večeras mi duh luta poljima, a tijelo odoljeva pod neletima boli. presječen sam na pola. svijet gori sjećanja se tope i moje vrelo srce grije absint.

pred koju godinu ja sam bio u situaciji jako teškoj situaciji kada mi se slomilo sve na materijalnom, moralnom i emotivnom planu.
emotivno izvršio sam samoubojstvo i izgradio novu osobnost potpuno odustajući od puta koji nije davao zadovoljavajuće rezultate i tada poslije svega prihvatio sam duhovnost i humor kao jedni izbor nakon što sam za sve svoje uspone i padove prihvatio odgovornost.
i priznao krivnju i odlučio napravit korake naprijed a da se pri tom ne zamaram previše sa velikim planovma i ambicijama u životu.
Shvatio sam da život čine male sitne stvari
da je radost u srcu a ne uglavi
shvatio sam i prihvatio gubitak jedine relikvije za koju sam znao a to je zajedništvo.
počela je potraga za smislom. počela je tada potraga za drugačijim zajedništvom.
za svrhom zajedništva. .
duboko unutra ja sam potresen do kosti
do srži
Sve to znam prekrit
smatram da sam naučio puno
život je škola jebeni maskenbal. gledam i znam puno o ljudima i nekako spontano me koraci uvijek odvedu sa strane. na marginu.
neprilagođen sam jer ne gajim iste vrijednosti kao ljudi oko mene
haj pogledaj svijet mojim očima
sad ću se blago psihotično nasmijat
ja dobro znam što je dobro a što zlo
nikome ne želim zla niti sam ikad stremio ka tome
često se moram pravdat da nisam krvnik drugima
često moram napominjat da nastojim razmišljat pozitivno...
često mi se pozitivna misao razbije o štit ljudske gluposti i ograničenja, dogme i normi koje ne prihvaćam...

Izvadio sam iz prednjeg džepa sat koji je zavezan lancem za remen.1 je ujutro,na putu prema doma stao sam na jednom velikom raskršću i sjeo na rub ceste. Držim ga u desnoj ruci a palcem lijeve ruke polako kružim po unutarnjoj strani poklopca, po onom mjestu na kojem je obično slika nekoga ili nečega sa čim se poistovjećujemo, slika nečega ili nekoga u kome se nalazimo i sa čime srce kuca kao jedno. Na mom satu nije bilo slike, nije bilo ništa ugravirano i samo sam kružio palcem lijeve ruke u suprotnom smjeru kazaljki i na vrhu prsta osjećao svaku mikropukotinu na nedovršenoj srebrnoj površini i polako tonuo u nešto između čežnje i pomirenja.
Vjerujem da će jednog dana doći mojih 5 minuta.

što više šutim više razumijem
što šire gledam više ja znam
mrak me škaklje po leđima
ali se ne osvrćem dok hodam potpuno sam.

Pred godinu i nešto. Proljeće navečer ja i predator sidimo na dolcu kad nam priđe stariji čovik. Nosio je puno vrećica a i gitaru. Izvadio je i reka da ju je dobio kao lovu na nekom natjecanju. Gitara puno vrijedi.
- Evo ćeš je probat? Ja nisam gitarist,ali uzmem i malo brljavim po njoj. On se ustane i promrmlja da mora nešto obavit i ode negdi... puf! a meni ostavio gitaru i stvari. Jebeš stvari pomislim on je meni kao potpunom strancu ostavio vrijednu gitaru. I prošlo nekih pola sata kad eto ga nazad sa bocom pića u ruci. Ponudi me ,ja odbijem i vratim mu gitaru uz nezaobilazno pitanje - šta te stari nije bilo strah ,moga san otić sa gitarom kamo sam god tia?...
On spremi gitaru u fini kovčeg, spakira stvarčice pogleda me ,nasmješi se i kaže - "znam" I ode.

Ne znan jesan li ovo već pisao ode dragi moj blože. Ovo sada pišen jer san jutros vidio tog starog...

