Raspjevani dikobraz
nedjelja, 27.08.2006.
Kruška ili jabuka? Mango.
Gledam svoju listu blogova koje čitam ... svakim je danom sve krača i krača ...
ne znam gubim li ja to volju da se bavim ljudima ili svi vrijedni pažnje odlaze ... vrlo vjerojatno ovo prvo.
Nikad nisam voljela ovisiti o ljudima, ne osječam se ugodno u rulji, nekako mi je protuprirodno otkrivati sve o sebi hrpi stranaca od koje garantirano neki pripadaju "totalankreten" skupini koji će reći da znaju kako je to biti ja, da sve razumiju zato jer su naprimjer imali takvog prijatelja prema kojem su oni, kao što svaki pošteni predsjednik razreda i mora biti, pomogli da se promjeni. O da, sretala sam takve imbecile. I sad kad se sjetim svog životnog mota iz starih dana, recimo osnovnjaka ... živi i pusti druge da žive, vidim da sam bila totalan pasivac. Kaj god da se dogodilo, govorila sam sama sebi da dobro razmotrim karte i čekam iduće izvlačenje. I čekam. I čekam. Čekam što? Da se promijeni svijet oko mene? Da se čudesno sve popravi? Da odem u srednju? Vjerojatno kombinacija svega toga.
I onda vas život razočara. Sada sam tek shvatila da ja zapravo ne želim da svijet promjeni mene, da sam ja onakva kakva sam oduvijek trebala biti, samo to nisam shvaćala, ja želim biti ja, rasti, učiti, smijati se, polako ali sigurno mjenjati svijet oko sebe ... i sve što želim od bloga je da mi pomogne naći i prihvatiti sebe, tko god da jesam, a iznoseći svoje ideje imam nekakvu preglednost nad njima, a i podložne su kritici, tj mogu dobiti i pomoč izvana u rješavanju nekih pitanja.
A i ovdije imam nekoliko zbilja dobrih prijatelja, što se također ne može zanemariti.
I eto, danas ću zapravo pisati o nećemu što me već dulje vrijeme prilično muči.
Čitala sam u Vijesnikovom Obiteljskom glasu dakle članak o knjizi neke ženske o tome jeste li "kruška" ili "jabuka" tip žene prema omjeru opsega struka i bokova. I sad oni daju savjete bla bla bla bla, i uz sve to stave hrpu slika poznatih modela, glumica i slično koje nemaju ni mg sala na sebi.
To je pokvarenjački. Taman te navedu na razmišljanje o svojoj škembici i onda ti opiče hrpu slika po njima "prekrasnih" žena. To je zlostavljanje, terorizam! Ja, koja inaće zbilja nemam problema s takvim stvarima, osim kad se moja stara umješa, sam bila čistam izšokirana koliko su me izdeprimirali. Kladim se da je sve to jedna velika zavjera, da im estetski kirurzi plačaju za takve podvale ito da im plačaju masno. Mislim, zamislite kak bi svi ti doktori bili jadni u besparici da su ljudi sretni sami sa sobom i da se vole? Ma jeza, moramo im pomoći, ajmo izkompleskirat čitatelje. Ali zašto se zaustaviti na čitateljima kad možemo fino sredit cjelu generaciju? I kako da se onda čovijek ne sekira. Kako? I kad bi to samo bilo vezano uz figuru, ali ne! Sad su u modi mali prčasti ili kakvi već nosići. Ako si ti dio večine koji ima nos s karakterom, iiiiik, nemože, ružan si, moraš na operaciju. Kaže ko? Svi? Ko svi?
Urednici časopisa ili tko već. Zašto? Jer smo mazohisti i volimo čitati o tome kako "sakriti" naše nedostatke i istaknuti vrline. To je poanta make up-a. Ali kako da znamo koje su naše vrline, a koji nedostatci kad je kod takvih stvari nemoguće biti objektivan. Pretpostavimo da je biti drugačiji nedostatak. Onda si definitivno moraš počupati obrve i nacrtati nove. A i malo korektora da sakrije taj "gadan" madež i podočnjake ne bi bilo loše. Čistam da se bolje uklopiš. Maskara? Zašto ne. Oni s normalnim trepavicama su tako i tako zadnji pljugeri, ne želiš se družiti s njima.
I što dobijemo? Na tisuće posve indentičnih, navodno prekrasnih lica. Prekrasnih kome?
Lica možda i jesu prekrasna, ali zar se možemo ne zapitati kakva se to osoba skriva ispod, da joj trebaju tone i tone pudera iza kojih se mora sakriti da bi se osjećala sigurno, da bi se osjećala ljepom?
