U životu uvijek imamo jednostavan izbor. Hoćemo li biti sretni ili ne.
To je moj moto u zadnje vrijeme, kad mi se život uglavnom svodi, na sve ono što je bio i prije.
Čudan je to osječaj jednostavno, kada znaš da si u bilokojem trenu spreman zaplakati zbog bilokoga i biločega.
Ne zapravo zaplakati, ne iskreno. Već nekako ... rastopiti se. Nad bocom Coca Cole ako treba.
A najgore u tome je što zapravo uopće ne mogu plakati, već sam stalno u tom nekom tupom stanju polu otopljenosti.
Ne mogu normalno razmišljati, srediti se. Kako idu stvari? Odlično. Ocjene? Još bolje. Nekako nisam sretna zbog toga, koliko sam mislila da ću biti onda kad mi ocjene i nisu bile tolko ... pa ono dobre. Mislim, imam ja zariba, uvijek će biti dvojki iz fizike, ali ne brinem se.
Shvatila sam da mi se gade ljudi. Ne, ne čovijek. Ljudi. Rulja. Kad se više ljudi okupi u neku zajednicu ... sve postaje politika. Shvatila sam da se panično bojim ljudi. Bojim se da će me pregaziti bez da su i svijesni da to rade.
Da će i posljednja ispružena ruka nestati, biti izgurana od bjesomučnog stampeda goveda koja muču neke svoje spike.
Ko u Kralju lavova. Shvatila sam da se malo kad zapravo smijem. Ima više načina na koji se čovijek može smijati.
Ima onaj, maska osmjeh, koji nosiš na faci isto koliko i odječu na sebi, da bi sakrio svoju ranjivost. Postoji smijanje iz pristojnosti na totalno ne smiješne štoseve. Neki preferiraju nekontrolirano smijanje na svaku provalu.
Ja se volim nasmiješiti nepoznatim ljudima, na koje naletiš onako usput i koje nikada više ne će vidjeti, posebno djeci. Kad te gledaju sa onim svojim okicama i počnu ti se smijat, makar nemaju pojma ko si ... gledaš ga i on tebe ... na neki način možda i volim djecu. Ok, ne na taj način, dovraga.
A kad se čovijek zapravo smije? Nemam pojma. Ja znam kada se ja smijem. U najnapetijem dijelu premeta s unutrašnjeg prednjeg ruba na vanjski stražnji rub oštrice, kada krivo prenesem težinu i zamahnem slobodnom nogom malčice prejako, kada počnem padati i skoro se ubijem. Kada se i bih ubila, da nema ruku koje me uvijek ulove i kada se mogu iskreno i do suza nasmijati tome kako sam defektno grešku napravila. Uhvate me tren prije nego što to učini led, ali niti njega ne mrzim toliko da bi me bilo strah. Jedina ispružena ruka koja me uvijek može uhvatiti pri bilokojoj brzini, koliko god bila velika glupost koju pokušavam napraviti, ruka moje majke.
Znam, vama možda zvući glupo. Ali vi nemate mamu koja vas oduvijek vodi na klizanje i koja je sto puta šašavija od vas. Nemate mamu koja se penje po drveču, koja vas ne tjera da učite, kojoj se uvijek zagori riža i od koje možete posuđivat odiječu i koja ne razlikuje maskaru od olovke za oči.
Znam da sam krajnje pristrana, ali mislim da nebi bilo uredu da je ikako drugačije.
To nešto vremena što provedemo družeći se, na klizanju, vrijede posve druga pravila, hijerarhija se gubi, nekad imam osjećaj kao da smo tamo kao frendice, pola vremena se smijemo, a drugu polovicu radimo na izradi novih vježbi i naravno provodimo stare.
Ne znam jel kužite to. A opet, osječam se čudno, jer ono, na klizanje uvijek dolazi ta jedna stanovita hrpa, prilično zgodnih dečkiju koji se suuuper kližu i sve. Možete si mislit kolko sam fora s mamom ^^
A mislim, nije da sam ono, totalno nesamostalna ili kaj već, ali to klizanje nam je ono ... jednima stvar koju u zadnje vrijeme radimo skupa i volim to i sve, a istovremeno htjela bih na ledu biti s frendicama, glupavo se cerekat, onako ... malo manje sama. No već će se to nekako riješiti sigurna sam ...
A koja je druga situacija kad se smijem da posebno uživam u tome?
Ho ho. Pitajte Pukicu ^^ Lol. Dugo ga nisam vodila u šetnju, znam, nehumano.
Nisam ni danas mislila, već sam se cijelo podne pokušavala natjerati da ga odem nahraniti, dok mi čitajući knjigu odjednom nije palo napamet, da koji sam ja to smrad. Mislim, tamo je vani malo bespomočno biće o kojem sam se ja dužna brinuti, a ja sam unutra i jelte čitam.
No da, odoh ja van, pomazimo se :) nahranim ha ... i uspio me nagovoriti na šetnju, bogami, rastopila sam se pred prvim njegovim molečivim pogledom.
Prekrasan je dan, ali zbilja je. Sunce je podarilo boje nevjerojatne snage i čistoće očima naviknutim na mutno jednoličnost interijera. Fascinirala me moja gredica s cvijećem. Prekrasna je, mora da je to neka posebna vrsta kontrasta izneđu crvenih cvijetova i još uvijek zelenog lišća grožđa, i stabljike i sve ... i uvijek ima leptira tamo, onih bijelih. Uvijek.
dakle, čemu se ja to točno imam za smijati? Nemam pojma. Ali kad potrčim, onako poslje zagrijavanja, kad pustim psa da ide kolko hoće ( znam, nije baš neka odgojna mjera) i pokušavam ga prestići, samo prstima dodirujući tlo, okružena već sasušenim golemim stabljikama suncokreta. Volim te suncokrete. Nemogu da se ne počnem manijački smijati kad se umorim ... smiješno je to, zapravo. Pretpostavljam da volim biti sretna. Sama sa sobom i svime što u životu imam.
Post je objavljen 09.10.2006. u 21:48 sati.