Baš je bilo tmurno kao jutros. 2010 godine drugi mjesec . Sjedio sam na glavnom kolodvoru i promatrao putnike, skitnice, pijance, cigane, jeftinu kurvu što se šepurila gore gole i beskućnike i ja sam naravno bio ova posljednja skupina. Nisam točno znao što bi. Mirno sam sjedio bez plana, ali - vizija nije jenjavala. Samim tim što sam bio slobodan da radim šta hoću i kamo god hoću sam baš zato bio koliko toliko miran i ne baš potpuno staložen jer još nisam dobio sve odgovore i nisam se potpuno pomirio sa situacijom. Puhao je blagi vjetar i nebo je bilo tmurno. Ja sam polako plovio kroz neku melankoliju. Imao sam džepove pune kovanica pa sam ubacio u aparat za kavu i zapalio duvan.
Nije prošlo ni 10 minuta kad eto ih, uz blagi žamor promuklih glasova su nešto raspravljali,očigledno o lošem događaju koji se dogodio negdi u pijanoj i neprospavanoj noći. Ja sam samo pretpostavljao da se radilo o tučnjavi, nekim likovima, ciganima ili štaja znam. Doteturalo je njih 5-6. Bili su 2 brata, dva tipa, 2 mlade plavuše lakodajke i jedna crnokosa kurva za koju sam posli sazna da joj je makro upravo onaj tip koji me je netom nakon izlaska iz komune na ulicu dočekao, i polako uveo u ono što se naziva zagrebački polusvijet. Svijet bez ideala, bez društvenih vrijednosti. Ulica koja ima jedno pravilo ne diraj nikoga i možda ostaćeš čitav. Svijet kojega karakterizira besmisleno tumaranje i potraga za tamnim žarom boje krvi.

Tip mi je ponudio bocu tek otvorenog vina i rekao "aj malo dođi sebi". Ne znam zašto je to uradio vjerojatno je pomislio da smo isti pa sam se ja nekako pripremio u glavi da otpijem gutljaj vina onako besmisleno ujutro čisto iz pristojnosti.
Naravno nije mi se svidilo vino ,ali izdrža san da se ne zagrcnem jeftinom crnom tekućinom koja nije imala puno veze sa vinom. Cigareta mi je pomogla da ubije odvratni okus kiseliša. Imali su neku raspravu ali su izgleda bili preumorni da je drže u kontinuitetu tako da su se nakon kratkog vremena opustili i nastavili pit. Nakon nekih sat dva su krenili u gajbu i naravno mene pozvali ,kao očekivat je da idem sa njima. "Crni" su me zvali. U gajbi su svi zaspali,samo je M. još osta budan i pogleda u mene i gleda me i gleda i tiho prozbori " ti imaš crnu dušu" i okrene se i prebaci na fotelju i zaspe. Ne znan šta je mislio pod tim. Tada sam bio oprezan da ne najebem pa san se usta i odšeta nazad do glavnog i tamo sam upoznao neznam ni ja kako tipa kod kojega sam posli živio 9 mjeseci jer sam se brzo nakon izlaska zaposlio. Djelio sam letke, bila je dobra lova.

vrti mi se opako ali i dalje smatram da je sve u glavi. nema predaje strahu!

Koliko god bio uvjeren da si se riješio bola i smatrao da si spreman i odlučan zakoračit iza barijere, uvijek te pljusne sa svih strana kad se najmanje nadaš. Još prije koraka, kao upozorenje da još malo ostaneš tu. Sjetiš se njega. Stvaran je i prati te uz korak. Neki strah koji je uz tebe odrastao i sa kim si se igrao i neumorno divljao kroz veliki dječji svijet,a iza toga kroz zagonetke i noćne more. Djelio djetinjstvo. Sjeklo te na pola. On je taj što je izlazio iz sjena drveća netom poslije zalaska sunca, gmizao poput zmije. A ti si smatrao da je sve postalo staloženo poput pepela jednog izgorenog života i nadaš se da je ona ptica što te iznad prati onaj drevni fenix, a zapravo je to tvoj demon strah. Tvoj mali čudljivi ,ali pitomi demon strah. Spreman za igru i spreman za kompromis. Kaže mi, tiho dođi ,pređi prag pa mogao bi vrisnut i pustit me van.

