Raspjevani dikobraz
subota, 21.10.2006.
Jedan genije na djelu
Note to self: Drugi put ne pričaj toliko o kritiziranju slika, jer će ljudima zapravo pasti na pamet da je to poželjno! ^^
Ma ne, fala vam ljudi, kaj su kritike žešće, to me više motiviraju da se još više trudim popraviti te greške ... iako su mi proporcije u zadnje vrijeme uvijek zmrdane, ako ne fulam stvar već na ramenima, onda na grudima, a ako je nekim čudom božjim i tu sve uredu, bokove garant zeznem ^^
Ali nije bad, čovjek ući dok je živ, ne sekiram se ( a ni pilam, ni motorkam) dok god imam volje za crtanjem. Ako se uljenim, onda ću se zabrinuti ^^
Ne znam zašto, uvijek mi kad sjednem pred pc sva inspiracija za pisaje pobjegne, i ne možeš više da je uloviš, pa ne možeš.
Eto ga, i sada budući da sam u tom totalno neinspiritanom stanju, moram pisati o nekim sasvim nebitnim tehničkim sitnicama, recimo mojim razmišljanjima o recimo, ovom blogu.
Ja sam vam dakle, neviđeni genije. Trebalo mi je godinu i pol da shvatim čemu služe oni Linkovi sa strane, favovi i te stvari, te i sami boxevi uopće. Genije. I to tek kad sam ih maknula. Kad su tu valjda toliko dobro vrše svoju funkciju da ju ni ne primječuješ.
Dakle, eto moje mišljenje je da su boxevi tu isto tako kao i dio dizajna, da stvore jedinstven indentitet bloga, postevi se uvijek mjenjaju, jedan dan češ napisati nešto, drugi dan nešto posve drugo, ali tekst u box-u koji je više-manje stalan je ono ... činjenice bitne za razumjevanje samih tekstova, kao uvod ili predgovor onima koji su prvi put ovdije, koji im govori jesu li ili nisu na pravom mjestu. I u tom duhu, planiram ponovno ispisati box-eve, ne znam još točno kako, ali biti će ćnešto, to je sigurno.
A linkovi na ljude koje čitam, ja njih doživljavam kao svojevrsno obečanje, oni daju sigurnost, govore o stabilnosti odnosa, redovitog čitanja, čega nema ako nema linkova. Stoga i njih mislim vratiti, naravno samo za nekolicino ljudi za koje smatram da nam je odnos dovoljno stabilan da zasluže mjesto u mojim favovima. Možda to je malo umišljeno reći, ali istina je da čovijek nekada mora biti i malo kritičan prema ljudima oko sebe, samo malčice. Ako potrpaš baš sve žive i nežive, čak i one koji su ti samo jednom komentirali i više se nikad ne će vratiti ... koji je point?
Mislim da ja unatoč svemu, težim nekoj stabilnosti u životu, takva sam osoba.
Inaće, znate onu izreku, prevedeno otprilike bi bišlo: "Život se ne mjeri po broju dahova, več po broju trenutaka koji ti dah oduzmu" ili nešto u tom stilu. Ja moram reći, da ako ti stalno nešto oduzima dah, jako se lako ugušiti. I prelako. Trenutno sve što želim je ljepa mala rutinica.
Lektira predamnom, pored nje šalica kipučeg aromatičnog čaja čiji se miris širi prostorijom.
Bez onog ponora koji vidim pred sobom, bez osječaja da će mi se svaki tren život srušiti naopačke, jer jednostavno dalje ovim smjerom ne može ići. Trebala bih naučiti izražavati osjećaje.
Ovako ću dobiti čir na želucu. To sam već davno prije rekla. Čovijek bi pomislio da će se nešto i promjeniti u tom vremenu. Čovijek bi svašta pomislio.
Trebala bih naučiti reči ljudima ono što mislim, bez obzira na to kakve bi posljedice moglo imati.
Ne znam, jesam li u stanju toliko riskirati. Neke su stvari prevrijedne da bi se tako uludo razorile.
Ali kad vidim tu pukotinu, jaz, neslaganje, prazninu koja svakim danom postaje sve veća, što se više povlačim u sebe. Ne želim da se to ponovno dogodi, jer znam da ne ću moći zaboraviti, takva sam.
Još uvijek svakih par mjeseci sanjam ženu koja mi je davno davno, prije nego se itko zapravo siječa bila prijateljica. Još uvijek nemogu shvatiti zašto je sve završilo onako kako jeste. Još uvijek trebam njeno prihvačanje ... to je jezivo u tolikoj mijeri da me strah.
Ali zašto ljudi stalo govore da neke stvari treba jednostavno zaboraviti, preći preko njih, kao da se nikada nisu dogodile? To nema smisla, tako se mogu uvijek pretvarati da se cijeli moj život nije dogodio. I što onda? Na što sam potrošila život, ako sam svako svoje iskustvo poslje odmah "zaboravila"? Mislim da je daleko teže prihvatiti stvari kakve jesu, da se dogodilo to i to, ida je to što se dogodilo zauvijek dio tebe. Sve što nam se dogodi mijenja nas, to je činjenica.
Ono što nema posljedice, kao da se nije ni dogodilo, reklo bi se. A posljedice su tu, samim time što pišem o tome, stoga je nedvojbeno da se nešto i je dogodilo. ^^
Sad, ako je netko shvatio prošli ulomak, neka javi. Mislim da bih trebala naučiti razumljivije pisati.
Ali da biste razumjeli zašto ja pišem to što pišem i što to ja zapravo pišem trebali biste znati dio čega sam bila, što zapravo i nije toliko teško za pretpostaviti. Ali vrlo vjerojatno ćete biti u krivu. A možda i ne ćete. Ovisi o tome kako se uzme i koliko me poznajete.
Jednoatavno, fizička bol je prošla, kao što uvijek i prođe. A možda i nije, možda se samo sakrila, samo promjenila oblik, postala fobije, strah da ću zaboraviti, strah da ću saznati da sam sve samo sanjala, strah da ću nastaviti život bez da išta zapravo naučim, bez da ću iskoristiti sve mogučnosti koje su se jednim takvim iskustvom otvorile, da ću zaboraviti kako je to biti voljen.
Treba mi i novi dizajn. Istina ja da je ovaj vjetojatno najviše "ja" i da me po njemu pamtite.
Ali radilo ga je 15 godišnje dijete. Ovo 17 godišnje derište je ipak nešto malo drugačije ...
"Do come in stranger, if good intentiones are what you're bringin to us."
Sitnica iz Warlordsa, za koje vjerojatno nitko od vas nije čuo. Nadam se da ću uskoro uspjet nabavit trojku. Tamo možda čak i imaju Barbarianske žene. Nemam blage. Uglavnom, evo moja vizija.
Prijatelje životinja molim da se ne šokiraju previše, ovaj medo i snježni jaguar su ubijeni na skroz human način. He he he ... znala sam da ću jednog dana napraviti ogrtač od snježnog jaguara, ako ne u wow-u onda bar na slici. Nema načina da meni pobjegnete, slatke male životinjice, muahahahaha!
Kritički komentari su više nego dobrodošli ;) Ajde, da vas vidim ^^