Raspjevani dikobraz
četvrtak, 28.09.2006.
Nova stara stvar
Treba još raditi na ovome. Jako puno raditi. Ideja bogu hvala imam.
Preselila sam se natrag u svoju sobu. Baš mi je zakon. Neko vrijeme sam imala fobije od nove boje, ali sad je ok.
A i preuredila sam si raspored pokučstva pa mi je ludnica. :) Neko pomislio da ja mislim farbat kosu u zeleno?
No da, da se i stim obračunamo jednom zauvijek. Osnovna ideja je da osoba kako živi, svijet gleda u prvom licu, tj gleda sve OSIM sebe. So dakle, ako radiš neke promjene na vlastitom izgledu, rediš ih kako bi promjenio podražaje koji drugi primaju kad gledaju tebe. So dakle, radiš nešto kako bi se drugima svidio ili nesvidio, što onaj koga je zaparvo briga i može, nema beda. Ja sam zadnja koja će uprijti prstom i reći, gle poremečene li osobe. Ali je i činjenica da ako se odabire tako upadljiva boja , ili ste jedan od onih ljudi koji nikako ne mogu biti isti ko i ostali, te da se svi rađaju s ljubičastom kosom, oni bi ju farbali u smeđe. Kako im paše. Ili ste manijak pažnje, koji ne podnosi da se gleda ikoga drugoga osim vas, i želite da vas ljudi zapaze čim se pojavite negdje. Ili ste anime otaku i cosplaying vam je najvažnija stvar u životu. Ili jednostavno mislite da je imati bijelu kosu neopisivo i nevjerojatno cool. Vrlo vjerojatno sam u krivu, ali eto, spremna sam riskirati. Tolko o tome.
Ok, promjene su jako jako jako čudna stvar. Strefe vas kad ih najmanje očekujete, i to upravo one drastične, stvari za koje ste pretpostavljli da će se prije ili poslje dogoditi, ali ih nikada niste uzimali zaozbiljno, jer su upravo toliko nevjerojano drastične. Mislim, recimo da vam jedan dan za ručkom brat iz čista mira saopči da se ženi. WTF?
To je samo banalan prijmer koji nema veze s stvarnim događajima, ali opet ... ne znam, osjeća se čovijek čudno u tim novonastalim okolnostima, kao i u friško pofarbanoj sobi.
Mislim, to je dobra stvar. S vremena na vrijeme, prerastamo neke stare stvari i vrijeme je da sa sebe skinemo staru kožu i po prvi put u puno vremena se protegnemo bez da nas nešto žulja. Slično ko s kupuvanjem novih tenesica, kolko god ti do starih bilo stalo, vrijeme je da se krene napred. Iako meni do stvari i postane stalo tek kad su skroz iznošene i podrapane, ali eto, tako je to.
Zato je možda greška što se vraćam na stari dizajn. Možda bih trebala tražiti neke nove stvari, druge boje ... ali zašto, ako sam našla ono najbolje? Čemu lutati umjesto da svu svoju pažnju posvetim tome da ovaj dizajn pretvorim u pravi odraz onoga što pišem? Uostalom, budučnost se uvijek temelji na prošlosti. Ne možemo zaboraviti sve što je bilo i jednostavno početi ispočetka. Kao i kraj, početak je samo jedan. I uvijek iz starih mrtvih tjelesa stvari koje su prošle i istrulile izrastaju nove, mlade biljčice. Da nema toga, da nema osnove na kojoj bi rasle, ne bi se imale za što uhvatiti.
Samo moram paziti da ih ne pogazim, te male, nove biljčice dok se zgražam nad smradom komposta. To ne bi bilo uredu. Njega treba putiti da bude to što jest -podloga za budučnost.
Valjda je stvar u tome što se čovijek s vremenom privikne na razočaranja, pa prestane vjerovati da se može dogoditi išta drugačije, nestaje nada. Loše je to, loše. Ali istina je da kad se ponadaš, onda tek zapadaš u nevolje, jer ne može to tako, da postoji osoba koja zapravo vjeruje da se može dogoditi nešto ljepo, a ne! I onda se ljepo univerzum trsi iz sve svage da te dotuče. I onda si zaleman od univerzuma, što je puno gore od biti zaleman od nekog bezveznjakovića. E da, on zna zbilja pošteno razbijati.
I kaj da mu radim, kaj ? Mislim, on je zbilja ozbiljno naumio ščepati sve na čemu radim, pogledati me svojim nevinim okicama i reći " Ne, ne ću ti to zgaziti, obečajem!", i dok ja uzdišem od olakšanja, on će se paklenski nasmješiti, baciti moj rad na pod i svom ga težinom zgaziti. I nakon toga se nasmiješiti kao mali anđelak i otklipsati nekud drugud, u nove snovorušilačke pobjede. I ko tom univerzumu može stati na kraj? Osim par osoba koje bi ovdije bio skroz neumjesno spominjati. Bilo bi smješno doduše, ali neumjesno.
