Evo mene natrag s mora ... opet pišem post, koliko jer to želim toliko i jer moram...
Kako sam? Umorno, bezgranično umorno ... jučer sam doživjela ako ne već najstresniji,
onda barem najdulji dan ove godine, možda ćak i desetljeća.
Nije bitno što je bilo, zapravo ni sama ne znam ... nadam se da ću se neki od idućih dana uspijeti probuditi ...
Moram valjda prihvatiti da se život sastoji od riskiranja, nekad su ulozi mali, nekad veliki i ništa ti ne garantira da ne ćeš popušit baš onda kad je najvažnije, a onda jednostavno treba nastaviti, bez osvrtanja za onime što je moglo biti ... eto, preživjet ću ja, bez brige, žilavija sam nego što se možda činim.
Argh, nije mi do velikih misli, nadam se da shvaćate, jednostavno nije. A činjenica je da je najteže ušutkati sam sebe ... ima ko kakve dobre prijedloge?
Razmišljala sam o promjeni dizajna, ali sam onda zakljućila da je ovo čisto uredu. Onako, zelenkasto, ali ne prenapadno, jednostavno, a opet ... nice. Paše mi ta shema boja valjda.
Skoro poćinje škola ... istovremeno i gadno, ali i ljepo. Barem ću imati o čemu pisati, nešto da me okupira. Nažalost to znaći da ću ponovo morati izaći među ljude, ali uredu je i to, ovako se ionako nemam kome rugati.
... izgubila sam sve žive i nežive ideje za pisanje.
Valjda mi više nije tolko stalo do bloga. Nadam se da to nije istina.
Kad jednostavno, ljudi su gamad. I većina vas je vjerojatno gamad, iako toga niste svijesni. I ja sam gamad kad smo već kod toga. Mislim, ono ... jednostavno, ljudi su sami po sebi odvratni.
Nusprodukt evolucije koji samo uništava sve oko sebe. To je za mene jedini pravi argument za vegetarijanstvo ako tako nešto postoji. Svako živo biće na ovom svijetu ima funkciju. Vrši prirodnu selekciju nad jedinkama vrste koja je niže u hranidbenom lancu te je na taj naćin produžena ruka evolucije, te također osigurava hranu za jedinke koje su više u hranidbenom lancu. I tako ukrug ...
I sve savršeno funkcionira, sve dok se nije pojavio tamo neki homo sapiens kojem se baš zgodno učinilo tamaniti sve na kaj naiđe, uzimati bez da išta vrati i sve to u svrhu svoje pohlepe, potrebe za ispunjenjem osobnih ambicija, potrage za vlastitim užicima ... i kaj sad? To svi znamo. I boli nas k ... briga. Jel ja tu mogu što promjeniti? Ne, zakaj bi se onda mešali.
Kao što je jedna frendica jednom rekla, čovijeku spasiš život, on te iz zahvalnosti pošalje krvagu. Psu daš keksić i on te gleda ko boga. (*slobodna interpretacija njene izjave zapravo ;)*)
I iskreno, nakon nekog vremena ti dojadi vjerovati da u baš svakoj osobi živi pošteno ljudsko biće.
Eto ga, zato sam ja bedasta. Jer zbilja u to vjerujem, ili bar jesam.
A onda čuješ da netko krade kamenje, pazite, bezvrijedno kamenje iz kanala koji tisućama ljudi čuva živote. Netko radi svoje koristi od mizernih 100 kuna ugrožava toliko ... ja sam plakala kad sam čula. Doslovno. Jednostavno, meni je to nepojmljivo, da netko može biti tolko ... a znam da ima i jako puno gorih. Koji uništavaju apsolutno sve i za ništa ih nije briga, koji uništavaju ovaj svijet, koji uništavaju moj svijet, koji uništavaju naš svijet. A ne možeš ih sve pobiti ... uostalom nisu oni krivi ... što su kreteni ... ( Iako u osnovi svaka osoba koja ima status uračunjljive jeste odgovorna za svoje postupke, ali bože mili, mislim , moral je danas tako rjetka stvar da su ovakve primjedbe čisto bedaste). Ali tko onda je ? To je sve što vas želim pitati. Tko je kriv što smo zaboravili cijeniti život?
Post je objavljen 26.08.2006. u 17:44 sati.