Raspjevani dikobraz

utorak, 31.10.2006.

Banana split

Prije nego išta drugo kažem, htjela bih vas sve pozdraviti dame i gospodo. I kuštravce u zadnjim redovima.
Da, svakako imate pravo što se tiče ... svega pretpostavljam. Pogotovo onoga s duševnim stanjima i time, pa nemam razlioga ne pisati. Barem da možete reći da sam totalno šenula, onako da ostane u spomen zavremena kad mi bude bolje.
Možda je to zbog noći vještica, možda i je. Iako su noći ovih dana nevjeroajtno ljepe. Zbilja, osvrnite se malo oko sebe, samo još snjega fali i wooo hooo :) I naravno meni fali zimska jakna, i par toplijih majčica, ali mislim da ću to uspijeti srediti uz minimalnu količinu nerviranja.

Sad, budući da još nisam stigla obraditi jednu sliku o kojoj vam imam jako jako puno za pričati, a ne želim ju staviti tako izrezuckanu (možda na kraju i budem), nemam izbora nego napisati kratki osvrt na jedan moj stariji post.

Da, da znam, nisam ga smjela citirati, trebala sam kao svaki pošteni građanin staviti link. Ali eto, imam novosti za vas, ja nsiam pošteni građanin. Dakle, na ovo sam sasvim slučajno naletjela, a ne bih ni išla čitati da mi jedan komentar nije privukao pažnju, što je jedna posve druga priča.

Zapravo, ni ne trebate ga pročitati, ali ako želite da vam bude jasno o čemu ja to pričam zapravo, preporučljivo je.
Taj me post zapravo i natjerao da napišem ovaj. Iako ovaj planiram napisati već danima, ali to se uvijek nekako izjalovi.
Sve je to dio postmodernističke tišine. Bolje ne reći nego reći, pretpostavljam. Iako nemam blage veze što je to postmodernistička tišina, ali cool je zvučalo pa sam zapamtila. Kao i muholiza otopine natrijeva klorida.
Iskreno rečeno strah me je onoga što sam napisala u tom postu i onoga što sam napravila od dosade.
Nekako cijelo vrijeme razmišljam kako sam sad pametnija, kako su me određene stvari naučile pameti ... bla bla bla, a zapravo sam zaboravila one neke najosnovnije stvari koje u starom postu, onako, iz opće dosade iznosim.
Nekada tako mrzim tu šesnaestogodišnjakinju, e zbilja bih ju pridavila kad vidim što piše, derište jedno, kad znam iz prve ruke što proživljava ... zbilja ju mrzim, ne tolko što je to zaslužila kolko joj zavidim. I to je to.
Dajte samo primjetite količinu gluposti natrkeljanih u jednom postu, pa broj šala i pošalica ... što ljubav radi od ljudi, muka mi je.
Vjerojatno sam to stavila kako bi se možda ipak i netko među vama sjetio tih dana ... da ne budem jedina koja pluta
tim širokim jezerima prošlosti.

Iskreno, ne znam koji mi je kupus. Bilo je sve u savršenom redu, koliko savršeno može biti, jer mislim da ste me prije dva tjedna pitali može li gore, samo bih vas prezirno otpilila, mrmljajući u sebi kakvih sve budala ima, a iz sadašnje mi se prspektive eto, uopće ne čini tako strašno. Sada bi se mogao naći neki bistrić i reći mi da će mi se eto i ova smučenost kasnije činiti kao ništa.
Te bistriće molim da se ne uvrijede, ali moje je mišljenje, da eto ne će, jer znam da su mi sjećanja na prošle događaje slične prirode ostala jako jako neugodna i ne želim to opet prolaziti.
Mora da je ovo neka ciklička pojava, onako pojavi se kad hoće, ode kad hoće i ti se s gđicom depresijom jednostavno ne možeš svadit ni pogađat, niti ju izbaciti iz kuče.

Nekad se sve tako savršeno preklopi, nemam ništa za učiti, odem u kino, pričam s ljudima koji nisu ništa krivi osim što su u srodstvu s krivim ljudima ... i tako se sva sranja nakupe i onda ljepo šiznete.