I sad, samo ostaje pitanje, mogu li ja išta tom univerzumu, ili se samo zavaravam kad kujem paklenske planove kako ga srušiti s vlasti? Ima li smisla raditi nešto što po nikakvoj zdravoj pameti nema smisla, a po svoj prilici je i drastično sebično? Naravno da ima, jer dok ima volje, ima i načina!
utorak, 26.09.2006.
Vodljiva elektronska traka
Ovo mi postaje navika. Nije da se žalim. Treba mi bolji dizajn. Pod hitno.
A i publika bi mi dobro došla, iako je i ovako zapavo sasvim uredu.
Stara me upravo zagnjavila. Morala sam očistiti mahune, koje tako i tako niko ne će jesti, a ja najmanje. Nema problema. Dobila sam četri ili pet ili nešto slično iz kemije.
Ali ne. Fkors, ona me mora daviti jer joj nije po volji da sam ja lope volje ili tak nekaj.
Nije moj problem kaj sam loše volje, dovraga. Dobro je. Ali to nema veze.
Odlučila sam pofarbat si sobu u zeleno. Nije da ja farbam. Upravo to za mene u ovom trenu radi lik koji je ... profesionalac. Or so I was told. Uglavnom, čovijek je ko dijete s bojama, svadimo se dva dana o nijansama. Ne da mi niti žutu, jer nam je već pola kuče, niti rozu jer sve curice biraju rozu. Nije da bih ju htjela. Dovoljne su mi moje prave gotičarske roze tenesice da izazivam sablazan naokolo.
Yeah, priljuštila sam si nove tenesice, konačno. Postalo mi je neugono u starima na tjelesnom. Bile su ipak malo previše razdrapane ...
U svakom slučaju, sad živim u dnevnoj sobi. Što i nije previše ugodno ako mislim ići spavati u deset.
Ali je zato zakon kad se probudim, a ono topli tepih pod bosim nogama ... mmmmm... mekano ^^
za razliku od laminata kod mene. A i veći je volumen. Ljepše je. Šteta kaj se moram vratiti u svoju sobu. Nije da ju ne volim. Ali skučena je. I nemam ništa u njoj. Nekad jednostavno moraš zavidjeti ljudima s sobama u kojima se može plesati, istezati, smjestiti pc, smjestiti i pisači stol, smjestiti velika polica za knjige ... o da. Polica za knjige. To bi bilo ljepo. Ali nije ni sve složeno na pod u tornjičima loše. Mislim je ako ti se sruši na bulju. Onda je loše. Ali ovako, zapravo i nije previše.
Ma treba biti zadovoljna zbog onoga kaj imaš, a ne žaliti za onime što nemaš. Valjda. Cvil.
Ne bih trebala sjediti tu za kompom i cviliti i žaliti se. To je kukavički. Trebala bih poduzeti nešto!
O da, sad sam se sjetila. Nemam pojma kaj bih trebala poduzeti. A bogami niti mogla. Ovo je jadno.
Iako je boljega od onoga kaj moja sis radi, sjedi cijeli dan za kompom pred tim svojim neopetsima.
Ok, ne želim da se meni tak nešto dogodi. To nipošto. Bila sam u ovisničkom stadiju i ne želim to opet. Ali opet kak god da pogledaš uvijek imaš nešto kaj želiš raditi da ne bi trebao razmišljati, da te zabavi, da brže proše dan. Što god to bilo. Makar bilo i učenje, nije bitno. I tako.
Prolaze jedan dan za drugim, i kaj onda ??? To je sve? Nekako mi to nije u redu.
Trebala sam pisati kako je danas ljepši dan nego jučer. Čak sam dobila i nešto pozornosti u školi i priliku da se derem na ljude. To na neobičan način hrani ego. Ali nije to to. Jednostavno nije.
Ne želim da me ljudi gledaju i smiju se mojim forama ili štoveć. Ne mogu dopustiti da to koliko sudjelujem u društvenim aktivnostima određuje moje rapoloženje. To je glupo i debilno.
Zašto ne bih mogla biti sama cijeli cjelcati dan i biti savršeno sretna ... dovraga. Nije point u tome.
Ne znam. U zadnje vrijeme ne mogu pošteno razgovarati s ljudima. A pod pošteno mislim da im stalno ne želim nešto reći, ali sama sebe uvijerim da je to suvišno i natjeram se da zaboravim što sam htjela reć i promrmljam nešto bzvz. Nemam pojma znate li što mislim.