I naravno da su onda ljudi izgubljeni, od nas se očekuje da budemo savršeni, a samo želimo biti ono što jesmo i prihvaćeni. Ali, stara, ne budali! Ko će te voljeti takvu? Ma daj makar obuci užu majcu da te se kužiš, vidi.
To je ljudi moji sick, ali totalka. Šta smo mi, cvijeće, da budemo ljepi šareni i mirisni ili ljudi, da mislimo i osječamo? A ja iskreno nikada nisam čula da je nekome pofarbana kosa pomogla da bude bolja osoba, nisam. To je sve kaj sam štela reči. Idalje se nedam, a vi, nadam se da ćete dvaputa razmisliti prije nego se pogledate u ogledalo i pomislite da nešto treba popravljati. Sve je upravo na svome mjestu, savršeno, kakvo god da je, jedinstveno, kao što je i svatko tko ovo pročita.
subota, 26.08.2006.
Evo mene natrag s mora ... opet pišem post, koliko jer to želim toliko i jer moram...
Kako sam? Umorno, bezgranično umorno ... jučer sam doživjela ako ne već najstresniji,
onda barem najdulji dan ove godine, možda ćak i desetljeća.
Nije bitno što je bilo, zapravo ni sama ne znam ... nadam se da ću se neki od idućih dana uspijeti probuditi ...
Moram valjda prihvatiti da se život sastoji od riskiranja, nekad su ulozi mali, nekad veliki i ništa ti ne garantira da ne ćeš popušit baš onda kad je najvažnije, a onda jednostavno treba nastaviti, bez osvrtanja za onime što je moglo biti ... eto, preživjet ću ja, bez brige, žilavija sam nego što se možda činim.
Argh, nije mi do velikih misli, nadam se da shvaćate, jednostavno nije. A činjenica je da je najteže ušutkati sam sebe ... ima ko kakve dobre prijedloge?
Razmišljala sam o promjeni dizajna, ali sam onda zakljućila da je ovo čisto uredu. Onako, zelenkasto, ali ne prenapadno, jednostavno, a opet ... nice. Paše mi ta shema boja valjda.
Skoro poćinje škola ... istovremeno i gadno, ali i ljepo. Barem ću imati o čemu pisati, nešto da me okupira. Nažalost to znaći da ću ponovo morati izaći među ljude, ali uredu je i to, ovako se ionako nemam kome rugati.
... izgubila sam sve žive i nežive ideje za pisanje.
Valjda mi više nije tolko stalo do bloga. Nadam se da to nije istina.
Kad jednostavno, ljudi su gamad. I većina vas je vjerojatno gamad, iako toga niste svijesni. I ja sam gamad kad smo već kod toga. Mislim, ono ... jednostavno, ljudi su sami po sebi odvratni.
Nusprodukt evolucije koji samo uništava sve oko sebe. To je za mene jedini pravi argument za vegetarijanstvo ako tako nešto postoji. Svako živo biće na ovom svijetu ima funkciju. Vrši prirodnu selekciju nad jedinkama vrste koja je niže u hranidbenom lancu te je na taj naćin produžena ruka evolucije, te također osigurava hranu za jedinke koje su više u hranidbenom lancu. I tako ukrug ...
I sve savršeno funkcionira, sve dok se nije pojavio tamo neki homo sapiens kojem se baš zgodno učinilo tamaniti sve na kaj naiđe, uzimati bez da išta vrati i sve to u svrhu svoje pohlepe, potrebe za ispunjenjem osobnih ambicija, potrage za vlastitim užicima ... i kaj sad? To svi znamo. I boli nas k ... briga. Jel ja tu mogu što promjeniti? Ne, zakaj bi se onda mešali.
Kao što je jedna frendica jednom rekla, čovijeku spasiš život, on te iz zahvalnosti pošalje krvagu. Psu daš keksić i on te gleda ko boga. (*slobodna interpretacija njene izjave zapravo ;)*)
I iskreno, nakon nekog vremena ti dojadi vjerovati da u baš svakoj osobi živi pošteno ljudsko biće.
Eto ga, zato sam ja bedasta. Jer zbilja u to vjerujem, ili bar jesam.
