Hah, ako uzmemo u obzir da nemam ništa drugo za raditi (osim svega, ali nije bitno), eto mene nazad amo.
Prije nego što išta počnem željela bih naglasiti koiko ovom blogu očajnički treba promjena dizajna. Šupalj mi je.
Nisam to ja.
No dakle. Danas sam se baš trudila napraviti one stvari koje svaka poštena duša napravi kad dođe doma.
I sad zbilja mislim da zaslužujem jedan ljepi odmor. Inaće bih zakrmila nad kemijom, garant.
A ne mogu si priljuštit da zakrmim u pol bjela dana, pa mi se opet ne će spavati do pola tri. I onda sam opet sutradan umorna i tako se sve vrti ukrug. A ne. Danas sam odlučila ^^
Inaće onako, moram ponoviti koliko mrzim školu, samo za slučaj da je to nekome promaklo. Razlog? Tjera me da se vozikam naokolo, što je prilično stresno i da krmim oslonjena na vlastite zmazane ruke pod satom pa mi na čelu izbijaju monumentalni prištevi.
Trebala bih tražiti odštetu ili nešto.
A i danas je bio nekako poseban dan. Ne bih znala točno objasniti ni kako ni zašto. Jednostavno imam neki čudan osjećaj, znate ono, kad je očito da je sve točno onako kako bi trebalo biti, forma je uredu, ali nešto ne valja u samom načinu gradnje? Mrzim takve dane. I ne samo zato jer je ponedjeljak. Obično volim ponedjeljke. Ponedjeljci su baš fora jer su svi mrzovoljni jer se moraju vratiti na posao i u školu i te stvari. Danas je nekakav drugačiji ponedjeljak, onakav dan kad ti apsolutno ništa ne ide od ruke. Valjda imam taj osjećaj zbog umora. Iako bi to bilo blesavo reći jer sam spavala solidnih ... pet sati. A to i nije toliko loše kad se usporedi s nekim drugim primjerima.
So, u čemu je štos? Zašto apsolutno ništa nije u onom svojem uobičajenom, spontanom redu, tj. neredu?
Nije da sam izdeprimirana. Nemam zašto biti. Štoviše, u svakom trenutku imam izbor, ho ću li biti sretna ili nesretna, i blesavo je birati ovo nesretna iz nekih apstraktnih motiva koje bi i Fromm jedva odgonetnuo.
Možda je stvar u malim sitnicama, onim nedokučivim trenutcima kad se dogodi nešto jedva primejtno, čega je jedina važnost upravo u tome što odskače od uzorka?
Mogla bih vam pričati sve što je bilo. Ali ne biste mogli shvatiti, jer vam nikada ne mogu reći baš sve što se u mom umu događa. Neki ljudi možad mogu, ja ne mogu. I to me na neki način uništava, što nikada ne mogu izreći sve one misli koje mi se roje u glavi, što toliko toga želim reći ljudima, ali uvijek biram jednostavno dostojanstvo tišine.
Uostalom, ljudi koji uvijek govore sve što im je na pameti su ultrairitantni.
Dakle, sve što mogu je iznjeti ovdije neke detalje koje sam popamtila, koji možda i igraju neku ulogu u cijeloj priči, a možda s njom nemaju ni najmanje veze.
Bila sam u petak na klizanju, prvo u sezoni, stvar za koju san se dugo pripremala. Ne mogu reći mukotrpno, još nemam niti motivacije niti volje da satima vježbam ili tako nešto, a trčanje vani nije ništa drugo doli čisti užitak.