Činjenica. Laž,dvoličnost i licemjerje su osnovni elementi međuljudskih odnosa. Pljujmo svi zajedno na međuljudske odnose. Dobro nemojmo. Ali ono. Nemoguče je.
Ha ha. Čovijeka zbilja oraspoloži kad vidi kakvih sve kretena ima tamo vani. "Recimo to ti je laganica + brzi ritam." Krepajmo od smijeha. No dobro, nije da je smiješno, ali opet.
Trebala bih otići čitati. Bolje to nego da baljezgam ovdije. Danas sam vidjela jedan full ljepi list. I to nema veze s vezom. Ali nekako sam zapamtila list. O i da. Jesen je. Wooo hooo.
Nema više glupih radova u vrtu. Iako zapravo volim raditi tamo, samo ne kad me neko tjera. Da, nepraktično, znam. Propao nam je urod krumpira. Izgnjilio sav. Zrak je bio pun smrada gnjileži, kao kod neke krepaline kad smo ga odkopali. Žao mi je krumpira. Ili ne tolko krumpira, koliko sati koje sam provela klečeći nad njime proklinjuči brzinu reprodukcije krumpirovih zlatica.
Ali nije ni to isuviše bitno. A ni činjenica da ... ne znam. Svako tu i tamo se uhvatim kako razmišljam o dobrim starim vremenima. Bila ona prije 10 godina, 2 godine ili prije 2 mjeseca. To je loše.
Voljela bih da se mogu povući u neko stanje meditacije. Onako drastično. Da dva tjedna ne pričam s nikim živim. Samo se bavim svojim poslom. To bi bilo fora. Neopisivo sebično, ali fora.
Jer odnosi s ljudima su postali toliko komplicirani da bih ih sve ljepo najrađe resetirala na nulu. Da me niko ne pozna, da ne znam ništa o nikome ... da mogu biti presretna kad ih vidim, te sličnu reakciju uzrokovati. Dovraga ... bi se reklo ... How the hell did we wind up like this ?
ponedjeljak, 25.09.2006.
When everything goes wrong I can't stop wondering if this is the way things were supposed to be
Hah, ako uzmemo u obzir da nemam ništa drugo za raditi (osim svega, ali nije bitno), eto mene nazad amo.
Prije nego što išta počnem željela bih naglasiti koiko ovom blogu očajnički treba promjena dizajna. Šupalj mi je.
Nisam to ja.
No dakle. Danas sam se baš trudila napraviti one stvari koje svaka poštena duša napravi kad dođe doma.
I sad zbilja mislim da zaslužujem jedan ljepi odmor. Inaće bih zakrmila nad kemijom, garant.
A ne mogu si priljuštit da zakrmim u pol bjela dana, pa mi se opet ne će spavati do pola tri. I onda sam opet sutradan umorna i tako se sve vrti ukrug. A ne. Danas sam odlučila ^^
Inaće onako, moram ponoviti koliko mrzim školu, samo za slučaj da je to nekome promaklo. Razlog? Tjera me da se vozikam naokolo, što je prilično stresno i da krmim oslonjena na vlastite zmazane ruke pod satom pa mi na čelu izbijaju monumentalni prištevi.
Trebala bih tražiti odštetu ili nešto.
A i danas je bio nekako poseban dan. Ne bih znala točno objasniti ni kako ni zašto. Jednostavno imam neki čudan osjećaj, znate ono, kad je očito da je sve točno onako kako bi trebalo biti, forma je uredu, ali nešto ne valja u samom načinu gradnje? Mrzim takve dane. I ne samo zato jer je ponedjeljak. Obično volim ponedjeljke. Ponedjeljci su baš fora jer su svi mrzovoljni jer se moraju vratiti na posao i u školu i te stvari. Danas je nekakav drugačiji ponedjeljak, onakav dan kad ti apsolutno ništa ne ide od ruke. Valjda imam taj osjećaj zbog umora. Iako bi to bilo blesavo reći jer sam spavala solidnih ... pet sati. A to i nije toliko loše kad se usporedi s nekim drugim primjerima.
So, u čemu je štos? Zašto apsolutno ništa nije u onom svojem uobičajenom, spontanom redu, tj. neredu?
Nije da sam izdeprimirana. Nemam zašto biti. Štoviše, u svakom trenutku imam izbor, ho ću li biti sretna ili nesretna, i blesavo je birati ovo nesretna iz nekih apstraktnih motiva koje bi i Fromm jedva odgonetnuo.
Možda je stvar u malim sitnicama, onim nedokučivim trenutcima kad se dogodi nešto jedva primejtno, čega je jedina važnost upravo u tome što odskače od uzorka?
