvice i prstenje na sebi i pravo sam se osjećao ko crna ovca,ko vanzemaljac, neki tamo tip koji se spustio sa crne planine dole među narod i nezna ni sam što bi sa sobom :-) Da, prika nazva san ga i reka da ne mogu da ipak nisam za to ,ali da poštujem svaku njegovu radost. Okrenia san se i na tramvaj za grad, za dubravu. 10 je sati i doša san do trga republike. Bilo je ljudi pun kurac i murije na svakon kantunu. Slavlje povodom ulaska u eu,a ja sve mislim slavlje povodom ulaska nam nečega u zna se di. Tramvaji priko trga nisu vozili i jebemtimater usranu ajde iden bacit đir sve do kvaternikova trga. Šetam ja. Grad ,ulice su neznatno pune kičasto obučenih djevojčica i dječaka. Pored mene hodaju neke tri žene i primjetio sam da me čudno gledaju, pa san odpizdio na drugu stranu ceste. Odjednom osjetim jebačku glad i sjetim se da od jutros nisam ništa jeo. O jebemti osjetio sam kako mi se želudac skuplja i kao da mi željezni zupčanici melju po kostima. Nemam snage i jedva hodam. Prolazim pored jednog fast fuda i ulazim unutra i kupujem - pivo ! popio sam je u tri poteza i krenia dalje. Gladan sam i nešto me probada u desnom bubregu i presječen sam na pola. Imam osjećaj kao da me hvata nesvjestica, ali razum odoljeva, bijelo mi ispred očiju i ruke mi drhte. Malo dalje kiosk i neki ljudi čekaju u redu pa sam stao i ja i na kiosku kupio - 2 konjaka i krenem dalje. Po putu sam ih strusio uz sve teži i teži korak i cigarete. Jebeno sam gladan. Presječen sam na pola i teško držim korak. Ne vrti mi se toliko u glavi,ali mi ispred očiju fleša sve u žuto. Malo prije stanice za tramvaj je još jedan kiosk i ja kupujem pelinkovac,mali unućić koji opet strusim u sebe u jednom komadu i drsko ispustim bočicu pravo na beton. Primjetio sam da me jedna cura plavuša gleda sa nedefiniranim izrazom lica dok sam nakog eksiranja pelina isplazio jezik koliko god mogu i pljunuo na pod i zapalio cigaretu. Jadnica mala ko zna šta joj je sve prošlo kroz glavu. Mogu samo pertpostavljat šta će kada dođe doma materi ispričat kakav je užas vidila na ulici :-)
Gladan sam ko pseto i vučem se kao zmija,presječen sam na pola, na putu od zadnje stanice,okretišta sedmice, do padretove gajbe. Prolazim pored pekare i ušao bi unutra ,ali unutra ne prodavaju alkohol. A ja sam zbilja gladan i krulji mi stomak.

Jebemti pa koji kurac mi je doša? koji kurac ja to sebi radim? U padretovoj ulici sam zastao i u sjeni u mraku sjeo na pločnik i stisnuo šake. Žile su mi iskočile i sabran sam. Odjednom me sa sjevera poškakljao svježi vjetar koji me podsjetio na one dana kada sam bio na ulici i tumarao gradom slijepim koracima ,bez plana ,ali sa jasnom vizijom u glavi. 3 godine su prošle od kada sam vani od kada sam na raskršću. 3 godine sam dao u vjetar. 3 godine jebene iluzije. Malo sam umoran dragi moj blože. :-)
Zbog čega me u zadnje vrijeme progoni misao da svakoj stvari poznam i početak i kraj?