Jednostavno prerijetko pišem i sad mi je previše toga odjednom u glavi, ne mogu razvrstati što spada u koju temu.
Pa ubacujem onako naizmjence rečenice. A to je jako jako jako loše.
Kad nemam glazbe, to je vjerojatno uzrok. A što je uzrok ne imanja glazbe pitate se? Brat je uzeo monitor. Da da, ja sam vam bez monitora. Znam, divotno. A i dosta je kasno. Vama možda tako ne izgleda, ali vjerujte mi, kasno je.
Ne znam što mi uopće nedostaje, toliko sam puta sve pretresla u glavi, toliko si puta dokazala da je cijela stvar sasvim biološki-socijalno uvjetovana i da zapravo nema nikakve vrijednosti bla bla bla ... ali onda se pitam, ako ljubav nema vrijednost, što ima?

subota, 28.10.2006.

Da budem iskrena od samog početka, nemam pojma o čemu ću pisati.
Dizajn mi je zariban skroz na skroz i to je totalno destimulativno za pisanje.
Morati ću to popraviti. Čim skužim kako.

Ponovno sam se danas pitala zašto ja ovo pišem ... ne znam. Znam da ne pišem za sebe. To je nemoguće.
Ono što pišem za sebe nikako ne stavljam na net, ono što pišem za sebe odmah spalim.
I ne znam. Da bih imala volje za pisanje nečega, biločega, moram znati da postoji makar jedna jedina osoba koja to voli čitati. Ne koja pročita i napiše svoje mišljenje, kako bih ja isto učinila kod nje. Zapravo, sad mi se takvi odnosi čine pomalo besmisleni. Ne, ja želim čitateljstvo koje će voljeti čitati. Koje znam da će svaki puta kad dobije priliku pogledati ima što novoga ili nema bez obzira je li napisala novi post ili nije. Nažalost, ja to trenutno ne mogu reći za nikoga, da sam toliko luda za čitanjem. Ne znam zašto. Znam da bih se trebala kriviti zbog toga, ali jednostavno ...
izvan toga sam.

Opet sam se zapetljala u stvari o kojima nisam htjela govoriti ... prečesto mi se događa.
Imam u glavi kompoziciju i sve, ali se malo zanesem ... u krivu stranu i sve propadne. A dovraga.
Nikad pisca od mene, ha? Valjda ste u pravu.
Eto, ne možemo svi biti sjajni u svemu. Iako je loš osječaj znati da ništa u čemu sam dobra, ali baš ništa nije moja zasluga. Sve sam to dobila, dobila na dar od koga ... Boga? Ne znam.
Evo ga, svakim novim redkom ovo je sve lošiji i lošiji post. I ne mogu razmišljati o ničemu drugom, koliko god se trudila osim o tome kako će možda i neke dobre ideje koje izneem biti posve nagrđene ružnoćom ovoga posta i da ne će odaslati poruku kakvu je trebao. Ne znam zašto je tome tako. Osjećam se zbrčkano i to jako i sve što mi treba je jedan dobar krmež. A istovremeno .. toliko toga se lomi, upravo sada u ovom trenutnu, da ne znam kako zaspati, jednostavno ne znam. I tako upadam u ovu zamku, lutanja svijetom u bunilu, nadajući se da ću pukom srećom naletjeti na nešto, da će se dogoditi nešto, da će grč u želucu nestati, i moći ću pustiti misli slobodne ... slobodne kao što su bile i prije, prije nego što ih je slučaj stlačio i smjestio u ovu glavu ...

Toliko sam si puta rekla kao i sada, da je sada vrijeme da se konačno skockam, da je sada vrijeme da si pokložim blog, ljude, život ... ali uvijek se predomislim i zaključim da ću si nered dopustiti samo još ovaj, zadnji put.
I tako u nedogled, samo ću si još ovaj put dopustiti slabost, samo još ovaj put ...

četvrtak, 26.10.2006.

Ne bih trebala biti ovdije, trebala bih biti u sobi i učiti.
Trebala bih raditi na govoru za sutra, govoru u kojem se zalažem za mrtvu stvar.
Imam osjećaj da ne cjeli moj život borba za mrtvu stvar, stvari za koje zapravo nikoga nije briga, jer hey,
zašto bi iko išao na maturalac u Pariz kad može u Prag ? Zašto bi itko učio o umjetnosti, književnsoti, znanosti kad može biti vani i piti s prijateljima ? Zašto bi ikoga bilo briga zašto ljudi rade to što rade i pokušao im pomoći, kad može odmahnuti glavom i reći da se svako mora boriti sam za sebe. Zašto bi itko rekao "Ljubim te", kad može reći " Hej, di si mi koka?" ...