Mogla bih vam pričati sve što je bilo. Ali ne biste mogli shvatiti, jer vam nikada ne mogu reći baš sve što se u mom umu događa. Neki ljudi možad mogu, ja ne mogu. I to me na neki način uništava, što nikada ne mogu izreći sve one misli koje mi se roje u glavi, što toliko toga želim reći ljudima, ali uvijek biram jednostavno dostojanstvo tišine.
Uostalom, ljudi koji uvijek govore sve što im je na pameti su ultrairitantni.
Dakle, sve što mogu je iznjeti ovdije neke detalje koje sam popamtila, koji možda i igraju neku ulogu u cijeloj priči, a možda s njom nemaju ni najmanje veze.
Bila sam u petak na klizanju, prvo u sezoni, stvar za koju san se dugo pripremala. Ne mogu reći mukotrpno, još nemam niti motivacije niti volje da satima vježbam ili tako nešto, a trčanje vani nije ništa drugo doli čisti užitak.
Kao što je i klizanje bilo. Ne znam znate li uopće taj osjećaj, najbolje ga se osjeti kada ulaziš u zavoj, vozeći unatrag. Hmm ... vozeći je prilično glup izraz. Ljudi voze sve i svašta, ali druga je to stvar, posve druga, kad ideš na vlastiti pogon ^^
u svakom slučaju bilo je odlično, sat i pol se nisam skidala s leda :P
Ali psssst! Nemojte nikome reći! Onda će rulja navaliti i sve mi pokvariti. Bolje vi ostanite doma, nema se tam kaj za vidjeti ;) Iako je zapravo neobično koliko je ljudi bilo, totalno netipično za ovo doba, zapravo u petak je još bio 22.9. tj. još uvijek je bilo ljeto! Mislim, ne da je bila ruljetina, ali nije bio bogami niti prazan led. Nije da se žalim, uglavnom likovi, i to koji dobro kližu, ali opet, ne valjda to, kvari mi koncentraciju ^^ A na koncu konceva, kad čovijek razmisli, tako mi je svejedno tko se kliže, kad s tim ljudima nemam nikakve veze pa može doći i Papa, svejedno mi je. To je možda ćak i malo deprimirajuće. Malo. Ali zato se svaki put kad drosnem odvalim od smjeha sa starom. Pa se igramo lovice ^^ Ko deca smo. :P
Iako s neobičnošću datuma dolazi i da se nije klizalo u uobičajenoj garderobi, nego su kratki rukavi prštali sa svih strana, a bilo je i kratkih hlača, što je urnebesno smješno uživo, pogotovo kad stara kaže da je to seksi ( ako uzmemo u obzir da ona NIKAD ne govori takve stvari) . Onda si možete zamislit smijačine. :D
U nedjelju sam bila s Darkarwen u kinu, gledale smo Ženu iz vode. Zakon film, moram ga opet gledat. Kind of sam požalila kaj sam išla u nedjelju kad i drugi ljudi idu, pa je gužva u dvorani i sva ta sranja, ali uredu. Nije da se par na sjedalu pored mene TAKO glasno žvalio.
Poslje filma skužim, klinčadija ... Lol. Čini se da sam ja među rijetkima ovih dana koje zaparvo zanima film.
Ahhh, kaj ćeš. U svakom slučaju, fim je nešto posve drugačije od onog kaj sam očekivala i nek kritičari vele kaj god oče, meni se sviđa i to zbilja sviđa. Morat ću ga nabavit. Mislim, nije to film koji ćete pogledati 10 000 puta, ali svakih pola godine, nije naodmet. Glazba je lijepa. Likovi su ljepi. Naravno, ne fizički kao što neki očekuju. Samo su okarakterizirano onako ... ljepo. I kad je najnapetiji dijalog, glavni lik počne mucat. Ubiju te u pojam. Ma uostalom,odite u kino pa dožitive sami ^^
I ništa više nije bilo. Osim goluba danas popodne. Nisu mi dali čitati u miru, stalno su mi odvračali pozornost.
Valjda je film kriv za sve. Što se osjećam isprazno, kao da nemam nikakvu svrhu.
Ljudi se danas totalno ne znaju grliti. Zar ne bi bilo ljepo da te neko zagrli u onom Chii stilu, kojim sam praktički opsjeduta odkad sam pročitala Chobits? Onako, ne *hug hug* ljepo te je bilo vidjeti, nego baš da se baci oko vrata s srečom u očima samo jer te vidi ... yeah, tako nešto se ne viđa ovih dana. Nemam pojma zašto.
Zapravo, puno stvari se ne viđa baš ovih dana. Iako sumnjam da je to samo sada. Kako čitam Clochmerle sve mi je jasnije da ni prije nije bilo puno drugačije. Ljudi su ljudi oduvijek. Sve će učiniti da smanje osjećaj otuđenosti, nepripadanja, makar to bile i krive stvari.