Danas je bilo malo friško vani. Bistro je bilo mada su se na nebu izmjenivali oblaci,crni sa bijelima. Nebeski šah. Tokom dana sunce bi uvijek našlo svoj put i probijalo se kroz njih sve do velikih betonskih zgrada, drveca i vlažne trave di bi puzao njegov zlatni sjaj. 7 je uvece. Nakon što sam nekih 2 sata sjedio na fotelji i zjapio u prazno,smirenog toka misli, ali divljeg i duha. Utonuo sam bio u san ,tocnije polusan jer pojavio mi se grc i blagi trzaj u nogama i malo me streslo i potiralo iz sna u koji sam tek utonuo. Sjetio sam se prvih simptoma apstinencijske krize. Nagoviještaj blage i ledene strave kada ti cigateta ima okus vode i tijelom prolazi tisuce iglica i jedini mišic koji na tijelu radi je mozak koji kalkulira kombinacije, jedine preostale kombinacije za riješit dop. Ostakak tijela je polu-mrtav i vuce ga samo gorcina i užas dok lutaš kroz grad kao zombi-demon u potrazi za heroinom. Tihi vapaj gorcine. Sav mi je horor koji je,dobro je, sada daleko iza mene prošao u sekundi kroz glavu. Znaju mi se s vremena na vrijeme pojavit trzaji u rem fazi pred porinuce u san,baš kao maloprije, jer ako sam ja to sve ostavio iza sebe,ako sam zaboravio u glavi, izgleda da moje kurvinsko i izmuceno,ali žilavo tijelo još nije. Neke stvari ne praštaju tako brzo mada je prošlo tocno 4 godine od zadnjeg puta kada sam sebi prošaputao odlucno amen tamo u šumi ,na osami, dok sam boravio na poluotvorenom odjelu psihijatrijske bolnice na rabu. Taj dan nije bio heroin nego njegov idustrijski derivat pod nazivom subutex, isti kurac kao heptanon,samo blaži pred rastanak.
Šta je bilo danas.
Šetuckam preko trga i cujem da me neko zove. Okrenem se ,kad cedo i vuk priko tramvajskih pruga. Doletin do njih. Vuk podiže ruku jedva i polako i pruža mi podlakticu jer je slab za rukovanje. Krenili su riješit hepove za vuka jer su ga zajebali pa mu ukrali terapiju i opet su ga zajebali danas kad je dao lovu i dankiji su pobjegli i sada su krenili riješit hepove na trecu pouzdanu stranu. Kao. Nadam se da ge nece danas triput zajebat. Koja je to tuga koji je to jad bit državni pacijent i ovisit o jebenim tabletama,a još gora kada nemaš kontrolu. Pa opet prošlo mi kroz glavu ,jebemti pa njih boli kurac za to šta jesu oni su se sa tim pomirili i gotovo i ne kriju to što jesu. Jednako kao što sam se ja pomirio sa svim što sam izgubio u životu,samo ja moram ponekad krit da sam bivši danki jer te ljudi odma na prvu streljaju kao psa i imaju cudan, nedefiniran pristup prema tebi. Kao da te se boje i u isto vrijeme bi te ubili. Ljudi su zatrovani propagandom i nisu svjesni cinjenice da se covik mijenja,da mijenja stavove i poglede na život i da je gladan novog iskustva. Nemoš ti objasnit nekome da nisi više to što si bio nekad. Na svu srecu krecen se medu ljudima koji to znaju a ne smeta im i ti ljudi su mi oke,dok mi ostali ne predstavljaju bitan faktor u životu. Ja sam igrao ruski rulet i izgubio,ali preživio.

