Pregled posta

184 post koji sam napisala i zato sam baš ponosna na sebe

Dakle, da se konačno i ja uhvatim u koštac s bjesomučnom dužnošču pisanja posta, koja mi je ,dovraga, nekako postala obaveza, a sama sam sebi obečala da ću se rješit bloga ako ikada to postane, još jedna obaveza.
Sva sreča da ja kršim obačanja ^^
A i uostalom, da bi novi sistem funkcionirao, trebam imati blog. Ništa bitno. Vama će se činiti posve isto.
Dakle... protekli tjedan.
Eto, puno novih spoznaja. Jako puno, jako novih prilično šokirajućih spoznaja koje na neobićan način nadopunjuju prošle čudnovate spoznaje i omogučuju da se neke stvari puno bolje shvate. Neka prastara pitanja koja su kopkala tvrdoglavu mene, su eto dobila odgovore i prilično me začudila. Ali nije da mislim duljiti po tom pitanju budući da me Clochemerle to tu prilično privlačno gleda i mislim da ne ću moći još dugo vremena prosjediti pred pc-em.
Kad smo već kod toga, moram priznati da mi se red knjigakojemi leže pored kreveta povečaa nevjerojatnom brzinom i jednostavno ne stignem tlko čitati kolko mi stara i brat mogu u rike naturati "odličnih" knjiga. Iako bih vem vjerojatno trebala pokazati jednu fotku kojom se full ponosim, sam kaj to ne mogu učiniti jer je na mobu a nemam bluetooth priključak za komp ili kako li se to već zove, pa ne mogu, ali bih jednoga dana mogla, a na slici je ono, metar visoka hrpa knjiga na mom isklapanom nočnom ormariču kočne radinosti. Onak ... doduše, to je bilo samo za prešanje herbarija, ali je baš ono ... fora.
No dakle, ja kao takva, ne mogu odoljeti da vam ne ispričam što sam ja to tako zanimljivoga protekloga tjedna čitala, koji je bio znamenit ni više ni manje nego zbog toga što je to bio tjedan kada sam posjetila knjižnicu. Ne zapravo, ovaj tjedan je bio tjedan poslje tjedna zadnjeg posjeta knjižnici. Ali je to bilo u petak pa se računa kao prošli tjedan.
Uglavnom, jelovnik je izgledao otprilike ovako:

Predjelo - Douglas Adams: Doviđenja i hvala za sve one ribe

Moram priznati da sam razočarana i to duboko. Mislim, svaki bilo čovijek bilo dikobraz ipak mora imati nekakva očekivanja od četvrtog nastavka trilogije od pet djelova, u kojem se otkriva zadnja Božja poruka svome djelu.
Ali etoga, ovo je ispala jedna prilično blesava hrpa bedastoča, za razliku od prijašnjih djelova koji su prilično neblesave hrpe bedastoća. Opče nije smješno, osim zadnjeg poglavlja s Božjom porukom i Marvinom.
Ostalo je uglavnom zanimljivo samo ljudima koji su u stanju sumnjati u ljudskost Arthura Denta te ih strašno zanima što on to točno s Franchurch (ekscentričnom glavnom junakinjom priče, uz Arthura) radi,a "Gledajte svoja posla" ih očito nije moglo zadovoljiti, pa je naš preljubljeni autor išo malo spačkarit. Kako mu drago.