A onda čuješ da netko krade kamenje, pazite, bezvrijedno kamenje iz kanala koji tisućama ljudi čuva živote. Netko radi svoje koristi od mizernih 100 kuna ugrožava toliko ... ja sam plakala kad sam čula. Doslovno. Jednostavno, meni je to nepojmljivo, da netko može biti tolko ... a znam da ima i jako puno gorih. Koji uništavaju apsolutno sve i za ništa ih nije briga, koji uništavaju ovaj svijet, koji uništavaju moj svijet, koji uništavaju naš svijet. A ne možeš ih sve pobiti ... uostalom nisu oni krivi ... što su kreteni ... ( Iako u osnovi svaka osoba koja ima status uračunjljive jeste odgovorna za svoje postupke, ali bože mili, mislim , moral je danas tako rjetka stvar da su ovakve primjedbe čisto bedaste). Ali tko onda je ? To je sve što vas želim pitati. Tko je kriv što smo zaboravili cijeniti život?
utorak, 15.08.2006.
Take my hand, nothing can come between us, we were always meant to be, forever, you and me...
Eto, nikad mi nije bilo ovolko teško napisati post. Zašto?
Zar uvijek mora postojati razlog?
Vrlo vjerojatno jer odlazim na neko vrijeme, i ne želim da me pamtite onakvu, jadnu.
Možda zato jer su šanse da će ovaj post išta znaćiti nevjerojatno male, a opet, nadam se.
Možda i zato jer sam ja jedno bedasto djevojče s bedastim snovima, tko bi znao.
I sd bih ovdije mogla staviti nevjerojatno dugačak tekst o tko zna čemu, iako to ne bi imalo nikakvog smisla. A i aparatić mi se već tolko urezao u meso da sumnjam da bih mogla post napisati skroz do kraja kak se spada, zato ću to ostaviti za neku drugu prigodu, a ovim vas postem samo informirati da me ne će biti idućih tjedan i pol. Pozdrav ... s nadom da će uspijeti ...
četvrtak, 10.08.2006.
There is no begining nor end of what I'd like to tell you ...
Eto, svi znaju da jedan pristojan, uredan i po svim standardima podnošljiv post uvijek sljedi užasan post. Jednostavno je tako, pa valjda nema smisla odgađati stvar.
Jednostavno, nekad čovijek poželi da može biti hladnokrvni stroj za rješavanje problema oko sebe, da može čistom logikom uvijek naći najbezbolnije i najprihvatljivije rješenje ... najgore od svega je što ja sama sebi zamjeram što nisam takva, što neznam što da radim, što znam da će vjerojatno sve odluke koje donesem biti posve pogrešne ...
Kad sam se vratila s mora, kad sam se oporavila od šoka, osjećala sam se zapravo toliko savršeno ... nekako je sve funkcioniralo savršeno, sve one male svakodnevne laži kojima si redovito ispunjavamo glavu kako bismo preživjeli, držala sam misli usredotočene na "važne" stvari, poslove koje treba obaviti, i nekako se čovijek polako otupi na sve. A onda jednostavan izlazak s frendicama, najobičnije gledanje filma, toliko poznata situacija ... šugava poznata scena ... i sve se raspadne do najsitnijih komadića ... svi oni zidovi koje sam toliko dugo i marljivo gradila koji su od mene trebali ućiniti ono što svi žele da budem, što sama želim biti, sve se to u mojem umu raspalo u djeliću sekunde ... kao i toliko puta prije, nemilosrdno su strgnute već skroz otvrdnule kraste ... krv potekla, um se pomutio ...
Trenutno se osjećam kao da u glavi imam ogroman čvor, sličan onome što ja odmilja volim zvati žnirancima na svojim tenesicama iako već godinu dana izgledaju više kao kupus na salatu, u glavi. I unutra nema čega nema ... sve, ali sve što se ikad dogodilo, ne dogodilo, ljudi oko mene, njihovi utjecaji, buhe, krpelji i ostala gamad, pokoja čarapa, keksi koji mi već mjesecima stoje ili bolje reći trule ispod kreveta ... najrađe bih bila sjela u jedan čošak sobe i jednostavno slinila, pustila mozak da posve odumre, ako je ikako moguće ... ali znam da je to nemoguće, da to nisam ja i da je bolje da se sa svime suočim odmah ... i tako se nekako polako čovjek a da ni ne zna kako ni zašto nađe u situaciji da sjedi na pisačem stolu, sluša Coldplay i aktivno razmišlja o tome kako samo curice plaču ...
A istina je da je zapravo dobar osjećaj jednostavno pustiti da boli, znati da si živ ... nedostajat će mi to jednog dana ...
Usotalom slomljena sam upravo onako kako sam oduvijek htjela biti slomljena, do kraja, potpuno i iskreno ...
