Kada hodam sa čedom po gradu on je uvijek korak iza mene,ama baš uvijek. Kada usporim da uhvatimo korak,on isto tako sve dok ne stanem, i kada stanem, i on stane i nastavi pričat to o čemu priča. To je čovjek koji kada hoda zapravo stoji na mjestu. I kamo god da krene on se ne miče. On stoji kada hoda i ponekad spava dok priča. Spava na nogama baš kao umorni radnici što kao konji spavaju,stojeći pored mašina.
U zadnje vrijeme mi je nekako inspirativno družit se sa njima,bez obzira šta nisan sklon pretjeranom alkoholu a nikako drogama. To su ljudi koji imaju kvalitete. Dakle preletio san danas popodne preko pakla i bio kratko sa njima i doša na jebenu dubravu. Neznan zašto ali ode mi je kod padre tako fino. Neka melankolija zna bit u ovim ulicama di uvik neki povjetarac puva sa sjevera.
Post je objavljen 02.07.2013. u 23:17 sati.