Prvo jelo -Meg Cabot: Princezini dnevnici VI ( ! ) - princeza na poduci

Ok, ovo čitam samo jer sam sentimentalno vezana za Michaela, komada nad komadima, koji nažalost postoji samo u ovoj knjizi. A i prva tri djela su bila zbilja dobra. Ili je to bilo jer sam bila mlađa, nemam pojma.
Znam da sam ih ja doživjela kao pljuvanje sveg onog popularnog, što mi se naravno sviđalo, a i činjenica je da je fora čitati o tuđim problemima, pa im se možeš rugati kakvi su pljugeri. Dakle, o ovom, 6. dijelu, ukratko nema ništa novo.
Reciklaža reciklaže reciklaže, doduše nije ko u predhodnoj gdije Mia Thermopolis cijelo bogovetno vrijeme samo cvili o tome kako moram živjeti još 10 dana bez Michaela i gdje biste ju vi drage volje zaklali samo da zašuti. O ne.
Sad se Mia više ne mora suočavati s relativno smješnim situacijama poput iznenadnog pojavljivanja svog profesora iz metamatike u svom dnevnom boravku bez ičega na sebi osim bokserica ili kad joj se stara sruši u dučanu u zelje. Nikako. Koliko god to bilo ono ... umjereno smiješno, iako ne zapravo, duh priče i sve te ponese pa se na par mjesta nasmješ. A budući da je glavna tema ove knjige ( koja nema NIKAKVE veze s naslovom) pitanje hoće li od nje njen dečko tjerati da spava s njim ( predvidljivo ) , ovdje je najsmješniji dio zapravo kad glavna junakinja ilti Mia ustvrdi da njenu imanjekinju svetu Amelie sigurno nitko nije tjerao na , barem ne dok je u rukama držala sjekiricu kojom je ljudima sjekla glave i po kojoj je poznata. A ako je to najsmješnija stvar ... onda znate kakvo je sve ostalo.
No, dakle barem ima utješna informacija, da Michael ipak nije tako uzvišeno biće sa savršenim listovima kao što ga je ona totalno subjektivno prikazivala, već je zapravo štreberko. Ha-ha. Tako ti i treba kad se zaljubljuješ u brata svoje frendice. Ha-ha. Svi mi učimo na tvom primjeru. Ha- blank.

Drugo jelo- Robyn Sisman: Vikend u Parizu

Već se počinjem čuditi, kaj ja to čitam, kad pogledam sve ovako na okupu ... Bože, ovo mi zbilja je bio "čitam samo kvalitetno" tjedan. Ali nije bitno. Ne treba imati predrasude. Iako se ženska preziva Sisman što je samo po sebi jednoj neozbiljno duši rpilično smiješno.Ne bi jaaaaa.
Knjiga. Hmmm. Tipična priča. Sisata naivna Engleskinja u ranim dvadesetima, puna snova odlazi u Pariz, na provod života, gdje ju zavodi tajnovit i šarmantan Francuz ... i jada jada jada, štoveć. Poanta? Tražite ju u drugoj knjizi.

Desert- Anthony Capella: Hrana ljubavi

Došlo u paketu s prošlom knjigom, a buući da još uvijek nemam predrasude, mislidoh zašto ne?
Zapravo je ćak i bolja od Vikenda u parizu, jer su glavni likovi momci. A kad su glavni likovi momci, ne može da ne bude zanimljivo, ne? dobro, može. Ali ovdje se pričalo o kolačima, a nijedna ženska osoba od 9-99 ne može reći ne kolačima, ili barem priči s kolačima. Nije da ćete išta puno naučiti iz knjige. Osim istine o talijanima, preciznije rimljanima.
Jednostavno je zapanjujuće kako ljupko i šarmantno zvuće uvrede na talijasnkome za koje kasnije shvatiš da su nešto u stilu " Uzmi drek i razmaži si ga po licu šupčino" . To bi vrijedilo naučiti na talijasnkome, opče kulture radi.
Dakle, ako vam je do ljubiča koji se čita s četvrtinom mozga i cijelo vrijeme mašta o klopi, samo dajte. U protivnom, nabavite poštenu knjigu. Još bolje, nabavite život.

Još kaj ? Ne zapravo. Barem mislim. Da, tako je, ne. Tek kad završim s Clochemerle-om, javim vam. Zasad je fantastičan, napisao je Gabriel Chevallier, pa ako vam se da, svakako preporučam.
Možda se pitate kako mi se da čitati tolke bedastoče. Ja ću vam samo reći - Vjekoslav Kaleb : Divota prašine.
Nakon toga, sve izgleda izvrsno. Glavni likovi se zovu Dječak i Goli. Zapravo je prilično smiješno ako gledaš s te strane.
Ali inaće nimalo nije. Samo probajte. Nikad više ne ćete gledati književnost na isti način.