Pala je kišurina. zrak je friški. Kako je padre u rovinju, tako san ja često kod njega u gajbi na dubravi. Padre je rodom iz Samobora. Ima svoju kuću u Tuheljskim oplicama,ali je u Zagrebu zbog posla i pijanstva :-). Gajba koju je iznajmio je jako jeftina. Kuća ima jedan kat i tavan. U prizemlju je od "gazde" sestra,a gore ima malo veći balkonćić sa kojeg se ulazi unutra, u veliki hodnik u kojem se kuha. 4 sobe su gore u svakoj sobi po jedan samac, po jedan pazi koje slučajnosti - ivan i kada ja tamo dođem svi smo imenjaci :-). Meni je život pokaza da su samci koji su prešli 50 godina više loši nego dobri ljudi. Kada san jednon doveo psa edija, nije prošlo ni 12 sati a da kreten koji je u sobi do, nije obavijestio gazdu, gazda je čovik prva liga i to njemu ne smeta što samo ukazuje na to da je tip tužibaba,dupelizac,podmukao,jadnik ... Taj kreten je tip za kojeg bi se slobodno moglo reć da nema svoj život pa se petlja u tuđe.
Pred dva dana san bia tamo. Bila je sparina i ja se naravno raskomotio po običaju. Budući da sam "sam" skinia san se u mudante i skuva kavu,zapalia duvan, i nešto brljavio oko mog kompa koji je tamo osta još od kad san iša ća iz utrina pa san od većih stvari kod padreta ponio i ostavio komp. Kako bilo upeklo je jer prozor ,preko kojeg se možeš prebacit na balkon , gleda na jug.Tip tj. kreten je vrata svoje sobe drža otvorenima i sidia za stolon i (kako kreativno) buljia u tv. Inače ja neman tv mada iman tv karticu u kompu ,pa ga opet ne gledan.A štaš svaki ima svoju ovisnost i svaka ovisnost neizbježno vodi do tupila. Kao uostalom šta je još davno prije dovela mene moja ovisnost o heroinu ravno pod čekić tupila. Dobro da san ga se ostavia. Tupo mi izgleda tip koji belji u tv na kojem je sadržaj koji meni vrijeđa ovo malo inteligencije šta mi je ostalo ,kao isušeno na ispucanoj kori unutar lubanje, poput osušene zemlje ,u tragovima, na unutrašnjoj površini sive kugle u kojoj je nekad kraljevao mozak u mojoj još uvijek vreloj i ludoj glavi.
Kad je sunce malo molalo ,nije mi se dalo čekat da ispušin duvan pa san na noge nataknia razgažene crne starke, prebacia šugaman priko ramena uzeo šampon i ležerno ,onako sa cigaretom u ustima prošeta do kupaone. Tip mi se na putu obratio riječima "e ako možeš ne otvarat prozor jer star je i jedva smo ga popravili" pogleda san ga koliko san moga da ga vidim kroz dim od cigarete u mojim ustima i reka mu - dobro. Došlo mi u trenu da mu kažen da nije dobro držat prozor zatvorenim radi vlage da vlaga mora ić van,ali san se isti sekund predomislia jer ne želin ispravljat krive drine. Da otušira san se i obrisa i sve sa cigaretom u ustima :-) stari običaj.
Ah da. Od svih stanova i kuća di san bia i svugdi san uspia otključat iz linuxa bar 2 rutera osim - kod padre. Iz radione san kod njega donio grid antenu od 24dbi koja košta jako puno i nije moja nego san je posudia iz udruge. O jebemti uspia san otključat 5 rutera,ali zakurac jer san mora vratit antenu tako da ne vidim nitijedan ruter koji san otključa. Za postavit internet kod padreta treba se jebački potrudit. Napravit (ili kupit) antenu. Ponit vijke i bušilicu tako da se stavi na vanjski zid, štelat antenu dok tražiš rutere zaštićene wepom pa stoputa unutra-vani. Ma jebada do zla boga pa mi se više neda. Eno vidi san da neki frajer prodaje yagi antenu za 150 kn. Prva lova i kupujen je,mada san malo skeptičan jer signal se dosta gubi jer .... polako bloody ,ovo nije blog za kompjutere. Raspisa san se. Odoh vani, pa preko pakla. Bit će tamo neko od bande pa polako ... Možda je dado nakon 30 dana kokaina i speeda doša sebi malo. Malo ih žalim samo onoliko koliko ih žali neko ko je sve to proša i ostavia iza sebe.

glazba liči dušu. razbija predrasude. uokviruje riječi ,daje do znanja, prenosi poruke i širi horizonte , oslobađa...

Sinoć se vuk usta i iskobelja do zdenca i - zabio glavu u onu šporku vodurinu ! Ludež! A cijelo vrijeme na putu od pakla do hnk je kaska za nama i povremeno povikiva "ivica, ivica" . Ponekad bi nas sustiga i stavia ruku na moje rame da uhvati ravnotežu. Čedo je to komentirao- danas je ivici rođendan pa je popustljiv :-)

Bune se ljudi, stanari jedne zgrade. Bune se jer u parku odmah do, blizu glavnog trga, se skupljaju: drogeraši pijanice beskućnici i ološ. Galame piju po cijelu noć. Ekipa koja tamo visi 30 godina je mirna i tiha samo sjede ,piju i besposličare i ubijaju popodneva i večeri s tim da se u neka doba prije ponoći svaki pokupi ća doma i pokupi prazne boce za sobom,kao i kutije cigareta ili štajaznam štoliveć. Za sobom ostavljamo samo strance iz obližnjeg hostela i mlade parove. Beskućnik pero tamo spava ponekad.

