Prvo prije svega, pozdravljam sve vas koji me čitate. Cijenim vaš trud i muku koju prolazite u ovom procesu.
Ne znam točno koliko vas ima, budući da sam ipak ja genije koji se sjetio osakatiti si blog ukidanjem mogućnosti komentiranja, ali to u konačnici nije ni bitno. Ako i samo jedna jedina osoba pročita ovo, ipak je imalo neku svrhu u velikom i zločestom svijetu.
Uostalom, ovako je sastav čitatelja prepušten mojoj imaginaciji, a budući da su tekstovi blogu uvelike određeni ljudima koji ih čitaju, znaći da ljudi i neljudi koje zamišljam da čitaju moj blog zapravo oblikuju njegov sadržaj. Što je prilično cool.
Ali zbilja je zapanjujuće kada povezujete blog s osobom, i pokušavate pronaći motive zašto piše upravo ono što piše, što sve možete zakljućiti i naučiti upravo iz liste osoba za koje znate da čitaju taj blog. Nije u stvar u iskrenosti tj neiskrenosti, već u selektivnom odabiru istine. Znam da je istina samo jedna. Barem iz moje subjektivne perspektive. Objektivno, postoji jednak broj istina koliko i stanovništva, jer istina je da svatko ima vlastitu istinu. Ne poznajemo ju svi, ali ju otkrivamo. I smatram da je to jedna od najvećih radosti života - otkrivanje vlastite istine. Istine o sebi, o svijetu, slaganje tih golemih puzzli ...
No često bih poželjela da mogu na ove listove papira, makar bili i samo virtualni napisati neke druge stvari, stvari zbog kojih bi sve bilo bolje ... da, izlaz bi mogao biti toliko jednostavan. Prilagoditi se. Prihvatiti sve što se od mene traži, možda ćak i biti cool.
Poznajem bezbroj ljudi okji su to i učinili. Ali ja sam pametna mala glavica, i znam učiti na tuđim greškama, ako već iz svojih baš ništa ne naučim, i znam da prihvaćanje tuđe istine kao svoje nikada ne može voditi prema sreći ... i makar završila posve sama, najvažnije je znati tko sam ja i ne dopustiti nikome da mi to oduzme.
Ovo ne pišem samo radi sebe, već i zbog mnogih drugih koje znam, koji bi možda mogli nešto u ovome vidjeti ...
Dakle, samo da kažem da shvaćam da ima i jada i bjede tamo vani, da život ćesto nije fer i da nam donosi ono što nismo zalužili.
Znam to, iako sam djete koje odrasta u kući punoj ljubavi, i živi bezbrižnim životom. To stoji, ali idalje znam kako je to kad se nitko ne želi igrati s tobom pod odmorom dok si klinac, kad sjediš sam jer ne znaš ništa o šminci i jer nisi cool općenito, kad ti frendica govori da zašutiš jer stalno filozofiraš, kad ti se rugaju jer si ravan ko daska, da ne govorimo o dečkima, kad ideš duljim putem do škole da bi izbjego susresti ekipu koja se prema tebi ponaša ko da si zadnji drek na cesti kad ih sretneš ... to nešto malo neugodnih iskustava u životu koje stekoh ipak su me nagnali da koji put pođem lakšim putem i kažem, dovraga i sve, ko da je teško privoliti se da zavoliš ovo ili ono, ako je u pitanju sigurnost. A činjenica je da se svi bojimo ostati sami. I moram biti posve iskrena i priznati da su neke moje odrednice u prošlosti bile djelo pokušavanja pripadanja. Da nije bilo Kie (koju morate obavezno posjetiti jer je ovih dana superinspirirana, ili prevedeno ja vam razbijem nos ako ne odete kod nje i ostavite joj ljepi komentar), bih li ikada pročitala Pottera? Ne. Prvo kad sam čula za njega, učinio mi se kao totalna bedastoča. Ali? Onda me pitala hoću li i njoj za ljubav sam počela čitati. I do danas nisam prestala.
