Izvadio sam iz prednjeg džepa sat koji je zavezan lancem za remen.1 je ujutro,na putu prema doma stao sam na jednom velikom raskršću i sjeo na rub ceste. Držim ga u desnoj ruci a palcem lijeve ruke polako kružim po unutarnjoj strani poklopca, po onom mjestu na kojem je obično slika nekoga ili nečega sa čim se poistovjećujemo, slika nečega ili nekoga u kome se nalazimo i sa čime srce kuca kao jedno. Na mom satu nije bilo slike, nije bilo ništa ugravirano i samo sam kružio palcem lijeve ruke u suprotnom smjeru kazaljki i na vrhu prsta osjećao svaku mikropukotinu na nedovršenoj srebrnoj površini i polako tonuo u nešto između čežnje i pomirenja.
Vjerujem da će jednog dana doći mojih 5 minuta.