Toliko se lako izgubiti u sanjarijama ... ne poželiš li ponekad da tvoji snovi budu moji, a moji snovi tvoji, tako da se izgubimo zajedno?
Gledam svoju listu blogova koje čitam ... svakim je danom sve krača i krača ...
ne znam gubim li ja to volju da se bavim ljudima ili svi vrijedni pažnje odlaze ... vrlo vjerojatno ovo prvo.
Nikad nisam voljela ovisiti o ljudima, ne osječam se ugodno u rulji, nekako mi je protuprirodno otkrivati sve o sebi hrpi stranaca od koje garantirano neki pripadaju "totalankreten" skupini koji će reći da znaju kako je to biti ja, da sve razumiju zato jer su naprimjer imali takvog prijatelja prema kojem su oni, kao što svaki pošteni predsjednik razreda i mora biti, pomogli da se promjeni. O da, sretala sam takve imbecile. I sad kad se sjetim svog životnog mota iz starih dana, recimo osnovnjaka ... živi i pusti druge da žive, vidim da sam bila totalan pasivac. Kaj god da se dogodilo, govorila sam sama sebi da dobro razmotrim karte i čekam iduće izvlačenje. I čekam. I čekam. Čekam što? Da se promijeni svijet oko mene? Da se čudesno sve popravi? Da odem u srednju? Vjerojatno kombinacija svega toga.
I onda vas život razočara. Sada sam tek shvatila da ja zapravo ne želim da svijet promjeni mene, da sam ja onakva kakva sam oduvijek trebala biti, samo to nisam shvaćala, ja želim biti ja, rasti, učiti, smijati se, polako ali sigurno mjenjati svijet oko sebe ... i sve što želim od bloga je da mi pomogne naći i prihvatiti sebe, tko god da jesam, a iznoseći svoje ideje imam nekakvu preglednost nad njima, a i podložne su kritici, tj mogu dobiti i pomoč izvana u rješavanju nekih pitanja.
A i ovdije imam nekoliko zbilja dobrih prijatelja, što se također ne može zanemariti.
I eto, danas ću zapravo pisati o nećemu što me već dulje vrijeme prilično muči.
Čitala sam u Vijesnikovom Obiteljskom glasu dakle članak o knjizi neke ženske o tome jeste li "kruška" ili "jabuka" tip žene prema omjeru opsega struka i bokova. I sad oni daju savjete bla bla bla bla, i uz sve to stave hrpu slika poznatih modela, glumica i slično koje nemaju ni mg sala na sebi.
To je pokvarenjački. Taman te navedu na razmišljanje o svojoj škembici i onda ti opiče hrpu slika po njima "prekrasnih" žena. To je zlostavljanje, terorizam! Ja, koja inaće zbilja nemam problema s takvim stvarima, osim kad se moja stara umješa, sam bila čistam izšokirana koliko su me izdeprimirali. Kladim se da je sve to jedna velika zavjera, da im estetski kirurzi plačaju za takve podvale ito da im plačaju masno. Mislim, zamislite kak bi svi ti doktori bili jadni u besparici da su ljudi sretni sami sa sobom i da se vole? Ma jeza, moramo im pomoći, ajmo izkompleskirat čitatelje. Ali zašto se zaustaviti na čitateljima kad možemo fino sredit cjelu generaciju? I kako da se onda čovijek ne sekira. Kako? I kad bi to samo bilo vezano uz figuru, ali ne! Sad su u modi mali prčasti ili kakvi već nosići. Ako si ti dio večine koji ima nos s karakterom, iiiiik, nemože, ružan si, moraš na operaciju. Kaže ko? Svi? Ko svi?
Urednici časopisa ili tko već. Zašto? Jer smo mazohisti i volimo čitati o tome kako "sakriti" naše nedostatke i istaknuti vrline. To je poanta make up-a. Ali kako da znamo koje su naše vrline, a koji nedostatci kad je kod takvih stvari nemoguće biti objektivan. Pretpostavimo da je biti drugačiji nedostatak. Onda si definitivno moraš počupati obrve i nacrtati nove. A i malo korektora da sakrije taj "gadan" madež i podočnjake ne bi bilo loše. Čistam da se bolje uklopiš. Maskara? Zašto ne. Oni s normalnim trepavicama su tako i tako zadnji pljugeri, ne želiš se družiti s njima.
I što dobijemo? Na tisuće posve indentičnih, navodno prekrasnih lica. Prekrasnih kome?
Lica možda i jesu prekrasna, ali zar se možemo ne zapitati kakva se to osoba skriva ispod, da joj trebaju tone i tone pudera iza kojih se mora sakriti da bi se osjećala sigurno, da bi se osjećala ljepom?
I naravno da su onda ljudi izgubljeni, od nas se očekuje da budemo savršeni, a samo želimo biti ono što jesmo i prihvaćeni. Ali, stara, ne budali! Ko će te voljeti takvu? Ma daj makar obuci užu majcu da te se kužiš, vidi.
To je ljudi moji sick, ali totalka. Šta smo mi, cvijeće, da budemo ljepi šareni i mirisni ili ljudi, da mislimo i osječamo? A ja iskreno nikada nisam čula da je nekome pofarbana kosa pomogla da bude bolja osoba, nisam. To je sve kaj sam štela reči. Idalje se nedam, a vi, nadam se da ćete dvaputa razmisliti prije nego se pogledate u ogledalo i pomislite da nešto treba popravljati. Sve je upravo na svome mjestu, savršeno, kakvo god da je, jedinstveno, kao što je i svatko tko ovo pročita.