Ovih dana nevjerojatno mi je simpatično ako se dečko ispriča što je slučajno opsovao predamnom,
ovih dana razmišljam kako bi bilo primiti pravo, rukom pisano pismo ...

Shvatila sam da nemam pravo kriviti nikoga što nije netko drugi, i to pukom i nevjerojatnom slučajnošću.
Svatko zaslužuje priliko tkogod da je, i kakav se naizgled čini. Iako nisam sigurna da uopće želim ljude oko sebe.
Nekad mi se svijet ćini toliko nepošten da bih ih najrađe sve poslala kvragu, i zadubila se u svoje knjige.
Kad čujem to krdo sedamaest godišnjaka kako potpuno samouvjereno govori da će homoseksualci uništiti svijet, ako im se dopusti i ne naući ih se pameti. To više nije pitanje osobnih stavova. Nije pitanje odobravanja. To je govor mržnje.
Zašto? Zašto ih toliko mrze, makar im štete samo u nekoj dalekoj budućnosti i to po ko zna kakvim teorijama u kojima se nađe 20 rupa na prvi pogled? Što više ljudima dajem priliku, što se više pokušavam povezati s ljudima izvan čopora, to više shvaćam da tamo vani i nije tako lijepo mjesto za život.
Da je politika sve. Više ne smijem niti imati rijeći pjesme na msn-u, jer riječi pjesme su osjećaji. Što su osjećaji?
Slabost. Kako možemo vjerovati na rijeć nekome tko je u stanju biti tako sentimentalan? Ona je ionako samo trebica s hormonalnim problemima koju puca pms, koju je eto ostavio dečko. Cvilidreta. Što ti preostaje? Sakrij se.
Napiši nešto drugo. Da svi ostali vide kako si sretan i staložen. Onda će tvoje mišljenje možda i vrijediti nekog vraga.
Naravno, ne će ako je suprutno mišljenju većine. Onda ćeš dobiti batina. Zato moramo dobro paziti što mislimo.

srijeda, 25.10.2006.

Ne bih trebala ovo raditi. Znam da je loše.
Uvijek kad pišem postveve u ovo doba noći, loše je.
Uvijek kad spavam cijelo podne, a ne naspavam se, loše je.
Uvijek kad mi se u glavi pričinjaju glasovi, loše je. Pogotovo kad su to glasovi za koje se ne sječam kako zvuče.
Onda je poglavito loše.
Ali super je. Znam da bih trebala pisati stvari za širu publiku ... bla bla bla. Nešto što će ljudi htjeti pročitati, reći *nod nod*, posve si u pravu, ili možda reći , joj gle ja se ne slažem. Ili reći da razumiju kako se osjećam, i utješiti me.
Ljudi to žele. Žele biti korisni, imati funkciju, ulogu,biti dio društva, štoveć.
Ne da mi se igrati se toga, ne danas. Danas se smijem ko krepana, smijem se i pričam o ninjama, ubojstvima, grožđu i šljivama, svemu onome što život čini zabavnim.
Ali nije uredu. Jednostavno znam, da nije. Ne znam zašto sam takav rob samoj sebi.
Zašto sam takav mazohist koji bira ljubav umjesto smrti.

subota, 21.10.2006.

Jedan genije na djelu

Note to self: Drugi put ne pričaj toliko o kritiziranju slika, jer će ljudima zapravo pasti na pamet da je to poželjno! ^^
Ma ne, fala vam ljudi, kaj su kritike žešće, to me više motiviraju da se još više trudim popraviti te greške ... iako su mi proporcije u zadnje vrijeme uvijek zmrdane, ako ne fulam stvar već na ramenima, onda na grudima, a ako je nekim čudom božjim i tu sve uredu, bokove garant zeznem ^^
Ali nije bad, čovjek ući dok je živ, ne sekiram se ( a ni pilam, ni motorkam) dok god imam volje za crtanjem. Ako se uljenim, onda ću se zabrinuti ^^

Ne znam zašto, uvijek mi kad sjednem pred pc sva inspiracija za pisaje pobjegne, i ne možeš više da je uloviš, pa ne možeš.