Stanari nas ne podnose (većina) . Prije nekih dva mjeseca je jedan od stanara po običaju izveo svog psa u park i pas koji se zove "dante" je doša do nas i ja sam ga pomazio i pas bio veseo. Prije 10ak dana sam šetao po ribnjaku,kad u susret mi dotrči dante, daleko od gazde, najušio me je i sav veseo ,maše repom i lipi se uz mene i liže me tj. bali :-) . Pred 3 dana u parku kada je pala noć odjednom se stvori dante i pored svih ljudi on dotrči do mene. Dante me nekako zavolio. Izraz lica vlasnika psa nije bio baš u redu. Mi ekipa, kada pijemo tamo, uvik kupimo smeće iza sebe. Stanari zgrade furaju svoje pse svaki dan u park i njigovi jebeni psi pišaju i seru po parku i oni to ne kupe iza njih. Zbog čega smo mi problem? Prekjuče su došla dva tipa i jedan pandur i rekli čedi i meni i vuku da više nesmim dolazit u park (!) spominjali su europsku uniju. Da ti pamet stane!

7 je sati poslijepodne. Sunce još uvijek prži, i prži, i neka prži koliko god može, svom snagom, jer meni to ne smeta. Uostalom moram se dobro ,još bolje prilagodit na ovakvu vrućinu jer me nakon sveg divljanja, svih neposlušnosti i svih slatkih strasti, neozbiljnog djetinjstva i divljeg odrastanja, neizbježno čeka pakao.

Vuk : Sjedi u parku na klupi prekriženih ruku i nogu i pogrbljen ,ali malo podignute glave. On izgleda kao jedan od onih demona koji čuče pokraj velikog vraga. Ima dugu, bijelu i potpuno raščupanu kosu kroz koju se probija pomalo psihotični , blistav, lucidan pogled,onako fiksiran, kao da je zamišljen. Lice koje se malo otkriva ispod kose je blijedo-žućkasto i dopunjuje ga neki čudan, usudim se reć podli osmijeh. On nikad nije odavao svoje namjere,ali sve što je radio i kako se ponašao je bilo pozitivno. Jučer sam čekao da sunce zađe. Povuklo se , tamo negdi iznad rijeke i polako se gasio zlatno-žuti sjaj. Popio sam čašu vode ,zaključao radionu i na tramvaj,kroz grad,pa usput do njih u pakao. Pakao je jedan park u centru zagreba kojeg tako zovu još odavno jer je tamo mrak. Na ulazu sam ih čuo. Vuk, njega čovik prvo čuje na kilometar ,a tek onda vidi. Jer frajer ima prodoran, dubok i težak glas. Govori iz pluća koja su teško prokopana kodeinom,metadonom,opijumom, cigaretama i pićem... Zdravo,ivice! Kaže mi. Kratko sam bio sa njima. Posli san otiša sa dadom malo na trg popili po pivo pa san iša doma. Dado dado je isto jednostavna priča.

Friško je jutro. ponediljak. Spavao sam preko 12 sati. Razvlačili su mi se snovi sinoć,baš kao i ja po krevetu. Malo se pokrij ,malo se otkrij.... Svjetlo dana se pojavilo prije 5 i od tada pa sve do 7 kada san se diga je trajalo dugo, još duže nego cijela noć. Kao da sam tada izgubio percepciju vremena i promatrao mutne snove izgledalo je kao da sam netko treći koji promatra. :-)
Još se iz pepeljare na stolici ,pokraj kreveta razvlači tanki sivi dim a ne sjećan se da sam zapalio cigateru. Jučer sam opet bio sa njima. Ljudima iz polusvijeta koji su me iz nekog razloga prihvatili. Mada ja ne idem za tim, mislim svakome odgovara da ga okolina prihvati,samo ja ne stremim ka tome da budem dio njin. Ja mogu pit i zajebavat se jednako kao i ne pit i još se više zajebavat. Meni ne treba nikakav stimulans za ludosti i humor. Na kraju, to nije moj način života,ja neću bit više državni pacijent i neću se prepuštat rijekama alkohola dok topim tugu i bavim se grizodušjem. U čemu je stvar? Stvar je u tome šta san ja svu tu ekipu znao još od prije 15ak godina. I mnogi od njih su mrtvi. Čedo je živ i potpuno je isti. Čedo je beskućnik,alkoholičar i narkoman. Kažem beskućnik mada živi u stanu kod jednog hiperaktivnog tipa,stanu kroz koji svako malo nalete sumnjivi tipovi. Neki dan je jedan tip u stanu umra od overa, pa sada imaju pizdariju. Čedo je tip koji popodnevne sate provodi pijuckajući bambus ,dok čita knjigu. Tip samo čita knjige ,ima puno informacija i pravo je fino sa njim razgovarat o nečemu jer je lagan razgovor kada se jedan drugoga nadopunjuje. Jedan je tip snimi dokumentarac o njemu.