Da nije bilo Lain, bih li ikada nabavila CD-od Franz Fredinanda? Vjerojatno ne bih. Čak sam u ono vrijeme oko koncerta bila to pripisivala čistom komformizmu, bez i trunkice ljubavi prema glazbi samoj. Ali onda se sjetim bezbrojnih vremena kad su mi ipak nešto značili. I to mi je dovoljno. Što se tiće glazbe same, a ćini mi se da ona zaslužuje da rječ ili dvije, budući da se oko nje vodi najviše rasprava, osobno moram reći i priznati da se ne mogu apsolutno nikamo svrstati. Tražim se. I to je to. Ljudi se uvijek imaju potrebu svrstavati na razlićite strane, djeliti se prema ovome i onome, ali ljudi moji, to su samo izlike za mržnju. Ako su oni tebi ućinili da se osječaš drugačije, samo i jadno, je li fer mrziti sve njih? Oko za oko, zub za zub ? Smo toliko daleko došli, toliko napredovali ?
Ćini mi se da više stvar uopće nije u glazbi. Upalim VipDJ, nizaju se jedna vrtiguza za drugom, prodaju se ljepa preplanula tjela, a ne glazba. Drugi? Također se prodaje imiđ. Možda ne toliko, ali ne ćini li vam se da svi na slikama pokušavaju izgledati malčice opakije i mračnije nego što je to njihova glazba? Oni to jednostavno ciljaju na jednu dobro poznatu točku.
Uzmimo samo jedan prijmer. Misfits. Ono, kad vidiš onaj plakat s onom lubanjom i sve, dobiješ prilično creepy dojam. Pogledaš u koji žanr spadaju, horror punk/hardcore punk -> ne zvući baš cvijetno ne? Onda fino poslušaš glazbu ... i čisto si šokiran kolko je vokal prpošan, a meni osobno najviše volkal određuje atmosferu pjesme, uzalud im sve gitare. Ne želim reći da su loši, dapače, i ja ih slušam (doduše samo jedan album, nemam blage kakvi su ostali), samo želim reći da je poanta imiđa ovih dana pretjerivanje.
Naravno, uvijek ima iznimaka, uvijek ima dobre glazbe. Samo želim reći da nijedna strana nije čista.
Ja? Neki bi rekli da sam griješila. Slušala sam sve do ćega sam mogla doći, ispitivala, promišljala i još to činim.
I sramim li se činjenice da mi se sviđa pjesma ili dvije od Hillary Duff, što padam na Nickelbackove ljubavne pjesmuljke? Nikada.
Zapravo, čak sam i poslušala malo Tokio Hotela. I znate kaj ? Nisu mi uši otpale. Istina je da im onaj glavni lik svakog dana sve više liči na križanca Michaela Jacksona i predoziranog osmogodišnjaka, ali nije da su katastrofalno loši. Nisu nešto orginalni, niti sam našla išta posebno u njihovoj glazbi što bi mi zaokupilo pozornost. I cjela frka je zapravo proizalša iz toga da smo mi neki stari i gunđavi i ne možemo prihvatiti da još uvijek postoje klinci koji su u takvim fazama. Iako mnogima padne mrak na oći kad se sjete starih vremena i Backstreet boysa i sličnih. Prebrzo starimo, u tome je stvar.
Najvažnije je zapravo voljeti glazbu, i pustiti ju da bude izvor zadovoljstva, a ne iskorištavati ju za skrivanje vlastitih kopleksa.
Zamislite koliko bi svijet bio ljepše mjesto kada se ne bismo pitali koliko ću dobiti, već koliko ću dati?
Prestanite na trenutak razmišljati o sebi i svojoj nesreći, postat ćete puno sretniji ljudi. ;)
P.S. Samo za ovu priliku sam osposobila komentrianje jer sam jedno malo znatiželjno pile i zanima me što vi imate za reći na temu. Svim ljudima koji mi ostave glup komentar ću se smijati koliko su jadni zajedno s prijateljima jer ćemo svi javno vidjeti da ste zaostali oblik života. Sretno.
Post je objavljen 07.08.2006. u 23:23 sati.