Ovo mi postaje navika. Nije da se žalim. Treba mi bolji dizajn. Pod hitno.
A i publika bi mi dobro došla, iako je i ovako zapavo sasvim uredu.
Stara me upravo zagnjavila. Morala sam očistiti mahune, koje tako i tako niko ne će jesti, a ja najmanje. Nema problema. Dobila sam četri ili pet ili nešto slično iz kemije.
Ali ne. Fkors, ona me mora daviti jer joj nije po volji da sam ja lope volje ili tak nekaj.
Nije moj problem kaj sam loše volje, dovraga. Dobro je. Ali to nema veze.
Odlučila sam pofarbat si sobu u zeleno. Nije da ja farbam. Upravo to za mene u ovom trenu radi lik koji je ... profesionalac. Or so I was told. Uglavnom, čovijek je ko dijete s bojama, svadimo se dva dana o nijansama. Ne da mi niti žutu, jer nam je već pola kuče, niti rozu jer sve curice biraju rozu. Nije da bih ju htjela. Dovoljne su mi moje prave gotičarske roze tenesice da izazivam sablazan naokolo.
Yeah, priljuštila sam si nove tenesice, konačno. Postalo mi je neugono u starima na tjelesnom. Bile su ipak malo previše razdrapane ...
U svakom slučaju, sad živim u dnevnoj sobi. Što i nije previše ugodno ako mislim ići spavati u deset.
Ali je zato zakon kad se probudim, a ono topli tepih pod bosim nogama ... mmmmm... mekano ^^
za razliku od laminata kod mene. A i veći je volumen. Ljepše je. Šteta kaj se moram vratiti u svoju sobu. Nije da ju ne volim. Ali skučena je. I nemam ništa u njoj. Nekad jednostavno moraš zavidjeti ljudima s sobama u kojima se može plesati, istezati, smjestiti pc, smjestiti i pisači stol, smjestiti velika polica za knjige ... o da. Polica za knjige. To bi bilo ljepo. Ali nije ni sve složeno na pod u tornjičima loše. Mislim je ako ti se sruši na bulju. Onda je loše. Ali ovako, zapravo i nije previše.
Ma treba biti zadovoljna zbog onoga kaj imaš, a ne žaliti za onime što nemaš. Valjda. Cvil.
Ne bih trebala sjediti tu za kompom i cviliti i žaliti se. To je kukavički. Trebala bih poduzeti nešto!
O da, sad sam se sjetila. Nemam pojma kaj bih trebala poduzeti. A bogami niti mogla. Ovo je jadno.
Iako je boljega od onoga kaj moja sis radi, sjedi cijeli dan za kompom pred tim svojim neopetsima.
Ok, ne želim da se meni tak nešto dogodi. To nipošto. Bila sam u ovisničkom stadiju i ne želim to opet. Ali opet kak god da pogledaš uvijek imaš nešto kaj želiš raditi da ne bi trebao razmišljati, da te zabavi, da brže proše dan. Što god to bilo. Makar bilo i učenje, nije bitno. I tako.
Prolaze jedan dan za drugim, i kaj onda ??? To je sve? Nekako mi to nije u redu.
Trebala sam pisati kako je danas ljepši dan nego jučer. Čak sam dobila i nešto pozornosti u školi i priliku da se derem na ljude. To na neobičan način hrani ego. Ali nije to to. Jednostavno nije.
Ne želim da me ljudi gledaju i smiju se mojim forama ili štoveć. Ne mogu dopustiti da to koliko sudjelujem u društvenim aktivnostima određuje moje rapoloženje. To je glupo i debilno.
Zašto ne bih mogla biti sama cijeli cjelcati dan i biti savršeno sretna ... dovraga. Nije point u tome.
Ne znam. U zadnje vrijeme ne mogu pošteno razgovarati s ljudima. A pod pošteno mislim da im stalno ne želim nešto reći, ali sama sebe uvijerim da je to suvišno i natjeram se da zaboravim što sam htjela reć i promrmljam nešto bzvz. Nemam pojma znate li što mislim.
Činjenica. Laž,dvoličnost i licemjerje su osnovni elementi međuljudskih odnosa. Pljujmo svi zajedno na međuljudske odnose. Dobro nemojmo. Ali ono. Nemoguče je.
Ha ha. Čovijeka zbilja oraspoloži kad vidi kakvih sve kretena ima tamo vani. "Recimo to ti je laganica + brzi ritam." Krepajmo od smijeha. No dobro, nije da je smiješno, ali opet.
Trebala bih otići čitati. Bolje to nego da baljezgam ovdije. Danas sam vidjela jedan full ljepi list. I to nema veze s vezom. Ali nekako sam zapamtila list. O i da. Jesen je. Wooo hooo.
Nema više glupih radova u vrtu. Iako zapravo volim raditi tamo, samo ne kad me neko tjera. Da, nepraktično, znam. Propao nam je urod krumpira. Izgnjilio sav. Zrak je bio pun smrada gnjileži, kao kod neke krepaline kad smo ga odkopali. Žao mi je krumpira. Ili ne tolko krumpira, koliko sati koje sam provela klečeći nad njime proklinjuči brzinu reprodukcije krumpirovih zlatica.
Ali nije ni to isuviše bitno. A ni činjenica da ... ne znam. Svako tu i tamo se uhvatim kako razmišljam o dobrim starim vremenima. Bila ona prije 10 godina, 2 godine ili prije 2 mjeseca. To je loše.
Voljela bih da se mogu povući u neko stanje meditacije. Onako drastično. Da dva tjedna ne pričam s nikim živim. Samo se bavim svojim poslom. To bi bilo fora. Neopisivo sebično, ali fora.
Jer odnosi s ljudima su postali toliko komplicirani da bih ih sve ljepo najrađe resetirala na nulu. Da me niko ne pozna, da ne znam ništa o nikome ... da mogu biti presretna kad ih vidim, te sličnu reakciju uzrokovati. Dovraga ... bi se reklo ... How the hell did we wind up like this ?
Post je objavljen 26.09.2006. u 19:01 sati.