Eto ga, i sada budući da sam u tom totalno neinspiritanom stanju, moram pisati o nekim sasvim nebitnim tehničkim sitnicama, recimo mojim razmišljanjima o recimo, ovom blogu.
Ja sam vam dakle, neviđeni genije. Trebalo mi je godinu i pol da shvatim čemu služe oni Linkovi sa strane, favovi i te stvari, te i sami boxevi uopće. Genije. I to tek kad sam ih maknula. Kad su tu valjda toliko dobro vrše svoju funkciju da ju ni ne primječuješ.
Dakle, eto moje mišljenje je da su boxevi tu isto tako kao i dio dizajna, da stvore jedinstven indentitet bloga, postevi se uvijek mjenjaju, jedan dan češ napisati nešto, drugi dan nešto posve drugo, ali tekst u box-u koji je više-manje stalan je ono ... činjenice bitne za razumjevanje samih tekstova, kao uvod ili predgovor onima koji su prvi put ovdije, koji im govori jesu li ili nisu na pravom mjestu. I u tom duhu, planiram ponovno ispisati box-eve, ne znam još točno kako, ali biti će ćnešto, to je sigurno.
A linkovi na ljude koje čitam, ja njih doživljavam kao svojevrsno obečanje, oni daju sigurnost, govore o stabilnosti odnosa, redovitog čitanja, čega nema ako nema linkova. Stoga i njih mislim vratiti, naravno samo za nekolicino ljudi za koje smatram da nam je odnos dovoljno stabilan da zasluže mjesto u mojim favovima. Možda to je malo umišljeno reći, ali istina je da čovijek nekada mora biti i malo kritičan prema ljudima oko sebe, samo malčice. Ako potrpaš baš sve žive i nežive, čak i one koji su ti samo jednom komentirali i više se nikad ne će vratiti ... koji je point?
Mislim da ja unatoč svemu, težim nekoj stabilnosti u životu, takva sam osoba.

Inaće, znate onu izreku, prevedeno otprilike bi bišlo: "Život se ne mjeri po broju dahova, več po broju trenutaka koji ti dah oduzmu" ili nešto u tom stilu. Ja moram reći, da ako ti stalno nešto oduzima dah, jako se lako ugušiti. I prelako. Trenutno sve što želim je ljepa mala rutinica.
Lektira predamnom, pored nje šalica kipučeg aromatičnog čaja čiji se miris širi prostorijom.
Bez onog ponora koji vidim pred sobom, bez osječaja da će mi se svaki tren život srušiti naopačke, jer jednostavno dalje ovim smjerom ne može ići. Trebala bih naučiti izražavati osjećaje.
Ovako ću dobiti čir na želucu. To sam već davno prije rekla. Čovijek bi pomislio da će se nešto i promjeniti u tom vremenu. Čovijek bi svašta pomislio.
Trebala bih naučiti reči ljudima ono što mislim, bez obzira na to kakve bi posljedice moglo imati.
Ne znam, jesam li u stanju toliko riskirati. Neke su stvari prevrijedne da bi se tako uludo razorile.
Ali kad vidim tu pukotinu, jaz, neslaganje, prazninu koja svakim danom postaje sve veća, što se više povlačim u sebe. Ne želim da se to ponovno dogodi, jer znam da ne ću moći zaboraviti, takva sam.

Još uvijek svakih par mjeseci sanjam ženu koja mi je davno davno, prije nego se itko zapravo siječa bila prijateljica. Još uvijek nemogu shvatiti zašto je sve završilo onako kako jeste. Još uvijek trebam njeno prihvačanje ... to je jezivo u tolikoj mijeri da me strah.

Ali zašto ljudi stalo govore da neke stvari treba jednostavno zaboraviti, preći preko njih, kao da se nikada nisu dogodile? To nema smisla, tako se mogu uvijek pretvarati da se cijeli moj život nije dogodio. I što onda? Na što sam potrošila život, ako sam svako svoje iskustvo poslje odmah "zaboravila"? Mislim da je daleko teže prihvatiti stvari kakve jesu, da se dogodilo to i to, ida je to što se dogodilo zauvijek dio tebe. Sve što nam se dogodi mijenja nas, to je činjenica.
Ono što nema posljedice, kao da se nije ni dogodilo, reklo bi se. A posljedice su tu, samim time što pišem o tome, stoga je nedvojbeno da se nešto i je dogodilo. ^^

Sad, ako je netko shvatio prošli ulomak, neka javi. Mislim da bih trebala naučiti razumljivije pisati.
Ali da biste razumjeli zašto ja pišem to što pišem i što to ja zapravo pišem trebali biste znati dio čega sam bila, što zapravo i nije toliko teško za pretpostaviti. Ali vrlo vjerojatno ćete biti u krivu. A možda i ne ćete. Ovisi o tome kako se uzme i koliko me poznajete.