Ideali su sve dalje i dalje i sve ih je teže sustizati, i gubim se ne znajući koji put je onaj pravi.
Ne znam, a možda zbilja danas je samo jedan dan koji je iz temelja pošao krivo. Sutra će valjda biti bolje.
Sutra će valjda život temeljen na udovoljavanju prolaznih hireva te idolizioranju ljudi koji će u trenutku postati prašina imati više smisla. Pozdravljam vas sve iz srca u iščekivanju tog nekog sutra kada ću ponovno moći spavati bez da se pitam što je s onima koji su ostali iza.
subota, 23.09.2006.
184 post koji sam napisala i zato sam baš ponosna na sebe
Dakle, da se konačno i ja uhvatim u koštac s bjesomučnom dužnošču pisanja posta, koja mi je ,dovraga, nekako postala obaveza, a sama sam sebi obečala da ću se rješit bloga ako ikada to postane, još jedna obaveza.
Sva sreča da ja kršim obačanja ^^
A i uostalom, da bi novi sistem funkcionirao, trebam imati blog. Ništa bitno. Vama će se činiti posve isto.
Dakle... protekli tjedan.
Eto, puno novih spoznaja. Jako puno, jako novih prilično šokirajućih spoznaja koje na neobićan način nadopunjuju prošle čudnovate spoznaje i omogučuju da se neke stvari puno bolje shvate. Neka prastara pitanja koja su kopkala tvrdoglavu mene, su eto dobila odgovore i prilično me začudila. Ali nije da mislim duljiti po tom pitanju budući da me Clochemerle to tu prilično privlačno gleda i mislim da ne ću moći još dugo vremena prosjediti pred pc-em.
Kad smo već kod toga, moram priznati da mi se red knjigakojemi leže pored kreveta povečaa nevjerojatnom brzinom i jednostavno ne stignem tlko čitati kolko mi stara i brat mogu u rike naturati "odličnih" knjiga. Iako bih vem vjerojatno trebala pokazati jednu fotku kojom se full ponosim, sam kaj to ne mogu učiniti jer je na mobu a nemam bluetooth priključak za komp ili kako li se to već zove, pa ne mogu, ali bih jednoga dana mogla, a na slici je ono, metar visoka hrpa knjiga na mom isklapanom nočnom ormariču kočne radinosti. Onak ... doduše, to je bilo samo za prešanje herbarija, ali je baš ono ... fora.
No dakle, ja kao takva, ne mogu odoljeti da vam ne ispričam što sam ja to tako zanimljivoga protekloga tjedna čitala, koji je bio znamenit ni više ni manje nego zbog toga što je to bio tjedan kada sam posjetila knjižnicu. Ne zapravo, ovaj tjedan je bio tjedan poslje tjedna zadnjeg posjeta knjižnici. Ali je to bilo u petak pa se računa kao prošli tjedan.
Uglavnom, jelovnik je izgledao otprilike ovako:
Predjelo - Douglas Adams: Doviđenja i hvala za sve one ribe
Moram priznati da sam razočarana i to duboko. Mislim, svaki bilo čovijek bilo dikobraz ipak mora imati nekakva očekivanja od četvrtog nastavka trilogije od pet djelova, u kojem se otkriva zadnja Božja poruka svome djelu.
Ali etoga, ovo je ispala jedna prilično blesava hrpa bedastoča, za razliku od prijašnjih djelova koji su prilično neblesave hrpe bedastoća. Opče nije smješno, osim zadnjeg poglavlja s Božjom porukom i Marvinom.
Ostalo je uglavnom zanimljivo samo ljudima koji su u stanju sumnjati u ljudskost Arthura Denta te ih strašno zanima što on to točno s Franchurch (ekscentričnom glavnom junakinjom priče, uz Arthura) radi,a "Gledajte svoja posla" ih očito nije moglo zadovoljiti, pa je naš preljubljeni autor išo malo spačkarit. Kako mu drago.
Prvo jelo -Meg Cabot: Princezini dnevnici VI ( ! ) - princeza na poduci
Ok, ovo čitam samo jer sam sentimentalno vezana za Michaela, komada nad komadima, koji nažalost postoji samo u ovoj knjizi. A i prva tri djela su bila zbilja dobra. Ili je to bilo jer sam bila mlađa, nemam pojma.
Znam da sam ih ja doživjela kao pljuvanje sveg onog popularnog, što mi se naravno sviđalo, a i činjenica je da je fora čitati o tuđim problemima, pa im se možeš rugati kakvi su pljugeri. Dakle, o ovom, 6. dijelu, ukratko nema ništa novo.