A toliko volim dodir vjetra na licu dok ujutro biciklom idem u dučan, ta jutarnja ugodna svježina dok mi istovremeno Sunce ugodno grije leđa ... trenutak sreće ... ono što volim će zauvijek ostati u vjetru ... zauvijek ...
Lagano sanjam bizarne stvari. Osim što sam odalamila žensku po nosu jer mi je uvrijedila frendicu, izmislila spravu za rezanje nožnih palaca, plesala po slonskim iznutricama raskeljenim po cesti, dopisivala se s ljudima preko najobičnije žlice pišući po njoj recimo da sam se bavila jako zanimljivim poslom koji bi se mogao opisati kao vitlanje odrubljenim dugokosim glavama iznad vlastite glave te nakon toga zakucavanje istih u obližnju stjenu te ponavljanje postupka, da bi se smekšale za jesti, kao što su grci ili tko već bacali hobotnice.
Lovely.
Ali ipak, sve to ima i pozitivne posljedice. Imam jako zanimljive ideje ... koje će morati pričekati prije nego ih *ako* realiziram.
Zasad samo me zanima ima li itko ideju kako crtati ljude s kapuljačama preko glava ??? Under the cloak of mystery
Ovo je moj najbolji pokušaj, pa bih cjenila ako tko imam kakav savjet osim * Omg, oči mi gore kolko je slika užasna* , cjenila bih da ga iznesu. Fkors, oći se ne smiju vidjeti.
O i da, valjda ću ostaviti mogućnost komentiranja. Onako je blog bio totalno pust, ali opet ... obećala sam sama sebi 10 posteva bez komentara ... znaate to je ono, anti taština tretman. Valjda. A valjda se tako spriječavam nadati. Jer znate nada je zapravo jedna jako šugava stvar. Tako je. Šutnite Nadu vrit kad ju drugi put vidite i u moje ime.
Uh da, zaboravila sam napomenuti da mi se pored svega pokvario CD od Tubular bellsa. Hvala ti Bože, prehvala ti.
Njah, ne znam opće kog se vraga žalim tu i gubim vreijeme umjesto da uzmem Pukicu i odem na kanal, malo se provjetrit i sve to ... moram zgiljat prije nego stara dođe doma da me ne može odvući na vrt ...
I stopostotno apsolutno sam htjela reći još nešto, ali sam nevjerojatnim spletom okolnosti bila spriječena tako da sam zaboravila ...
No da, evo još za kraj samo jedna sljičkica i to je to ...
Zbogom dragi moji ... i zapamtite, pokušajte ostati pri pameti, može biti zdravo ^^ Osim ako ste kao ja. Onda je svaki pokušaj racionalnog razmišljanja uzaludan. Zašto ... ali zašto je baš pile moralo umrijeti ??
ponedjeljak, 07.08.2006.
Svima onima koji su voljni slušati
Prvo prije svega, pozdravljam sve vas koji me čitate. Cijenim vaš trud i muku koju prolazite u ovom procesu.
Ne znam točno koliko vas ima, budući da sam ipak ja genije koji se sjetio osakatiti si blog ukidanjem mogućnosti komentiranja, ali to u konačnici nije ni bitno. Ako i samo jedna jedina osoba pročita ovo, ipak je imalo neku svrhu u velikom i zločestom svijetu.
Uostalom, ovako je sastav čitatelja prepušten mojoj imaginaciji, a budući da su tekstovi blogu uvelike određeni ljudima koji ih čitaju, znaći da ljudi i neljudi koje zamišljam da čitaju moj blog zapravo oblikuju njegov sadržaj. Što je prilično cool.
Ali zbilja je zapanjujuće kada povezujete blog s osobom, i pokušavate pronaći motive zašto piše upravo ono što piše, što sve možete zakljućiti i naučiti upravo iz liste osoba za koje znate da čitaju taj blog. Nije u stvar u iskrenosti tj neiskrenosti, već u selektivnom odabiru istine. Znam da je istina samo jedna. Barem iz moje subjektivne perspektive. Objektivno, postoji jednak broj istina koliko i stanovništva, jer istina je da svatko ima vlastitu istinu. Ne poznajemo ju svi, ali ju otkrivamo. I smatram da je to jedna od najvećih radosti života - otkrivanje vlastite istine. Istine o sebi, o svijetu, slaganje tih golemih puzzli ...
No često bih poželjela da mogu na ove listove papira, makar bili i samo virtualni napisati neke druge stvari, stvari zbog kojih bi sve bilo bolje ... da, izlaz bi mogao biti toliko jednostavan. Prilagoditi se. Prihvatiti sve što se od mene traži, možda ćak i biti cool.