Jednoatavno, fizička bol je prošla, kao što uvijek i prođe. A možda i nije, možda se samo sakrila, samo promjenila oblik, postala fobije, strah da ću zaboraviti, strah da ću saznati da sam sve samo sanjala, strah da ću nastaviti život bez da išta zapravo naučim, bez da ću iskoristiti sve mogučnosti koje su se jednim takvim iskustvom otvorile, da ću zaboraviti kako je to biti voljen.

Treba mi i novi dizajn. Istina ja da je ovaj vjetojatno najviše "ja" i da me po njemu pamtite.
Ali radilo ga je 15 godišnje dijete. Ovo 17 godišnje derište je ipak nešto malo drugačije ...


"Do come in stranger, if good intentiones are what you're bringin to us."
Sitnica iz Warlordsa, za koje vjerojatno nitko od vas nije čuo. Nadam se da ću uskoro uspjet nabavit trojku. Tamo možda čak i imaju Barbarianske žene. Nemam blage. Uglavnom, evo moja vizija.
Prijatelje životinja molim da se ne šokiraju previše, ovaj medo i snježni jaguar su ubijeni na skroz human način. He he he ... znala sam da ću jednog dana napraviti ogrtač od snježnog jaguara, ako ne u wow-u onda bar na slici. Nema načina da meni pobjegnete, slatke male životinjice, muahahahaha!

Kritički komentari su više nego dobrodošli ;) Ajde, da vas vidim ^^

utorak, 10.10.2006.

Nešto što bi trebalo dogovarati opisu "post" , ali nisam još posve sigurna da odgovara

Upravo sam se prbudila i obukla za spavanje. Nekako mi se ćini da počinjem stvari raditi naopačke.
Zatim sam komentirala Kiin post, pa ne mogu reći da sam se baš nedavno probudila, jer takve stvari znaju zahtjevati prilično vremena.
Ali znam da danas moram napisti post, kako bi što manje ljudi vidjelo jučerašnje brljotine.
Kad smo već kod toga, samo da vas smirim, ima moja stara mana kolko hoćeš, svi mi imamo i nerjetko se znamo zakačiti i derat se jedna na drugu( više ona nego ja ), ali nema veze, zafrkava me da sam debela ... mislim, to je sve normalno.
Nekad ju tako ne mogu smislit da bih joj najrađe ruku slomila, ok to baš i nije najviše uredu, ali događa se i najboljima.
Hoću samo reći da mi je nevjerojatno super unatoć tome, to je sve. Svakome njegova mama mora biti nevjerojatno super, ako ima reda na ovome svijetu.

Nervira me kako ovih dana loše pišem. Stravično je. Opće, više ni ne čitam svoj post nakon kaj ga napišem, jer znam da će me takve jeza strefit da ću ga isti tren htjeti izbrisat. Štio mi štedi prilično vremena zapravo.
Zato ću vam danas staviti jednu sliku. Moj crtež, jedan je on novijih, prije par dana sam ga dovršila, ali oko njega sam se zbilja, ali zbilja trudila. I onda sam skužila da se vide crne linije kad se skenira i da se to ne može popraviti i zbog toga mi je jako žao ... nadam se da ne će te gluposti omesti vaše mišljenje, koje bih svakako voljela čuti, bio ono dobro ili loše.
Doduše, ako me iskritizirate, a niste u tome vješti ( znam par ljudi koji te mogu popljuvat jako kolko god hoće, nikad se ne možeš uvrijedit, e to je prava vještina) vjerojatno ću reći da ste neznalica, seljober i da vam je životni cilj iči naokolo i solit ljudima pamet, a samo pojma nemate, ali kaj ćete, takav je život. :)
To ne znaći da ne smijete probati oppljuvat, eto, ko ne riskira, ne profitira ^^



ajde, popljujte to ljepo lišce ako se usudite ... muahahahaha i trpjet ćete strašnu odmazdu njenih malih vilin-gljiva!
*O Bože, danas mi zbilja ne ide*
Predajem se. Do viđenja.

ponedjeljak, 09.10.2006.

