U jednom gradiću, 10ak kilometara od mog rodnog grada,velikim djelom osamdesetih godina, stanovnici tog malog mista su najviše volili slušat grupu U2. Od mulaca, zrelih mladih, njihovih roditelja pa čak i babe i dide. Svi su okidali na U2 ko ja na pistolse kad san ima 18 godina. Sjećan se da se baba od mog rođaka jure sa žarom njihala slušajući "in gods coutry" iz starog kazetaša na obodinovom frižideru, u staroj kužini, dok je pekla krumpire i neko meso i pravila kolače za nas, nikad umornu dicu šta smo se igrali indijanaca, i pentrali se po obilnim krošnjama starog drveća u parku, dok su autobusi sa njemačkim tablicama znali, onako vrući i prašnjavi, stajat ispod. Turisti bi tada kao mravi izlazili iz njih i potom se raširili po kamenom zidu i hladili lepezama dok bi njopali lubenice ili domaći sir. :-) kakve veze ima što nema više tih vremena kad svaka godina nosi svoje ludosti i glupardije. Godine čine svoje, ugljik se uporno drži svog stupnja raspadanja dok nam tijelo, žilavo, drži svoj bunt. Jer glava, luda dobro zna da duh nema vremena.