Znali smo često po povratku iz đira se skupit kod mene. Ja san ima dobre mjuze doma pa nan je to, osim jednog od brežuljaka iznad grada, bilo drugo omiljeno mjesto. Škripalo nam je u kostima, kroz zgrčene mišiće je pulsiralo nešto kao strujni udar.Neizvjesnost je titrala u zraku.Kapile su sekunde i znojni su mi bili dlanovi i umorni prsti. Poljubio bi vrh cvijeta ,dotaknuo jezikom njegovu gorku srž, iscjedio iz njega zrak, a onda, nakon male vatre, velika ceremonija, ali brza i kratka. Ja bi se potom uhvatio za kosu i stisnuo šake, osjetio pojačani puls i teško disao, ustao i prepustio da me nosi val pitanja i tuče harmonija odgovora, jer pitanja su nepotrebna bila. Onda bi reka - hvala tom svom slatkom demonu što mi kosti liže, kroz žile mi struji i baca me niže i niže i niže sve do blistavo žutog kamenćića pored vrata pakla. kiss goodbye!