^_^

U životu uvijek imamo jednostavan izbor. Hoćemo li biti sretni ili ne.
To je moj moto u zadnje vrijeme, kad mi se život uglavnom svodi, na sve ono što je bio i prije.
Čudan je to osječaj jednostavno, kada znaš da si u bilokojem trenu spreman zaplakati zbog bilokoga i biločega.
Ne zapravo zaplakati, ne iskreno. Već nekako ... rastopiti se. Nad bocom Coca Cole ako treba.
A najgore u tome je što zapravo uopće ne mogu plakati, već sam stalno u tom nekom tupom stanju polu otopljenosti.
Ne mogu normalno razmišljati, srediti se. Kako idu stvari? Odlično. Ocjene? Još bolje. Nekako nisam sretna zbog toga, koliko sam mislila da ću biti onda kad mi ocjene i nisu bile tolko ... pa ono dobre. Mislim, imam ja zariba, uvijek će biti dvojki iz fizike, ali ne brinem se.

Shvatila sam da mi se gade ljudi. Ne, ne čovijek. Ljudi. Rulja. Kad se više ljudi okupi u neku zajednicu ... sve postaje politika. Shvatila sam da se panično bojim ljudi. Bojim se da će me pregaziti bez da su i svijesni da to rade.
Da će i posljednja ispružena ruka nestati, biti izgurana od bjesomučnog stampeda goveda koja muču neke svoje spike.
Ko u Kralju lavova. Shvatila sam da se malo kad zapravo smijem. Ima više načina na koji se čovijek može smijati.
Ima onaj, maska osmjeh, koji nosiš na faci isto koliko i odječu na sebi, da bi sakrio svoju ranjivost. Postoji smijanje iz pristojnosti na totalno ne smiješne štoseve. Neki preferiraju nekontrolirano smijanje na svaku provalu.
Ja se volim nasmiješiti nepoznatim ljudima, na koje naletiš onako usput i koje nikada više ne će vidjeti, posebno djeci. Kad te gledaju sa onim svojim okicama i počnu ti se smijat, makar nemaju pojma ko si ... gledaš ga i on tebe ... na neki način možda i volim djecu. Ok, ne na taj način, dovraga.

A kad se čovijek zapravo smije? Nemam pojma. Ja znam kada se ja smijem. U najnapetijem dijelu premeta s unutrašnjeg prednjeg ruba na vanjski stražnji rub oštrice, kada krivo prenesem težinu i zamahnem slobodnom nogom malčice prejako, kada počnem padati i skoro se ubijem. Kada se i bih ubila, da nema ruku koje me uvijek ulove i kada se mogu iskreno i do suza nasmijati tome kako sam defektno grešku napravila. Uhvate me tren prije nego što to učini led, ali niti njega ne mrzim toliko da bi me bilo strah. Jedina ispružena ruka koja me uvijek može uhvatiti pri bilokojoj brzini, koliko god bila velika glupost koju pokušavam napraviti, ruka moje majke.
Znam, vama možda zvući glupo. Ali vi nemate mamu koja vas oduvijek vodi na klizanje i koja je sto puta šašavija od vas. Nemate mamu koja se penje po drveču, koja vas ne tjera da učite, kojoj se uvijek zagori riža i od koje možete posuđivat odiječu i koja ne razlikuje maskaru od olovke za oči.
Znam da sam krajnje pristrana, ali mislim da nebi bilo uredu da je ikako drugačije.

To nešto vremena što provedemo družeći se, na klizanju, vrijede posve druga pravila, hijerarhija se gubi, nekad imam osjećaj kao da smo tamo kao frendice, pola vremena se smijemo, a drugu polovicu radimo na izradi novih vježbi i naravno provodimo stare.
Ne znam jel kužite to. A opet, osječam se čudno, jer ono, na klizanje uvijek dolazi ta jedna stanovita hrpa, prilično zgodnih dečkiju koji se suuuper kližu i sve. Možete si mislit kolko sam fora s mamom ^^
A mislim, nije da sam ono, totalno nesamostalna ili kaj već, ali to klizanje nam je ono ... jednima stvar koju u zadnje vrijeme radimo skupa i volim to i sve, a istovremeno htjela bih na ledu biti s frendicama, glupavo se cerekat, onako ... malo manje sama. No već će se to nekako riješiti sigurna sam ...