Poznajem bezbroj ljudi okji su to i učinili. Ali ja sam pametna mala glavica, i znam učiti na tuđim greškama, ako već iz svojih baš ništa ne naučim, i znam da prihvaćanje tuđe istine kao svoje nikada ne može voditi prema sreći ... i makar završila posve sama, najvažnije je znati tko sam ja i ne dopustiti nikome da mi to oduzme.
Ovo ne pišem samo radi sebe, već i zbog mnogih drugih koje znam, koji bi možda mogli nešto u ovome vidjeti ...
Dakle, samo da kažem da shvaćam da ima i jada i bjede tamo vani, da život ćesto nije fer i da nam donosi ono što nismo zalužili.
Znam to, iako sam djete koje odrasta u kući punoj ljubavi, i živi bezbrižnim životom. To stoji, ali idalje znam kako je to kad se nitko ne želi igrati s tobom pod odmorom dok si klinac, kad sjediš sam jer ne znaš ništa o šminci i jer nisi cool općenito, kad ti frendica govori da zašutiš jer stalno filozofiraš, kad ti se rugaju jer si ravan ko daska, da ne govorimo o dečkima, kad ideš duljim putem do škole da bi izbjego susresti ekipu koja se prema tebi ponaša ko da si zadnji drek na cesti kad ih sretneš ... to nešto malo neugodnih iskustava u životu koje stekoh ipak su me nagnali da koji put pođem lakšim putem i kažem, dovraga i sve, ko da je teško privoliti se da zavoliš ovo ili ono, ako je u pitanju sigurnost. A činjenica je da se svi bojimo ostati sami. I moram biti posve iskrena i priznati da su neke moje odrednice u prošlosti bile djelo pokušavanja pripadanja. Da nije bilo Kie (koju morate obavezno posjetiti jer je ovih dana superinspirirana, ili prevedeno ja vam razbijem nos ako ne odete kod nje i ostavite joj ljepi komentar), bih li ikada pročitala Pottera? Ne. Prvo kad sam čula za njega, učinio mi se kao totalna bedastoča. Ali? Onda me pitala hoću li i njoj za ljubav sam počela čitati. I do danas nisam prestala.
Da nije bilo Lain, bih li ikada nabavila CD-od Franz Fredinanda? Vjerojatno ne bih. Čak sam u ono vrijeme oko koncerta bila to pripisivala čistom komformizmu, bez i trunkice ljubavi prema glazbi samoj. Ali onda se sjetim bezbrojnih vremena kad su mi ipak nešto značili. I to mi je dovoljno. Što se tiće glazbe same, a ćini mi se da ona zaslužuje da rječ ili dvije, budući da se oko nje vodi najviše rasprava, osobno moram reći i priznati da se ne mogu apsolutno nikamo svrstati. Tražim se. I to je to. Ljudi se uvijek imaju potrebu svrstavati na razlićite strane, djeliti se prema ovome i onome, ali ljudi moji, to su samo izlike za mržnju. Ako su oni tebi ućinili da se osječaš drugačije, samo i jadno, je li fer mrziti sve njih? Oko za oko, zub za zub ? Smo toliko daleko došli, toliko napredovali ?
Ćini mi se da više stvar uopće nije u glazbi. Upalim VipDJ, nizaju se jedna vrtiguza za drugom, prodaju se ljepa preplanula tjela, a ne glazba. Drugi? Također se prodaje imiđ. Možda ne toliko, ali ne ćini li vam se da svi na slikama pokušavaju izgledati malčice opakije i mračnije nego što je to njihova glazba? Oni to jednostavno ciljaju na jednu dobro poznatu točku.
Uzmimo samo jedan prijmer. Misfits. Ono, kad vidiš onaj plakat s onom lubanjom i sve, dobiješ prilično creepy dojam. Pogledaš u koji žanr spadaju, horror punk/hardcore punk -> ne zvući baš cvijetno ne? Onda fino poslušaš glazbu ... i čisto si šokiran kolko je vokal prpošan, a meni osobno najviše volkal određuje atmosferu pjesme, uzalud im sve gitare. Ne želim reći da su loši, dapače, i ja ih slušam (doduše samo jedan album, nemam blage kakvi su ostali), samo želim reći da je poanta imiđa ovih dana pretjerivanje.
Naravno, uvijek ima iznimaka, uvijek ima dobre glazbe. Samo želim reći da nijedna strana nije čista.
Ja? Neki bi rekli da sam griješila. Slušala sam sve do ćega sam mogla doći, ispitivala, promišljala i još to činim.