Kaj je još značajnoga bilo ovaj tjedan? Pa ništa posebno. Malo problema s neželjenom djecom, ali sredi se to.
Samo treba biti uporan i ništa nije problem.
skužila sam kak vrijeme brzo ide. Mislim, ono to je uvijek, ali sad nekako brže nego prije. Imam osjećaj da sam još jučer radila potpuno raspremanje svog ormara, a bilo je to prošle nedjelje. Ono, tjedan samo nestane. Ima-nema. Sam to već spomenula? Vjerojatno jesam. Od viška glava ne boli.

Ovogodišnjim mjerenjima s TZK-a sam više nego zadovoljna. Neke stvari sam poboljšala, ustvari sve sam poboljšala, iako mislim da sam trebala više. Trebala sam ... ali eto ga, nisam. Sad kad 60 metara zaribam. Ne smijem ... dovraga, sad ću si napravit fino pritisak i sve zaribat. Samo se moram sjetiti da zavežem hlače da mi u pol puta trenirka nepočne padati i sve je u savršenom redu. Iako nekak, ne znam. Budući da sam sve to vrijeme provela trčeći čovijek bi očekivao napredak. Iako nije da ja trčim samo zbog toga. Iako zapravo nisam odavno trčala, jer je vrijeme defektno a i ja nikad nažalost nemam vremena. Ne znam. Nemam živaca, strah od pasa lutalica postaje prevelik, ne znam.
Znam da počinjem imat nočne more gdje gledam psa kako pred menom komada nekog lika. I onda se probudim, ali ne mogu izbacit lsiku iz glave pa me strah opet ići spavati. Ali bože, psi. Nisam nikad mislila da ću se tako nećega bojati.
To se postupno razvilo, jer su oni jedina konkretna prijetnja mojoj egzistenciji, uz promet, atomske bombe, boleštine i slične stvari. Odkad sam shvatila da je malo nemoguće da će doči medvjed iz obližnje šume i popapati me, psi su mi glavna fobija. A i da, odkad sam stala na žulj bakinom psu, koji je btw neuračunljiv. A to je samo zato jer sam sjela na njegov stup od ograde, gdije on uvijek sijedi. A ja sam tamo uvijek prije, i dugo nisam i učinilo mi se da bi bilo fora ... odonda me tako gleda, ko da bi me rasporio na komadiće, samo da može. Jeza ljudi velim vam.
Ali inaće, ne znam zašto se nisam dugo šetala. Jednostavno ne znam. Nekad se znaju dogoditi tako fascinantne stvari ono ... savršen trenutak. Ko iz one reklame za cigarete. Volim takve stvari, kad hodam kroz travu i usporedno s time kako ja hodam se lagano iz trave uzdižu leptiri ... ono, wau, ako vam se potrefi. Ili kad sjedim uz rub vode i ribe iz vode idu na površinu i tako ju lagano mreškaju da izgleda kao da to rade sunčeve zrake, kao da pada kiša zlata ... takve trenutke bi trebalo znati naslikati. E da, kad smo već kod slikarija. Sad izgleda ko da ja tražim fanfare uz sliku ili nekaj, ko da samo o tome govorim ^^ lol, no da, evo vam je bez puno okolišanja.

Eto ga, jednostavno je, toliko bezizražano da se sva ježim. Zapravo i nema nikakve priče osim činjenice da mi je dojadilo kako se u crtanju uvijek nekako vraćam na sebe, pa sam se odlučila crtati nekogakoga ne ću moći izmjeniti ili tak nekaj. Da sam išla realistično baš tu osobu, definitivno bih ju nacrtala kako se smije ili tak nekaj, ali to mi nije bila namjera tako da.. uostalom, ovo i nije jedna od onih koje su potaknute ludom inspiracijom koja ne pušta dok ne nacrtam stvar već ju crtam koihh pola godine, bez neke posebne namjere, onako, za vježbu. I mislim da je dobro ispalo, pa ju eto stavljam amo. Nadam se da mi ne zamjerate.

Mogla bih ja nastaviti pričati, u to ne smunjajte. Ima toga djeco, puno. Imajte strpljenja. Nastavit ću se izživljavat nad vama neki drugi put, sad vas zbilja moram ostaviti i posvetiti se svojem neodoljivom Clochemerleu. Blagoslovljeni bili.

Post je objavljen 23.09.2006. u 20:42 sati.