Vuk. Nekada je izgledao kul i rokerski i bilo ga je ugodno za vidit. Onako nosio je uske hlače,čizme,košulju i prsluk. Uvijek neke pizdarije po njemu narukvice,ogrlice,privjesci, prstenje... uostalom kao i ja crni panker :-) Nego vuk se evo da kažem nekako predao, pustio je da ga život-rijeka bezuvjetno nosi i dok ga tihe struje vuku, on je zatvorio oči...
Malo mi tužno vidit ga obučenog u prljave hlače,zimsku jaketu i dva prsluka na sebi, dok spava na klupici u paklu ili dok kljuca na sred trga. U zadnjih tjedan dana on je čisti užas! Ja sam mu fino reka ,prikane, ne jebi me! sa tobom neću hodat gradom jer uporno odbijaš bilo kakvu pomoć. Ja ti mogu riješit šta kod sebe ,šta kod drugih da odneseš te svoje stvari koje vučeš,da ti operem robu... ali on neće. Reka san mu da izgleda kao turist koji se izgubio i nema plan ni mapu.. Ja znam zašto neće. Neće jer je zao. Najviše prema sebi. On je jedan od onih ljudi koji bezuvjetno vole tugu i žaljenje. Pederčina jebena. Pred neki dan ,kada sam posljednji put sa njim iša van parka,je sjeo na pod čekajući tramvaj i kreštao po običaju. Ja sam nosio gitaru i čeka svoj za doma nisan ga više moga podnit. Kad odjednom mic po mic priđe mu neki tip i kaže da mu je poznat i pita ga da li je beskućnik. A je vuk stvarno je beskućnik. Mada ima i on svoj stan a u zadnje vrime ima neku lovu. Tip mu ponudi da živi u kući na periferiji grada sam sa jednom babom i da ništa ne mora plaćat ,samo malo uređivat oko kuće i unutra se brinit o babi. Ima bi svoju sobu i sve kako spada... Vuk je to zapustio. Ja mu više neću pomagat. Ko ga jebe neka plače nekome drugome. I to sam mu reka i on se složio sa tim pa šta onda.


Sandro. Sandra znam dok je još bio alternativac. Dolazio je visit u park još prije 15 godina i posli bi išli u jabuku. Ajme koja vrimena lipa :-) .Nekada je bio maneken,a sada. Sada je osušen, ispijen, mršav i zapušten. Ne volim kada netko laže samog sebe ,a to radi svaki put kada mu ja pričam o idealnim uvjetima za lječenje koje pruža jedna terapijska zajednica u splitu (nisu sekta). On sve kao da ga zanima,ali vidim mu po obrisima lica i očima, vidim i prepoznam kada umjesto čovika priča 40 heptanona. Vidim kada netko laže samog sebe. Narkoman je. Zapravo svi su,samo neki nemaju granice kao sandro. Svaki drugi dan je poluživ od dvije bočice hepova i votke. Imaju jedan dućan di svaki dan kupe nešto jeftino i malo i šaniraju žestoko piće. Par puta su pali,ali to ih ne zaustavlja :-) Jučer je vuk maznia bocun bijelog ruma. A sandro 5-6 redbulova i pune šake čokoladica. A zašto to rade - zato što mogu. Sjedio sam sa njima i pio sa njima u uličici koja vodi do parka. Odmah pored kanti za smeće im je standardna lokacija. Sandrov stan je zapušten, smrdljiv i bez sanitarnog čvora jer je slomio sve i bez struje je. Čovik se prepustio čarobnom krugu i ne virujen da će skoro izać iz toga.