Kao što je i klizanje bilo. Ne znam znate li uopće taj osjećaj, najbolje ga se osjeti kada ulaziš u zavoj, vozeći unatrag. Hmm ... vozeći je prilično glup izraz. Ljudi voze sve i svašta, ali druga je to stvar, posve druga, kad ideš na vlastiti pogon ^^
u svakom slučaju bilo je odlično, sat i pol se nisam skidala s leda :P
Ali psssst! Nemojte nikome reći! Onda će rulja navaliti i sve mi pokvariti. Bolje vi ostanite doma, nema se tam kaj za vidjeti ;) Iako je zapravo neobično koliko je ljudi bilo, totalno netipično za ovo doba, zapravo u petak je još bio 22.9. tj. još uvijek je bilo ljeto! Mislim, ne da je bila ruljetina, ali nije bio bogami niti prazan led. Nije da se žalim, uglavnom likovi, i to koji dobro kližu, ali opet, ne valjda to, kvari mi koncentraciju ^^ A na koncu konceva, kad čovijek razmisli, tako mi je svejedno tko se kliže, kad s tim ljudima nemam nikakve veze pa može doći i Papa, svejedno mi je. To je možda ćak i malo deprimirajuće. Malo. Ali zato se svaki put kad drosnem odvalim od smjeha sa starom. Pa se igramo lovice ^^ Ko deca smo. :P
Iako s neobičnošću datuma dolazi i da se nije klizalo u uobičajenoj garderobi, nego su kratki rukavi prštali sa svih strana, a bilo je i kratkih hlača, što je urnebesno smješno uživo, pogotovo kad stara kaže da je to seksi ( ako uzmemo u obzir da ona NIKAD ne govori takve stvari) . Onda si možete zamislit smijačine. :D
U nedjelju sam bila s Darkarwen u kinu, gledale smo Ženu iz vode. Zakon film, moram ga opet gledat. Kind of sam požalila kaj sam išla u nedjelju kad i drugi ljudi idu, pa je gužva u dvorani i sva ta sranja, ali uredu. Nije da se par na sjedalu pored mene TAKO glasno žvalio.
Poslje filma skužim, klinčadija ... Lol. Čini se da sam ja među rijetkima ovih dana koje zaparvo zanima film.
Ahhh, kaj ćeš. U svakom slučaju, fim je nešto posve drugačije od onog kaj sam očekivala i nek kritičari vele kaj god oče, meni se sviđa i to zbilja sviđa. Morat ću ga nabavit. Mislim, nije to film koji ćete pogledati 10 000 puta, ali svakih pola godine, nije naodmet. Glazba je lijepa. Likovi su ljepi. Naravno, ne fizički kao što neki očekuju. Samo su okarakterizirano onako ... ljepo. I kad je najnapetiji dijalog, glavni lik počne mucat. Ubiju te u pojam. Ma uostalom,odite u kino pa dožitive sami ^^
I ništa više nije bilo. Osim goluba danas popodne. Nisu mi dali čitati u miru, stalno su mi odvračali pozornost.
Valjda je film kriv za sve. Što se osjećam isprazno, kao da nemam nikakvu svrhu.
Ljudi se danas totalno ne znaju grliti. Zar ne bi bilo ljepo da te neko zagrli u onom Chii stilu, kojim sam praktički opsjeduta odkad sam pročitala Chobits? Onako, ne *hug hug* ljepo te je bilo vidjeti, nego baš da se baci oko vrata s srečom u očima samo jer te vidi ... yeah, tako nešto se ne viđa ovih dana. Nemam pojma zašto.
Zapravo, puno stvari se ne viđa baš ovih dana. Iako sumnjam da je to samo sada. Kako čitam Clochmerle sve mi je jasnije da ni prije nije bilo puno drugačije. Ljudi su ljudi oduvijek. Sve će učiniti da smanje osjećaj otuđenosti, nepripadanja, makar to bile i krive stvari.
Ideali su sve dalje i dalje i sve ih je teže sustizati, i gubim se ne znajući koji put je onaj pravi.
Ne znam, a možda zbilja danas je samo jedan dan koji je iz temelja pošao krivo. Sutra će valjda biti bolje.
Sutra će valjda život temeljen na udovoljavanju prolaznih hireva te idolizioranju ljudi koji će u trenutku postati prašina imati više smisla. Pozdravljam vas sve iz srca u iščekivanju tog nekog sutra kada ću ponovno moći spavati bez da se pitam što je s onima koji su ostali iza.