Čovjek zaboravi koliko može biti ljepo sjediti pred kompom ... sjećnja se izgube, zamagle s vremenom i sve što ostaje je suočavanje sa sadašnjošću koja je sama sebi svrha, najčešće ili čisto švrljanje netom iz dosade ili izvršavanje dozlaboga dosadnih rutinskih poslova bez kojih jednostavno susav ne bi funkionirao i zato se moraju raditi, poput čišćenja.ali svejedno, iz dana u dan, tješiš ljude oko sebe, govoriš im da nije sve tako crno, da se ne predaju, da će biti bolje. Govoriš im kako su prekrasni i kako nepostoji ništa na svijetu što bi ih moglo umanjiti u tvojim očima. I sretan si, dokle god imaš kontrolu, dok si jak i svadavaš se, dokle god ne slopiš oći i prepustiš podsvjesti podpunu kontrolu nad svojim svijetom. Onda ... treba biti jak i boriti se sa svima onime što živi unutra, sa svima onima koji te žele povrijediti, sa sobom ... Sretan si iako znaš da nećeš dobiti ništa zauzvrat, upravo zato jer si preponosan da svoje iznutrice pokažeš drugima, da ih zamoliš za pomoć ...
Ali zapravo, najvažnije je imati na kraju dana nekoga tko će ti reći da si se dobro borio, da svatko izgubi koju borbu tu i tamo, da će sutra biti bolje, tko će ti reći hvala jer si dobar prijatelj, tko će ti reći da si preljepa iako je to bezočna laž, tko će ti poslati cvijet makar i preko icq-a ... ljepo je imati takve ljude pored sebe i biti toga svjestan. Hvala vam.
Post je objavljen 06.08.2006. u 18:28 sati.