I sramim li se činjenice da mi se sviđa pjesma ili dvije od Hillary Duff, što padam na Nickelbackove ljubavne pjesmuljke? Nikada.
Zapravo, čak sam i poslušala malo Tokio Hotela. I znate kaj ? Nisu mi uši otpale. Istina je da im onaj glavni lik svakog dana sve više liči na križanca Michaela Jacksona i predoziranog osmogodišnjaka, ali nije da su katastrofalno loši. Nisu nešto orginalni, niti sam našla išta posebno u njihovoj glazbi što bi mi zaokupilo pozornost. I cjela frka je zapravo proizalša iz toga da smo mi neki stari i gunđavi i ne možemo prihvatiti da još uvijek postoje klinci koji su u takvim fazama. Iako mnogima padne mrak na oći kad se sjete starih vremena i Backstreet boysa i sličnih. Prebrzo starimo, u tome je stvar.
Najvažnije je zapravo voljeti glazbu, i pustiti ju da bude izvor zadovoljstva, a ne iskorištavati ju za skrivanje vlastitih kopleksa.
Zamislite koliko bi svijet bio ljepše mjesto kada se ne bismo pitali koliko ću dobiti, već koliko ću dati?
Prestanite na trenutak razmišljati o sebi i svojoj nesreći, postat ćete puno sretniji ljudi. ;)
P.S. Samo za ovu priliku sam osposobila komentrianje jer sam jedno malo znatiželjno pile i zanima me što vi imate za reći na temu. Svim ljudima koji mi ostave glup komentar ću se smijati koliko su jadni zajedno s prijateljima jer ćemo svi javno vidjeti da ste zaostali oblik života. Sretno.
nedjelja, 06.08.2006.
Čovjek zaboravi koliko može biti ljepo sjediti pred kompom ... sjećnja se izgube, zamagle s vremenom i sve što ostaje je suočavanje sa sadašnjošću koja je sama sebi svrha, najčešće ili čisto švrljanje netom iz dosade ili izvršavanje dozlaboga dosadnih rutinskih poslova bez kojih jednostavno susav ne bi funkionirao i zato se moraju raditi, poput čišćenja.ali svejedno, iz dana u dan, tješiš ljude oko sebe, govoriš im da nije sve tako crno, da se ne predaju, da će biti bolje. Govoriš im kako su prekrasni i kako nepostoji ništa na svijetu što bi ih moglo umanjiti u tvojim očima. I sretan si, dokle god imaš kontrolu, dok si jak i svadavaš se, dokle god ne slopiš oći i prepustiš podsvjesti podpunu kontrolu nad svojim svijetom. Onda ... treba biti jak i boriti se sa svima onime što živi unutra, sa svima onima koji te žele povrijediti, sa sobom ... Sretan si iako znaš da nećeš dobiti ništa zauzvrat, upravo zato jer si preponosan da svoje iznutrice pokažeš drugima, da ih zamoliš za pomoć ...
Ali zapravo, najvažnije je imati na kraju dana nekoga tko će ti reći da si se dobro borio, da svatko izgubi koju borbu tu i tamo, da će sutra biti bolje, tko će ti reći hvala jer si dobar prijatelj, tko će ti reći da si preljepa iako je to bezočna laž, tko će ti poslati cvijet makar i preko icq-a ... ljepo je imati takve ljude pored sebe i biti toga svjestan. Hvala vam.
srijeda, 02.08.2006.
Teško za povjerovati ali istinito ...
Umorna sam ko pas. Rasturila staru 5:2 u setovima, ali idalje umorna ko pas.
Bog mora da je muško. Prije kojih mjesec dana onovremeno novi novcati DVD prestao je raditi iz samo njemu poznatih razloga. Vjerojatno sam ga krivo pogledala. Znate, jedan od onih s HDDom i svime. Stari ga je kupio unatoč tome što nema nikakve ambicije naučiti ga koristiti. Rađe će meni priručnik turnuti u ruke i reći da imam tjedan dana da sve proučim i podesim a onda njemu pokažem kako se pusti film. I nije da sam ja zmrdala DVD. Neeee. Ja sam ga našla zmrdanog, slika stalno bježi.
I detaljno proučim priručnik, sve žive i nežive metode isprobam, gasim, palim, resetiram, vraćam na tvornička podešenja, prekapčam kabele, plešem ples kiše,woodoo ... ništa. Idalje slika jednako biježi.
I jučer, prvi put u mjesec dana starom pade na pamet pogledati film. Shit. Sad sam nadrapala.