Reciklaža reciklaže reciklaže, doduše nije ko u predhodnoj gdije Mia Thermopolis cijelo bogovetno vrijeme samo cvili o tome kako moram živjeti još 10 dana bez Michaela i gdje biste ju vi drage volje zaklali samo da zašuti. O ne.
Sad se Mia više ne mora suočavati s relativno smješnim situacijama poput iznenadnog pojavljivanja svog profesora iz metamatike u svom dnevnom boravku bez ičega na sebi osim bokserica ili kad joj se stara sruši u dučanu u zelje. Nikako. Koliko god to bilo ono ... umjereno smiješno, iako ne zapravo, duh priče i sve te ponese pa se na par mjesta nasmješ. A budući da je glavna tema ove knjige ( koja nema NIKAKVE veze s naslovom) pitanje hoće li od nje njen dečko tjerati da spava s njim ( predvidljivo ) , ovdje je najsmješniji dio zapravo kad glavna junakinja ilti Mia ustvrdi da njenu imanjekinju svetu Amelie sigurno nitko nije tjerao na , barem ne dok je u rukama držala sjekiricu kojom je ljudima sjekla glave i po kojoj je poznata. A ako je to najsmješnija stvar ... onda znate kakvo je sve ostalo.
No, dakle barem ima utješna informacija, da Michael ipak nije tako uzvišeno biće sa savršenim listovima kao što ga je ona totalno subjektivno prikazivala, već je zapravo štreberko. Ha-ha. Tako ti i treba kad se zaljubljuješ u brata svoje frendice. Ha-ha. Svi mi učimo na tvom primjeru. Ha- blank.
Drugo jelo- Robyn Sisman: Vikend u Parizu
Već se počinjem čuditi, kaj ja to čitam, kad pogledam sve ovako na okupu ... Bože, ovo mi zbilja je bio "čitam samo kvalitetno" tjedan. Ali nije bitno. Ne treba imati predrasude. Iako se ženska preziva Sisman što je samo po sebi jednoj neozbiljno duši rpilično smiješno.Ne bi jaaaaa.
Knjiga. Hmmm. Tipična priča. Sisata naivna Engleskinja u ranim dvadesetima, puna snova odlazi u Pariz, na provod života, gdje ju zavodi tajnovit i šarmantan Francuz ... i jada jada jada, štoveć. Poanta? Tražite ju u drugoj knjizi.
Desert- Anthony Capella: Hrana ljubavi
Došlo u paketu s prošlom knjigom, a buući da još uvijek nemam predrasude, mislidoh zašto ne?
Zapravo je ćak i bolja od Vikenda u parizu, jer su glavni likovi momci. A kad su glavni likovi momci, ne može da ne bude zanimljivo, ne? dobro, može. Ali ovdje se pričalo o kolačima, a nijedna ženska osoba od 9-99 ne može reći ne kolačima, ili barem priči s kolačima. Nije da ćete išta puno naučiti iz knjige. Osim istine o talijanima, preciznije rimljanima.
Jednostavno je zapanjujuće kako ljupko i šarmantno zvuće uvrede na talijasnkome za koje kasnije shvatiš da su nešto u stilu " Uzmi drek i razmaži si ga po licu šupčino" . To bi vrijedilo naučiti na talijasnkome, opče kulture radi.
Dakle, ako vam je do ljubiča koji se čita s četvrtinom mozga i cijelo vrijeme mašta o klopi, samo dajte. U protivnom, nabavite poštenu knjigu. Još bolje, nabavite život.
Još kaj ? Ne zapravo. Barem mislim. Da, tako je, ne. Tek kad završim s Clochemerle-om, javim vam. Zasad je fantastičan, napisao je Gabriel Chevallier, pa ako vam se da, svakako preporučam.
Možda se pitate kako mi se da čitati tolke bedastoče. Ja ću vam samo reći - Vjekoslav Kaleb : Divota prašine.
Nakon toga, sve izgleda izvrsno. Glavni likovi se zovu Dječak i Goli. Zapravo je prilično smiješno ako gledaš s te strane.
Ali inaće nimalo nije. Samo probajte. Nikad više ne ćete gledati književnost na isti način.
Kaj je još značajnoga bilo ovaj tjedan? Pa ništa posebno. Malo problema s neželjenom djecom, ali sredi se to.
Samo treba biti uporan i ništa nije problem.
skužila sam kak vrijeme brzo ide. Mislim, ono to je uvijek, ali sad nekako brže nego prije. Imam osjećaj da sam još jučer radila potpuno raspremanje svog ormara, a bilo je to prošle nedjelje. Ono, tjedan samo nestane. Ima-nema. Sam to već spomenula? Vjerojatno jesam. Od viška glava ne boli.
