Raspjevani dikobraz
četvrtak, 10.08.2006.
There is no begining nor end of what I'd like to tell you ...
Eto, svi znaju da jedan pristojan, uredan i po svim standardima podnošljiv post uvijek sljedi užasan post. Jednostavno je tako, pa valjda nema smisla odgađati stvar.
Jednostavno, nekad čovijek poželi da može biti hladnokrvni stroj za rješavanje problema oko sebe, da može čistom logikom uvijek naći najbezbolnije i najprihvatljivije rješenje ... najgore od svega je što ja sama sebi zamjeram što nisam takva, što neznam što da radim, što znam da će vjerojatno sve odluke koje donesem biti posve pogrešne ...
Kad sam se vratila s mora, kad sam se oporavila od šoka, osjećala sam se zapravo toliko savršeno ... nekako je sve funkcioniralo savršeno, sve one male svakodnevne laži kojima si redovito ispunjavamo glavu kako bismo preživjeli, držala sam misli usredotočene na "važne" stvari, poslove koje treba obaviti, i nekako se čovijek polako otupi na sve. A onda jednostavan izlazak s frendicama, najobičnije gledanje filma, toliko poznata situacija ... šugava poznata scena ... i sve se raspadne do najsitnijih komadića ... svi oni zidovi koje sam toliko dugo i marljivo gradila koji su od mene trebali ućiniti ono što svi žele da budem, što sama želim biti, sve se to u mojem umu raspalo u djeliću sekunde ... kao i toliko puta prije, nemilosrdno su strgnute već skroz otvrdnule kraste ... krv potekla, um se pomutio ...
Trenutno se osjećam kao da u glavi imam ogroman čvor, sličan onome što ja odmilja volim zvati žnirancima na svojim tenesicama iako već godinu dana izgledaju više kao kupus na salatu, u glavi. I unutra nema čega nema ... sve, ali sve što se ikad dogodilo, ne dogodilo, ljudi oko mene, njihovi utjecaji, buhe, krpelji i ostala gamad, pokoja čarapa, keksi koji mi već mjesecima stoje ili bolje reći trule ispod kreveta ... najrađe bih bila sjela u jedan čošak sobe i jednostavno slinila, pustila mozak da posve odumre, ako je ikako moguće ... ali znam da je to nemoguće, da to nisam ja i da je bolje da se sa svime suočim odmah ... i tako se nekako polako čovjek a da ni ne zna kako ni zašto nađe u situaciji da sjedi na pisačem stolu, sluša Coldplay i aktivno razmišlja o tome kako samo curice plaču ...
A istina je da je zapravo dobar osjećaj jednostavno pustiti da boli, znati da si živ ... nedostajat će mi to jednog dana ...
Usotalom slomljena sam upravo onako kako sam oduvijek htjela biti slomljena, do kraja, potpuno i iskreno ...
A toliko volim dodir vjetra na licu dok ujutro biciklom idem u dučan, ta jutarnja ugodna svježina dok mi istovremeno Sunce ugodno grije leđa ... trenutak sreće ... ono što volim će zauvijek ostati u vjetru ... zauvijek ...
Lagano sanjam bizarne stvari. Osim što sam odalamila žensku po nosu jer mi je uvrijedila frendicu, izmislila spravu za rezanje nožnih palaca, plesala po slonskim iznutricama raskeljenim po cesti, dopisivala se s ljudima preko najobičnije žlice pišući po njoj recimo da sam se bavila jako zanimljivim poslom koji bi se mogao opisati kao vitlanje odrubljenim dugokosim glavama iznad vlastite glave te nakon toga zakucavanje istih u obližnju stjenu te ponavljanje postupka, da bi se smekšale za jesti, kao što su grci ili tko već bacali hobotnice.
Lovely.
Ali ipak, sve to ima i pozitivne posljedice. Imam jako zanimljive ideje ... koje će morati pričekati prije nego ih *ako* realiziram.
Zasad samo me zanima ima li itko ideju kako crtati ljude s kapuljačama preko glava ??? Under the cloak of mystery
Ovo je moj najbolji pokušaj, pa bih cjenila ako tko imam kakav savjet osim * Omg, oči mi gore kolko je slika užasna* , cjenila bih da ga iznesu. Fkors, oći se ne smiju vidjeti.
O i da, valjda ću ostaviti mogućnost komentiranja. Onako je blog bio totalno pust, ali opet ... obećala sam sama sebi 10 posteva bez komentara ... znaate to je ono, anti taština tretman. Valjda. A valjda se tako spriječavam nadati. Jer znate nada je zapravo jedna jako šugava stvar. Tako je. Šutnite Nadu vrit kad ju drugi put vidite i u moje ime.
Uh da, zaboravila sam napomenuti da mi se pored svega pokvario CD od Tubular bellsa. Hvala ti Bože, prehvala ti.
Njah, ne znam opće kog se vraga žalim tu i gubim vreijeme umjesto da uzmem Pukicu i odem na kanal, malo se provjetrit i sve to ... moram zgiljat prije nego stara dođe doma da me ne može odvući na vrt ...
I stopostotno apsolutno sam htjela reći još nešto, ali sam nevjerojatnim spletom okolnosti bila spriječena tako da sam zaboravila ...
No da, evo još za kraj samo jedna sljičkica i to je to ...
Zbogom dragi moji ... i zapamtite, pokušajte ostati pri pameti, može biti zdravo ^^ Osim ako ste kao ja. Onda je svaki pokušaj racionalnog razmišljanja uzaludan. Zašto ... ali zašto je baš pile moralo umrijeti ??