Boli me na cesti kojom hodam, trnje je na njenim rubovima. Uhvatio sam se sa obadvije ruke čvrsto za kosu,stao sam,sjeo pored kamena i uhvatio se za glavu,prošao tankim prstima kroz prljavu kosu i pitam se zašto sam tolika budala? Pred kakvom sudbinom ja to popuštam? Čemu ja to zapravo prkosim? Zašto pljujem istini u lice, zašto ne mogu vidit,nakon svega, zašto mi je mutan odraz u ogledalu. Istom onom koje ne gledam. Prkosim sebi i toga sam svjestan,ali se i dalje pitam zašto je to tako? Gladan sam saznanja jer sam uvjeren da će mi nove spoznaje donit zaborav i mir u srcu. Nema drugoga? Kad buden pred smrt nastojat ću se nasmješit i onda ću reć - jebite se ja mogu više!
Post je objavljen 19.07.2013. u 21:02 sati.