Ovogodišnjim mjerenjima s TZK-a sam više nego zadovoljna. Neke stvari sam poboljšala, ustvari sve sam poboljšala, iako mislim da sam trebala više. Trebala sam ... ali eto ga, nisam. Sad kad 60 metara zaribam. Ne smijem ... dovraga, sad ću si napravit fino pritisak i sve zaribat. Samo se moram sjetiti da zavežem hlače da mi u pol puta trenirka nepočne padati i sve je u savršenom redu. Iako nekak, ne znam. Budući da sam sve to vrijeme provela trčeći čovijek bi očekivao napredak. Iako nije da ja trčim samo zbog toga. Iako zapravo nisam odavno trčala, jer je vrijeme defektno a i ja nikad nažalost nemam vremena. Ne znam. Nemam živaca, strah od pasa lutalica postaje prevelik, ne znam.
Znam da počinjem imat nočne more gdje gledam psa kako pred menom komada nekog lika. I onda se probudim, ali ne mogu izbacit lsiku iz glave pa me strah opet ići spavati. Ali bože, psi. Nisam nikad mislila da ću se tako nećega bojati.
To se postupno razvilo, jer su oni jedina konkretna prijetnja mojoj egzistenciji, uz promet, atomske bombe, boleštine i slične stvari. Odkad sam shvatila da je malo nemoguće da će doči medvjed iz obližnje šume i popapati me, psi su mi glavna fobija. A i da, odkad sam stala na žulj bakinom psu, koji je btw neuračunljiv. A to je samo zato jer sam sjela na njegov stup od ograde, gdije on uvijek sijedi. A ja sam tamo uvijek prije, i dugo nisam i učinilo mi se da bi bilo fora ... odonda me tako gleda, ko da bi me rasporio na komadiće, samo da može. Jeza ljudi velim vam.
Ali inaće, ne znam zašto se nisam dugo šetala. Jednostavno ne znam. Nekad se znaju dogoditi tako fascinantne stvari ono ... savršen trenutak. Ko iz one reklame za cigarete. Volim takve stvari, kad hodam kroz travu i usporedno s time kako ja hodam se lagano iz trave uzdižu leptiri ... ono, wau, ako vam se potrefi. Ili kad sjedim uz rub vode i ribe iz vode idu na površinu i tako ju lagano mreškaju da izgleda kao da to rade sunčeve zrake, kao da pada kiša zlata ... takve trenutke bi trebalo znati naslikati. E da, kad smo već kod slikarija. Sad izgleda ko da ja tražim fanfare uz sliku ili nekaj, ko da samo o tome govorim ^^ lol, no da, evo vam je bez puno okolišanja.
Eto ga, jednostavno je, toliko bezizražano da se sva ježim. Zapravo i nema nikakve priče osim činjenice da mi je dojadilo kako se u crtanju uvijek nekako vraćam na sebe, pa sam se odlučila crtati nekogakoga ne ću moći izmjeniti ili tak nekaj. Da sam išla realistično baš tu osobu, definitivno bih ju nacrtala kako se smije ili tak nekaj, ali to mi nije bila namjera tako da.. uostalom, ovo i nije jedna od onih koje su potaknute ludom inspiracijom koja ne pušta dok ne nacrtam stvar već ju crtam koihh pola godine, bez neke posebne namjere, onako, za vježbu. I mislim da je dobro ispalo, pa ju eto stavljam amo. Nadam se da mi ne zamjerate.
Mogla bih ja nastaviti pričati, u to ne smunjajte. Ima toga djeco, puno. Imajte strpljenja. Nastavit ću se izživljavat nad vama neki drugi put, sad vas zbilja moram ostaviti i posvetiti se svojem neodoljivom Clochemerleu. Blagoslovljeni bili.
ponedjeljak, 18.09.2006.
Yo ho ho and a bottle of rum ...
Eto ga draga djeco danas ne ću pisati niočemu posebice, jer mi ništa posebno nije na pameti.
Kako sam? Super, nikada nisam postojanije postojala nego sada. Zapravo, čak poćinjem sumnjati da ja zapravo i postojim, što je prilično jezivo, eto koliko mi dobro ide postojanje.
A kako se osjećam? Kao jedna jako hirovita trudnica u najmanju ruku. Eto ga, šta ti hormoni čine čovijeku. Ali uredu je, još ne jedem po teglu Linolade svaki dan, još je uredu. Čak sam uspijela smršaviti, tj škola me je usmršavila, a kaj je najgore bila sam puno sretnija s kilom više od idealne nego ovako, kilava i stalno gladna. Nije da je namjerno, samo sam stalno bolesna, a onda to sve ide već kako ide.