Ko će biti kriv nego mali Mujo. I pozove on mene, ja izmumljam nešto u stilu da sam tak našla i da sam sve živo probala i brzo zgiljam. Vratim se za pola sata, slika savršena. WTF-ovi mi plešu oko glave i pitam ga kak je to uspio ... "Pa ne znam, samo sam ručno ugasio i upalio."
I kako molim vas ljepo da čovijek ne poludi ... 
... samo ga je ugasio i upalio. Neeee. JA to nisam probala otprilike 10 000 puta. Ali njemu radi. Zašto? Jer sam žensko i nikakva tehnika osim razno raznih perilica ne reagira na moj dodir. Neka netko molim vas Bogu kaže da više nije smješno. Ja sam prezauzeta griženjem ljudi.
U svakom slučaju, pogledali smo taj film. Djevojka od milijun dolara. Moram priznati da se smekšo Clint pod stare dane ... čak bih ga okarakterizirala kao romantičnog nakon ovog filma.
Iako ima i dobar broj humorističnih situacija u filmu. I socioloških. Ali na kraju uglavnom prevladava dojam tihog dostojanstva smrti. Komentar starog je bio ..."Ipak nije boks sport za žene." Ja osobno smatram secnu gdje joj ispravlja slomljen nos prilično inspirativnom.
Dobar film. Iako te uhvati nostalgija za dobrim starim danima i kilama pistacija sljuštenih s bratom uz Dobar,loš i zao. Premalo smo gledali filmove ...
Danas sam pak s sestrom konačno pogledala Dodgeball. XD XD Ameri su bolest. Bez uvrede. :)
Ali zbilja, ne znaš bi li se plako ili smijao. I , naravno, na kraju stvar spasi ko drugi nego Chuck Norris.
O da, kaj još moramo komentirati? Aaaa... Djevojka s bisernom naušnicom. Pogledajte. Fantastična glazba. Negdje desetak puta sam puštala odjavnu špicu. A i pruža zanimljiv kut gledanja na život renesansnog umjetnika. O i da. Pogledala sam Sin City, prvi put nakon kina. Mislim prvi put u cjelosti, bez da sam zaspala u pol filma. Ja skoro uvijek zaspijem. I cjelo se vrijeme samo za glavu držim ..." majko mila, kakve sam ja bedastoće o filmu pisala nakon kaj sam ga u kinu pogledala ... majko mila, a ljudi su to pročitali ... majko mila, mora da misle da sam djete zaostalo u razvoju ..." :)
Koliko se brzo mjenjamo, ne? Znate kaj je dobro napravljeno? Marvove oći. Prvi mi put nisu tolko upale u oko (ironije li :P ). Iako film opće nije fer. Prepun je polugolih ženskih. A komadi? Di su komadi? Điššš ... sve komade stavljaju u debilne serije za teenagerice. I likovi uvijek dobe najbolje kaputine. 
Nešto tu opako ne valja. Nadam se da će u dvojci ispravit tih par nepravda.
Iako su te nepravdice toliko pažljivo i delikatno upletene u naše društvo da ih je nemoguće ispraviti bez da posegneš za ilegalnim mjerama. A kad cvakneš par glava, niko te više ne uzima za ozbiljno.
I imam li izbora nego se pokoriti? Naravno da imam. Zamislite kakav monopol imaš ako preuzmeš kompletnu upravu nad kučom? Muaha ha ha ha ha ... ispred iskopaš jarkove, osiguraš si podzemne puteve za dovod sirovina, postaviš strijelce na balkone ... hmmmm. Možda je to malčice neprovedivo. Malčice. Vidjet će oni mene kad se vratim s novim, razrađenim planom!
Sretnom okolnošću, prekjučer vjerujem, ponovo smo se okupili. Stara ekipa. Moja stara ekipa, znate ono, društvo iz ulice.
Badminton, pruža savršeni spoj tračanja svega i svačega a istovremeno i odmjeravanje snage.
Iskreno, da je bio pravi fight, moja bi se glava kotrljala travnjakom. Istina je da je protivnik stariji dvije godine, viši, teži, da ne kažemo muško, ali sve su to izgovori. Iako i spretnost vjerojatno ima puno utjecaja ali kad je danas tolko teško naći ljude lude koliko i ti tako da sve ostaje na pričama ... a i kad moramo prokleto odrasti. Mislim da sad društvo ne bi previše blagonaklono gledalo na ritual borbe za daljinski svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima uključujući i griženje ( ok, ugristi nekloga za čarapu nije nešto što bi zdrava osoba poželjela učiniti dva puta u životu, ali opet ...) s osobama koje ti nisu u rodu. Mrzim odrastanje.