A koja je druga situacija kad se smijem da posebno uživam u tome?
Ho ho. Pitajte Pukicu ^^ Lol. Dugo ga nisam vodila u šetnju, znam, nehumano.
Nisam ni danas mislila, već sam se cijelo podne pokušavala natjerati da ga odem nahraniti, dok mi čitajući knjigu odjednom nije palo napamet, da koji sam ja to smrad. Mislim, tamo je vani malo bespomočno biće o kojem sam se ja dužna brinuti, a ja sam unutra i jelte čitam.
No da, odoh ja van, pomazimo se :) nahranim ha ... i uspio me nagovoriti na šetnju, bogami, rastopila sam se pred prvim njegovim molečivim pogledom.
Prekrasan je dan, ali zbilja je. Sunce je podarilo boje nevjerojatne snage i čistoće očima naviknutim na mutno jednoličnost interijera. Fascinirala me moja gredica s cvijećem. Prekrasna je, mora da je to neka posebna vrsta kontrasta izneđu crvenih cvijetova i još uvijek zelenog lišća grožđa, i stabljike i sve ... i uvijek ima leptira tamo, onih bijelih. Uvijek.
dakle, čemu se ja to točno imam za smijati? Nemam pojma. Ali kad potrčim, onako poslje zagrijavanja, kad pustim psa da ide kolko hoće ( znam, nije baš neka odgojna mjera) i pokušavam ga prestići, samo prstima dodirujući tlo, okružena već sasušenim golemim stabljikama suncokreta. Volim te suncokrete. Nemogu da se ne počnem manijački smijati kad se umorim ... smiješno je to, zapravo. Pretpostavljam da volim biti sretna. Sama sa sobom i svime što u životu imam.

nedjelja, 08.10.2006.

Štrižni prepad

Jutro me danas, kao i toliko puta prije dočekalo nespremnu, neispavanu i nadasve iznerviranu od stalnih fobija koje su tokom noći sve više i više rasle u meni. Teško objašnjivo zašto, ustanovila sam da strahovi jedan po jedan postaju sve vidljiviji i jači, da izranjaju iz tame moje podsvjesti polako i uporno. Prvo mi je srce počelo divljački tući dok sam hodala mračnim hodnikom prizemlja koji poznajem toliko dobro da bih njime mogla bez problema protrčati i u ... mrklom mraku.
Nije mi to nikada bio problem, stepenica po stepenica, niz dobro upamčenih pokreta. Ne znam zašto sam jednom postala bolno svijesna mraka oko mene, svih stvari koje bi mogle biti tamo, i iščekivati pravi trenutak da mi skoče za vrat.
Panično sam potrčala i odjurila u sigurnost svoje sobe groznićavo nastojeći ne razmišljati o tome što me iz mraka progoni. Ugnjezdila sam se u najsiurnijem mjestu na svijetu, svom krevetu, dok nisam shvatila da iz posteljine izlaze štrige. Mora da su se uvukle unutra dok se danas vani provjetravala.

Uhvatila sam za klješta prvu koja mi je dopuzala po jastuku, bacila ju na pod i zgnječila najbližom papučom. Nadala sam se da ću ju dokrajčiti jednim udarcem, da će umrijeti bezbolno. Ne volim mučiti takva stvorenja, ni zašto kriva osim za to što se ljudima čine gadni. Mislila sam da sam riješila problem, no bila sam u krivu. Nakon nekog vremena uočila sam još jednu i onda još jednu, kako se polako izvlaće iz pokrivača. I njih sam likvidirala, i razočarala se shvativši da se ona prva još uvijek trza. Prošaptala sam "Žao mi je" i odlučila nadoknaditi joj to jednim brzim udarcem, bez obzira na to kakve će posljedice ta buka u mrkloj noći imati. Sada nisam više imala iluzija da ću se nočaš naspavati. Uzela sam sve pokrivače i tresla ih dok su iz njih polako ispadale te male beštijice. 2,3,4 ... 6. Sve ih je snašla ista sudbina kao i prethodne. Mogla sam ih baciti van, u život. Moge su poslužiti kao hrana nekoj ptici, biti dio života. Valjda nisam dovoljno čovijek da bih to učinila. Na neki sam način i uživala u toj odmazdi za upropašteno spavanje, koljući ih jednu po jednu, brzo i učinkovito.

Kasnije, kada sam se ponovno vratila zadaći spavanja, nisam iz glave mogla izbiti slike stotine i stotine štriga kako izplazuju iz deke i mile po meni. Nekako sam uspjela zaspati, nemirnim i isprekidanim snom. Sve se plaća, vjerojatno.