I tako, postojim ja, endokrine žljezde me trjeraju da umišljam čudne stvari, pun mi je nos svega, ali uglavnom šmrklja, ponašam se ko i obično, ko razmaženo derište, same old same old.
Malo sam fulala u prošlom postu. Osudila sam osuđivače umjesto osude. My bad. Drugi put moram paziti da uzmem u obzir da postoji ogučnost da je cjeli svijet u pravu, a da ja izmišljam bijesne gliste.
He he, upozoravao vozače da se po autoputu jedno vozilo kreće u suprotnom smjeru. A budale, šta jedno? Na stotine!
Počela škola. Huray! Konačno ću imati priliku nešto korisno naučiti! Dammit. Zaboravila sam da te u školi ne uče ništa korisnoga, samo bedastoće. Ali svejedno, ko zna, možda se i nešto korisno potkrade tim profesorima.
Vrijeme zapravo zapanjujuće brzo prolazi. Imam feeling da je sve kaj radim u životu brisanje prašine s tv-a. A brišem ju svake nedjelje, eto kolko je ozbiljno. Tjedan samo puff! nestane među napadajima kolere i sukobima s lokalnim raspačivačima mangi.
Eto, jednostvno vam se nisam stigla javiti. A i nisam mogla da vam išta ispričam bez da spomenem surprise party koji smo frandice iz razreda i ja organiziravale za jednu treću frendicu. Dobro baš i nije bio neko iznenađenje, ali bilo je zabavno, i svakako bih izlanula našto kaj nisam smjela da sam išla pisati nešto.
Vi odlučite ćete popušit priču ili ne.
U svakom slučaju stvar je zakon ispala, čak se ovaj put za promjenu nisam otrovala Laininim kolačima. Yeeeei. ^^
I da. Nekako me ljudi sve češće proglašavaju luđakinjom. Mislim to zbilja nije fer, ali kad nije.
Ja sam samo prepristojna osoba da ustanem i slomim vam ruku drvenom letvom ko The Rock u Walking tall. Ne zbilja, očekivala sam da će film biti totalna bezvezarija u stilu onog lika koji je indijasnki medij i superkarate borac i uvijek sredi narkodilere ili štoveć, a nije Chuck Norris. Onaj s pletenicom dovraga, ne mogu se sjetiti da me ubiješ. U svakom slučaju, ovo je zapravo bio dobar film. Onako ... fino nasilan na pravi naćin. Bez ikakve moralne poruke.
A ako se ne varam, poslje njega su po ko zna koji put pustili Grof Monte Cristo. Ok, to je film koji zbilja volim. Gledala sam ga otprilike 10 00 puta, ali ne bih imala ništa protiv da ga vidim još koji put.
Uglavnom da, da se vratimo ljudima koji su glupi. Mislim kad ti neko u facu kaže da te opče ne može smislit, kak možeš živjet u tom svom nekom zamišljenom svijetu i kak je to baš bezveze i glupo ... onak. Jel ti ja govorim da si glupa, iako je to istina? Ne. Ali neeee. Ti idalje moraš lava vrit čačkalicom pikat. A najgore je kaj sam ju mogla oprat. Mogla sam ustati u obranu svoje religije ili čega već, ali nisam. Sjedila sam tamo i razmišljala kako se može roditi netko tolko ograničen, i kolko mi ju je žao.
Zašto ??? Zašto pobogu? Ah, valjda je takav život. Samo znam da si sad moram zadati jedan prilično dostižan cilj u životu, a to je da im ne dam da me naguravaju naokolo, toga mi je bogami dosta. I moram postić da me se svi boje, a znam i kako ću, pomoću svoje Miki Mouse majce!
Dobro, pretjerujem, ali plz ppl, kasno je, a ja meljem gluposti. Nevjerojatno je kako kompa nikad nema ni blizu kad imam nekaj pametnoga za reći. A kad samo meljem gluposti, ko sad, e onda, mi ga niko ne želi oduzeti. Trebalo bi nešto poduzeti po tom pitanju. Da se sam ugasi kad premašim prag idiotarija u jednom postu. Živili. Trebala sam staviti jednu sliku u ovaj post, ali budući da pišem na drugom kompu, nema ništa od slike danas, valjda sutra. Ali baš mi se sviđa. Da pokažem da ne mrzim baš sve ljude. Recimo da sam probala nacrtati jednu osobu iz svoga razreda, i zapravo mislim da je prepoznatljivo. Dobro je atributirano, tako da se da skužit ko je, a to ne najvažnije, ne ? A i ime piše na čelu, čisto kao hint za one s malo manje mašte.
A ništa ljudi, to je sve kaj vam mogu reći danas, čisto da mi se ne brinete previše. Neki post koji zaprevo je o nećemu očekujte idućih dana. Pozdrafi.