Uglavnom, toliko vremena je prošlo, toliko se toga promjenilo ... svijet je postao puno složeniji u toj svojoj naivnoj jednostavnosti. Novi pogled na ustrojstvo jedne male zajednice poput naše, iz jedne posve nove perspektive. Jer moja perspektiva baš i nije zanimljiva: "Svi su oni idioti ... mrmlj... mrmlj..." No ako sve pogledaš malo tolerantnije uzimajući u obzir različitosti među nama shvatiš da se dogodilo nešto ... nelogično. Ljudi se djele na metalce i one koji to nisu. Svaki normalan stvor na to može reči samo WTF?
Ali društvo se ne sastoji od normalnih stvoreva, ne? I nije bitna glazba zapravo. Ionako je ona samo ... povod, paravan. Bitno je da se društvo djeli na njih i nas, da se fura crno, po mogućnosti majca s slikom najdražeg benda, da se ... huh, u druge običaje nisam uspjela proniknuti jer sve u spikama obično završava na crnom.
Najjednostavniji primjer :
Frend:Ona je cool, ona ti nosi crno.
Ja: Ali ona je droca.
Frend:Ali ona je metalka, pa ne važi.
^^ Najs. Šta sve još ne ću vidjeti ...
Da ne govorimo istovremeno da ta samosvjesna "elita" koja pohađa Visoko umjetničke škole ima planove imati djecu prije 20-e godine. I čovijek se samo pita što se molim vas ljepo dogodilo sa samosvjesnom emancipiranom ženom 21. st.? Nadam se da će me nekog vraga i naučiti na toj prokletoj sociologiji, pa da prestanem postavlajti tako glupa pitanja. No vratimo se mi temi, ili barem onome što je tema u međuvremenu postalo ...
Ove godine samo u mom selu je bilo ili je najavljeno ukupno 15 svadbi. Baš me zanima kolko će biti razvoda za godinu dvije ... Nemam pojma kaj ti ljudi opće misle. Ja nije da sam protiv institucije braka, ali moram priznati da se danas sklapaju takvi jad i bijeda brakovi da te sve jeza uhvati. Ono ljudi koji su vrhunske inteligencije ... i sad će oni siiiigurno odgojiti djecu koja će biti ponos i dika našeg društva. Moš si mislit.
Treba uvesti nekakvu tiraniju da se nesposobnim ljudima zabrani da imaju djecu. Ili jednostavno djecu koja ne zadovoljavaju standarde posluživati u javnim kuhinjama. Kao glavno jelo. <-- *šala, za one koji ju ne bi prepoznali ni da gola pleše pred njima samo s Dobbyevim poklopcem za čajnik na glavi ili što več*
Najpametnija je moja baka koja mi kaže da mi je bolje da se čim dulje klonim tih muških gadova, jer mi takvo zlo još ne treba u životu. Bravo baka. :)
No njah, koga je opće briga. Znam da imam tolko posla. A da sam već sad umorna ko konj. Ribanje roleta je neočekivano naporno. Najrađe bih se izvalila negdje i krmila cjeli dan, cjeli tjedan ... a ionako previše spavam. Vani ima tolko toga za raditi, unutra treba počistiti, treba držati cjeli sistem u pokretu ... veš me gleda cjeli dan i vrišti da ga povjesim. A ne da mi se. Utromila sam se. Dobila sam tri kilice na moru.
Jadni moj lovački cucak *Rasparač* ... nisam ga prošetala već ... dugo vremena. Trebala bih. Da udahnem, da uživam u tišini, da osjetim samoću bez usamljenosti... ne znam kakva je razina vode. Je li sve presušilo, je li nabujala od nedavne kiše? Ima li ptica? Jesu li labudovi otišli? Je li trava pokošena? Ima li komaraca ?
Prospavala sam sve te promjene, morala sam. Nisam sigurna da ću moći podnjeti ponovno udahnuti taj zrak , umočiti noge u tu vodu, plesati preko travnatih ravnica i skrivenih stazica ... zašto i bih ?
Ljudi se tako svojski trude sve to uništiti... što ako postanem čovijek?
Prestrašna pomisao ... samo mi fali perspektive. Jedan od onih dana kad se ne biste pokrenuli ni da vas slon nogom vrit šutne. Ćini se da ću istjerivanje socijalne nepravde morati odgoditi za sutra. Šteta. A baš sam imala zgode ideje. Ta ta.