Sve su to jebivjetri sa kojima se ja u zadnje vrijeme družin. A ni sam ne znam zašto. Primjetio sam da sam se naša u istoj situaciji od prije 15 godina. Tada ,dok sam bio mladi panker sam izlazio u taj park i nisan ima planove za budućnost, samo jasnu viziju i kao i sada, tada sam postavljao i obavljao stvari koje su bilo potrebne da je ostvarim.
I jesam ostvario sam viziju. Nedugo nakon toga imao sam svoj komadić mira,posao,kompjuter, električnu gitaru,psa i ženu koju cijenim. Sve je to razbio heroin.Promijenio sam grad i naša se opet u zagrebu. Igrom slučaja vizija se meni i drugi put ostvarila,samo što je ovo zadnje tj. ona ispala greška koju sam platio tako što sam se opet naša u situaciji istoj od prije 15 godina... I znaš šta moj dragi blože. Meni je dobro. Znam na čemu sam i znam i osjećam stvari koje me ispunjavaju čak još više kao prije.
Odmaklo je jutro raspisa san se. Kava mi se ohladila a nisan popi sve. Skuva bi drugu,ali neman vremena iden do radione... imam neku viziju u glavi i znam da ja - mogu dalje ... Kako bi reka padre,koji je sada u rovinju "život je maskenbal" :-)

Dragi blože, jeben te! Ne mogu pisat. imam blokade na putu od glave do prstiju. Ali samo to i zato ne mogu pisat. NIsan razvaljen nisan blesav,ali ne mogu pisat. Kad mi bude bolje vraćam se.

Ive ,svaki put kad se nađen sa tobom i idemo gradom ja imam osjećaj kao da sam sa mulcem od 16 godina.

dragi moj blože nisan od piskaranja iden među narkomane,pjandure,psihopate,mafijaše,jeftine kurve,lopove i ostale jebivjetre :-)

kako je ovo dobro :-)

wep zaštita na ruteru je jako loša. to san danas iša provjerit kod prikana kod njega i u njegovoj zgradi. Otključa san ih 5 čisto da mu pokažen da je wep zaštita loša i lako se probija. Trebalo je 15ak minuta za svih pet provalit. Sada prikan ima besplatan internet - prozor noćas mora pasti :-) bio nan je moto danas dok smo lagano pijuckali domaće masno crno vino boje krvi, blagog okusa željeza i slatkog poput meda.

Njegova majka je prije 40ak godina zatrudnila i odlučila pobacit. Pobacila je uspješno. Opet je zatrudnila i drugi put je pobacila isto tako uspješno. Treći put je nastala komplikacija. Nije tila rodit dite i svim se silama trudila pobacit,ali nije uspila i rodila ga je.
Ja vam kažem , ljudi na margini imaju jako puno kvaliteta u sebi. Ovo je "vuk" On kaže "moj stari je bio jako zabavan i duhovit čovjek. Svugdi je bio duhovit, osim kad je doma..."

U početku smo znali, bili smo sigurni da smo znali. Imali smo razvijene receptore. Intuicija. A to je zato što smo slušali srce i bili smo znatiželjni. Razvoj je tekao. Neki su, ispunjeni, u trenucima odmora tijela sjedili na obalama svojih rijeka i svaki je gledao u njenu bistrinu i pratio njen tok. To je uljevalo mir i spokoj. A rijeke ko rijeke, i bistre i mutne, svaka ima svoj sliv i neizbježno se stapa sa morem, a more sa oceanom,a ocean sa punim mjesecom.... Pao je mrak i došli su oni, došao je autoritet... pretvarali smo se da slušamo, pretvarali smo se da smo poslušni i pokorni. Zapravo slušali smo ,ali ništa od rečenog što smo čuli nije davalo zadovoljavajući rezultat, ništa što su nam davali nije moglo ispunit nas u cjelini. Šuplje blagostanje i požrtvovnost. Skučene radosti su ostale rasti u nama. Naučili smo s vremenom, umjesto novih vještina, naučili smo postavljat pitanja. Ma nema, umijeće A1 nema šta.

a pankeru se neda ništa piskarat :-)

allowfullscreen>