Koliko god bio uvjeren da si se riješio bola i smatrao da si spreman i odlučan zakoračit iza barijere, uvijek te pljusne sa svih strana kad se najmanje nadaš. Još prije koraka, kao upozorenje da još malo ostaneš tu. Sjetiš se njega. Stvaran je i prati te uz korak. Neki strah koji je uz tebe odrastao i sa kim si se igrao i neumorno divljao kroz veliki dječji svijet,a iza toga kroz zagonetke i noćne more. Djelio djetinjstvo. Sjeklo te na pola. On je taj što je izlazio iz sjena drveća netom poslije zalaska sunca, gmizao poput zmije. A ti si smatrao da je sve postalo staloženo poput pepela jednog izgorenog života i nadaš se da je ona ptica što te iznad prati onaj drevni fenix, a zapravo je to tvoj demon strah. Tvoj mali čudljivi ,ali pitomi demon strah. Spreman za igru i spreman za kompromis. Kaže mi, tiho dođi ,pređi prag pa mogao bi vrisnut i pustit me van.