Jutro je bilo nevjerojatno predivno, slika savršenstva sa svojim savršeno mekanim oblačićima razbacanim na bistroplavom nebu, dok sunce grije i potiče život.
O da, taj tako dragocijen život, pomislila sam kad mi je pogled pao na plišanog bika u smeđem prsluku s šeširem.
Poklonila mi ga je prije nekoliko godina baka. Tog totalno neukusnog, ružnog bika. Baka nikada nije znala birati poklone.
Ali uvijek kad ga vidim sjetim se nje, i još gore, činjenice da je ne zauvijek biti ovdije. Da će se stvari promjeniti htjela ja to ili ne. Da će ta snažna, ponosna žena koja uvijek ima nešto čudno u pogledu, i za koju uvijek nekako u kutku mozga duboko vjerujem da upravlja svijetom, pokleknuti pred čovječjom sudbinom.
Nemam pojma kako ću preživjeti taj dan kada dođe. Ne znam kako ću se nositi s činjenicom da sam više nego šugava unuka. Ali misao o kraju je tu ... uvijek.
Pročitala sam u Jutarnjem da je Papa ukinuo Limb, a da misle ukinuti i Čistilište.
Ja ih mogu samo pitati, tko je njima, običnim ljudima dao moć da mjenjaju toliko toga? Osjećam se prevarenom.
Jednog dana će jernostavno reći da ne postoji ništa drugo osim obaveza prema Crkvi, kako novčanih, tako i da im povjeravaš svoje tajne, i da je to jedini put za raj, smisao, život poslje smrti i sve one stvari koje si svi mi potajno ili ne priželjkujemo.
Oni kažu, nema limba, i nakon dvije generacije pažljivo ispranih mozgiča, ko će se sječati takve budalaštine?
Mislim da to nije uredu. Nimalo. Takve se stvari ne mogu samo tako mijenjati. Ako smo im do sada vjerovali na riječ, ništa više nego na riječ i oni sad izjave, "Uuups, stotinama godina smo pričali glupost, ali sve ostalo je 100% istina, osim toga i hrpe drugih stvari koje nam jelte više nisu u interesima. Ako se dogode kakve danje promjene u temeljnim Dogmama crkve bit ćete na vrijeme obavješteni. Za deraljnije informacije, obratite se službi za korisnike. I zapamtite, nijedna konkurenstka religija vam ne daje pogodnosti koliko naša, stoga molite pametno!"

Ne kritiziram ja crkvu. Kritiziram samo tu odluku, eto to je mišljenje. Inaće mi je krščanstvo kao takvo veoma fascinantno i smatram da je ono prilično dobro. Ipak, ne mislim da je dobro da svi mi budemo ofce našeg presvetog pastira crkve.
Biti ofca više nije u modi, bolje biti ofca koja cjelo vrijeme bleji da su poslušne ofce glupe, o da.
Jedno što sam naučila u proteklih godinu dana je da čovijek nikada ne smije misliti da sve zna, to nikako.
Možeš se gadno zaribati, jer neke stvari koje u život donose promjene, koje donosi sam život, nemaju apsolutno nikakve veze s onime što znaš od prije. Poput ljepljenja tapeta. To su totalno nelogične živine, moraš ih za sve četvere noge i rep uhvatiti da napraviš kakav- takav posao. A i druge stvari su nezgodne, i ne mogu se oteti misli kako ću kad tad morati napustiti ovaj život, siguran i ljep, napustiti svoju rozu (^^) posteljinu ... suočiti se sa svijetom, takav kakav je i nadati se da ću uspjeti poživijeti i vidjeti da sam učinila nešto s ovim životom. To je sve valjda ...

četvrtak, 05.10.2006.

Ništa više nego jedan jedini, najobičniji crtež

Ljudi, nema šta da duljim, svo vam crtež:

Vrlo vjerojatno ima veoma mnogo pokrešaka. Moglo se bolje ofarbati. Neralno je. Na ljepljenje backgrounda sam potrošila total 5 min i to samo zato jer sam morala prilagoditi dimenzije ukradene slike. Sve je to sasvim i posve uredu. Ne pitajte me zašto tolko volim ovu sliku.
Možda zato jer je u izradi već pola godine, možda jer za mene ima neko posebno značenje,a možda i mješavina toga dvojega i ko zna još čega. Nije ni bitno, važno je samo da ju volim.
A tko je ona? Ne znam. Valjda onaj dio svakoga od nas koji nas bode u guzicu baš kad se najljepše namjestimo pred tv-om i odlučimo ostatak života provesti mirno i spokojno ne radeći ništa. Tko bi znao. A nije ni to toliko bitno, zapravo. Uživajte u slici ^^

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31