Jutro me danas, kao i toliko puta prije dočekalo nespremnu, neispavanu i nadasve iznerviranu od stalnih fobija koje su tokom noći sve više i više rasle u meni. Teško objašnjivo zašto, ustanovila sam da strahovi jedan po jedan postaju sve vidljiviji i jači, da izranjaju iz tame moje podsvjesti polako i uporno. Prvo mi je srce počelo divljački tući dok sam hodala mračnim hodnikom prizemlja koji poznajem toliko dobro da bih njime mogla bez problema protrčati i u ... mrklom mraku.
Nije mi to nikada bio problem, stepenica po stepenica, niz dobro upamčenih pokreta. Ne znam zašto sam jednom postala bolno svijesna mraka oko mene, svih stvari koje bi mogle biti tamo, i iščekivati pravi trenutak da mi skoče za vrat.
Panično sam potrčala i odjurila u sigurnost svoje sobe groznićavo nastojeći ne razmišljati o tome što me iz mraka progoni. Ugnjezdila sam se u najsiurnijem mjestu na svijetu, svom krevetu, dok nisam shvatila da iz posteljine izlaze štrige. Mora da su se uvukle unutra dok se danas vani provjetravala.
Uhvatila sam za klješta prvu koja mi je dopuzala po jastuku, bacila ju na pod i zgnječila najbližom papučom. Nadala sam se da ću ju dokrajčiti jednim udarcem, da će umrijeti bezbolno. Ne volim mučiti takva stvorenja, ni zašto kriva osim za to što se ljudima čine gadni. Mislila sam da sam riješila problem, no bila sam u krivu. Nakon nekog vremena uočila sam još jednu i onda još jednu, kako se polako izvlaće iz pokrivača. I njih sam likvidirala, i razočarala se shvativši da se ona prva još uvijek trza. Prošaptala sam "Žao mi je" i odlučila nadoknaditi joj to jednim brzim udarcem, bez obzira na to kakve će posljedice ta buka u mrkloj noći imati. Sada nisam više imala iluzija da ću se nočaš naspavati. Uzela sam sve pokrivače i tresla ih dok su iz njih polako ispadale te male beštijice. 2,3,4 ... 6. Sve ih je snašla ista sudbina kao i prethodne. Mogla sam ih baciti van, u život. Moge su poslužiti kao hrana nekoj ptici, biti dio života. Valjda nisam dovoljno čovijek da bih to učinila. Na neki sam način i uživala u toj odmazdi za upropašteno spavanje, koljući ih jednu po jednu, brzo i učinkovito.
Kasnije, kada sam se ponovno vratila zadaći spavanja, nisam iz glave mogla izbiti slike stotine i stotine štriga kako izplazuju iz deke i mile po meni. Nekako sam uspjela zaspati, nemirnim i isprekidanim snom. Sve se plaća, vjerojatno.
Jutro je bilo nevjerojatno predivno, slika savršenstva sa svojim savršeno mekanim oblačićima razbacanim na bistroplavom nebu, dok sunce grije i potiče život.
O da, taj tako dragocijen život, pomislila sam kad mi je pogled pao na plišanog bika u smeđem prsluku s šeširem.
Poklonila mi ga je prije nekoliko godina baka. Tog totalno neukusnog, ružnog bika. Baka nikada nije znala birati poklone.
Ali uvijek kad ga vidim sjetim se nje, i još gore, činjenice da je ne zauvijek biti ovdije. Da će se stvari promjeniti htjela ja to ili ne. Da će ta snažna, ponosna žena koja uvijek ima nešto čudno u pogledu, i za koju uvijek nekako u kutku mozga duboko vjerujem da upravlja svijetom, pokleknuti pred čovječjom sudbinom.
Nemam pojma kako ću preživjeti taj dan kada dođe. Ne znam kako ću se nositi s činjenicom da sam više nego šugava unuka. Ali misao o kraju je tu ... uvijek.
Pročitala sam u Jutarnjem da je Papa ukinuo Limb, a da misle ukinuti i Čistilište.
Ja ih mogu samo pitati, tko je njima, običnim ljudima dao moć da mjenjaju toliko toga? Osjećam se prevarenom.
Jednog dana će jernostavno reći da ne postoji ništa drugo osim obaveza prema Crkvi, kako novčanih, tako i da im povjeravaš svoje tajne, i da je to jedini put za raj, smisao, život poslje smrti i sve one stvari koje si svi mi potajno ili ne priželjkujemo.
Oni kažu, nema limba, i nakon dvije generacije pažljivo ispranih mozgiča, ko će se sječati takve budalaštine?
Mislim da to nije uredu. Nimalo. Takve se stvari ne mogu samo tako mijenjati. Ako smo im do sada vjerovali na riječ, ništa više nego na riječ i oni sad izjave, "Uuups, stotinama godina smo pričali glupost, ali sve ostalo je 100% istina, osim toga i hrpe drugih stvari koje nam jelte više nisu u interesima. Ako se dogode kakve danje promjene u temeljnim Dogmama crkve bit ćete na vrijeme obavješteni. Za deraljnije informacije, obratite se službi za korisnike. I zapamtite, nijedna konkurenstka religija vam ne daje pogodnosti koliko naša, stoga molite pametno!"
Ne kritiziram ja crkvu. Kritiziram samo tu odluku, eto to je mišljenje. Inaće mi je krščanstvo kao takvo veoma fascinantno i smatram da je ono prilično dobro. Ipak, ne mislim da je dobro da svi mi budemo ofce našeg presvetog pastira crkve.
Biti ofca više nije u modi, bolje biti ofca koja cjelo vrijeme bleji da su poslušne ofce glupe, o da.
Jedno što sam naučila u proteklih godinu dana je da čovijek nikada ne smije misliti da sve zna, to nikako.
Možeš se gadno zaribati, jer neke stvari koje u život donose promjene, koje donosi sam život, nemaju apsolutno nikakve veze s onime što znaš od prije. Poput ljepljenja tapeta. To su totalno nelogične živine, moraš ih za sve četvere noge i rep uhvatiti da napraviš kakav- takav posao. A i druge stvari su nezgodne, i ne mogu se oteti misli kako ću kad tad morati napustiti ovaj život, siguran i ljep, napustiti svoju rozu (^^) posteljinu ... suočiti se sa svijetom, takav kakav je i nadati se da ću uspjeti poživijeti i vidjeti da sam učinila nešto s ovim životom. To je sve valjda ...