Imam zahtjev za samoćom jer kako stvari stoje izgleda da sam naučio na nju i drugačije ne mogu.

Bile su dobre i pune riječi koje je on izgovarao u mraku iznad plamena svijeće. Plamen je nedefinirano titrao i širio puls,kao valovi,kao crno prstenje širilo se okolo i nestajalo na rubu velikog kruga, negdje u šumi. Šuma i noć. U sukobu sa samim sobom, u priznavanju i pomirenju sa činjenicom tko sam i što sam, vidio sam i prisustvovao stvarima koje sa smatrao da rade šarlatani . Toliko toga ne znam ali hoću znat i meni je sasvim u redu to priznat, a još više u redu reć da nemaš pojma i bit strpljiv i mirno slušat. Razuman čovjek ne traži rituale, ne više od onih rutinskih koje izvodi svaki dan. Valja napravit iznimku jer potraga za smislom je potraga za mirom. Ja volim kritiku na spram sebe jer se nadam da ću se bolje izgradit.
Da nije bilo heroina nebi nikad okusio jad. Da nije bilo jada nebi nikad okusio pomirenje. Nakon pomirenja jednostavno mora nastupit mirniji korak u životu. Ako hodam u tišini da li je to uspjeh jer ne čujem vlastite korake. Trebao bi ,stvarno bi trebao za sva vremena zatvorit sva poglavlja iz povijesti i okrenit se naprijed.

Nije ti nitko ništa uzeo!Ti si davao sebe,stavljao se tamo di si osjećao da pripadaš i određivao vrijednosti. Nevolja je više poučna nego inspirativna. Što još trebam naučit? Da li uopće trebam više učit kada mogu reć da svakoj stvari vidim i početak i kraj. Zabavljaju me sitnice,ali ponekad čujem bolnu škripu iza vlastitog smjeha i to me u jednoj sekundi baci dole na tlo i ne mogu nać smisao niti imam pitanja i pogled i presječen sam na pola i ne mogu se pokrenit. Dobro je što se spontano mogu ne znam ni sam kako to mogu,ali uspijeva mi da se podignem iz crne smole i otresem sjećanja kao prašinu sa lica i čeznem prema nepoznatom i mističnom. Uvjeren sam da ću naći smisao. Uvjeren sam da ću jednog dana dobit odgovore na sva pitanja ,pa čak i na ona za koja nisam znao da postoje. Misli su mi staložene mada sam preveć opušten.




Kod padre sam u gajbi. Vruće je i svejedno mi je što je tako. Proša san preko parka. Svi su bili tamo. Dado na koki,pero na alkoholu, čedo na heptanonima i alkoholu,jasmina na svemu,vuk ne zna ni sam šta je uzimao kao ni sandro. Većina sliči na jebene nakaze. A štaš pa i ja sam jednom bio takav..

Znali smo često po povratku iz đira se skupit kod mene. Ja san ima dobre mjuze doma pa nan je to, osim jednog od brežuljaka iznad grada, bilo drugo omiljeno mjesto. Škripalo nam je u kostima, kroz zgrčene mišiće je pulsiralo nešto kao strujni udar.Neizvjesnost je titrala u zraku.Kapile su sekunde i znojni su mi bili dlanovi i umorni prsti. Poljubio bi vrh cvijeta ,dotaknuo jezikom njegovu gorku srž, iscjedio iz njega zrak, a onda, nakon male vatre, velika ceremonija, ali brza i kratka. Ja bi se potom uhvatio za kosu i stisnuo šake, osjetio pojačani puls i teško disao, ustao i prepustio da me nosi val pitanja i tuče harmonija odgovora, jer pitanja su nepotrebna bila. Onda bi reka - hvala tom svom slatkom demonu što mi kosti liže, kroz žile mi struji i baca me niže i niže i niže sve do blistavo žutog kamenćića pored vrata pakla. kiss goodbye!