Prije nego išta drugo kažem, htjela bih vas sve pozdraviti dame i gospodo. I kuštravce u zadnjim redovima.
Da, svakako imate pravo što se tiče ... svega pretpostavljam. Pogotovo onoga s duševnim stanjima i time, pa nemam razlioga ne pisati. Barem da možete reći da sam totalno šenula, onako da ostane u spomen zavremena kad mi bude bolje.
Možda je to zbog noći vještica, možda i je. Iako su noći ovih dana nevjeroajtno ljepe. Zbilja, osvrnite se malo oko sebe, samo još snjega fali i wooo hooo :) I naravno meni fali zimska jakna, i par toplijih majčica, ali mislim da ću to uspijeti srediti uz minimalnu količinu nerviranja.
Sad, budući da još nisam stigla obraditi jednu sliku o kojoj vam imam jako jako puno za pričati, a ne želim ju staviti tako izrezuckanu (možda na kraju i budem), nemam izbora nego napisati kratki osvrt na jedan moj stariji post.
Sasvim moguće
Ahhh... da znate vi kaj se meni dogodilo ... dosada. Totalna ,teška ,gusta ,sveobuhvatna dosada.
Mislim opče nemam volje za životom ... sve je nekak njah ... glupo
Mislim opče je poznato da ja nikad nisam zadovoljna i da se uvjek oko nečega moram žaliti ,al mislim čak mi je i žaljenje dosadilo.
Evo opče ne guštam u pisanju ovog posta . Opče ne mislim kakve će biti reakcije ljudi ,što ćete misliti o ovome . Pišem samo jer mi je tako stravično dosadno . Imam ja svašta za radit . Samo nemam energije za ništa . Niti volje .
Trebala bi si fino ugasit komp , ištekat se s neta i na idućih 20 dana zaboravit da postojite. Onda bi možda bilo lakše ...
Mislim naravno da ne bi ,al volim misliti da bi .
Mislim nema smisla ... kad će sve ionako završiti onako kako uvjek završi. U smeću. tratim život. Sad sjedim za kompom. i sutra ću . i za dva mjeseca . I za godinu . I za 50 godina ,stalno će mi biti dosadno ,stalno ću jedva čekati nešto ... i onda ću shvatiti da to nešto ne postoji . Prekasno . Budući da sam sad došla do tog zaključka ,onda mi je gornja rečenica nemoguća . Al ako nje nema ,onda je sama ta izjava moguća. Samo je ja ne smijem biti svjesna .
Kog ja vraga uopče čekam ... uvjek je svrha jednog trena ,samo povezivanje s idućim ... i idućim ... i nikad se ništa ne mjenja ...
tj sve se mjenja . samo ja ostajem ista . ista stara tvrdoglava blentava bačva . Kojoj ništa nije jasno ,čak ni ono pred nosom .I onda se zamara razmišljajući o stvarima za koje je nemoguće da će ikad shvatit umjesto da si sredi život . Al eto ... i to ima razlog . Da nemam zmotan život ,ne bi imala o čemu razmišljati pa mi bi bilo dosadno . Sad se samo moram predano baciti na zadtak da se što dulje održim nesretnom . Nadam se da ne ću time previše unesrečiti i ljude oko sebe ,budući da one time postaju žrtve mojeg egoizma .
Moglo bi se to nazvati nekom vrstom mazohizma . Samo kad patim ,moj život ima smisao .Al ne ću . To je isfurano .Sad svaki papak počne brijat kak voli krv i odjednom je on ... drek na šibici ak mene pitaš. Zato se ne želim zvati poremečenom osobom .Jer to nisam .
Nisam niti osoba kad smo kod toga .Dobro ,ajde osoba jesam .Al osoba kojoj je stravično dosadno u životu, pa zato namjerno radi čudne stvari . Zapravo sam u suštini vjerojatno ista ko i mala nalickana ekonomistica .Samo kaj je meni to dosadilo ,pa sam odlučila mrziti male nalickane ekonomistice . Čisto iz štosa. Da unesemo malo raznolikosti . A možda sam samo ljubomorna na njih ,jer njima nikada nije dosadno. I to je moguće . Čisto moguće .
Dosadilo mi pisat ovaj post ,eto ,ni sama ne znam kak . Mislim da sad idem sjedit u snjegu. Možda se utopim ako budem imala sreće .
To mi možda unese raznolikost u život .
Da, da znam, nisam ga smjela citirati, trebala sam kao svaki pošteni građanin staviti link. Ali eto, imam novosti za vas, ja nsiam pošteni građanin. Dakle, na ovo sam sasvim slučajno naletjela, a ne bih ni išla čitati da mi jedan komentar nije privukao pažnju, što je jedna posve druga priča.
Zapravo, ni ne trebate ga pročitati, ali ako želite da vam bude jasno o čemu ja to pričam zapravo, preporučljivo je.
Taj me post zapravo i natjerao da napišem ovaj. Iako ovaj planiram napisati već danima, ali to se uvijek nekako izjalovi.
Sve je to dio postmodernističke tišine. Bolje ne reći nego reći, pretpostavljam. Iako nemam blage veze što je to postmodernistička tišina, ali cool je zvučalo pa sam zapamtila. Kao i muholiza otopine natrijeva klorida.
Iskreno rečeno strah me je onoga što sam napisala u tom postu i onoga što sam napravila od dosade.
Nekako cijelo vrijeme razmišljam kako sam sad pametnija, kako su me određene stvari naučile pameti ... bla bla bla, a zapravo sam zaboravila one neke najosnovnije stvari koje u starom postu, onako, iz opće dosade iznosim.
Nekada tako mrzim tu šesnaestogodišnjakinju, e zbilja bih ju pridavila kad vidim što piše, derište jedno, kad znam iz prve ruke što proživljava ... zbilja ju mrzim, ne tolko što je to zaslužila kolko joj zavidim. I to je to.
Dajte samo primjetite količinu gluposti natrkeljanih u jednom postu, pa broj šala i pošalica ... što ljubav radi od ljudi, muka mi je.
Vjerojatno sam to stavila kako bi se možda ipak i netko među vama sjetio tih dana ... da ne budem jedina koja pluta
tim širokim jezerima prošlosti.
Iskreno, ne znam koji mi je kupus. Bilo je sve u savršenom redu, koliko savršeno može biti, jer mislim da ste me prije dva tjedna pitali može li gore, samo bih vas prezirno otpilila, mrmljajući u sebi kakvih sve budala ima, a iz sadašnje mi se prspektive eto, uopće ne čini tako strašno. Sada bi se mogao naći neki bistrić i reći mi da će mi se eto i ova smučenost kasnije činiti kao ništa.
Te bistriće molim da se ne uvrijede, ali moje je mišljenje, da eto ne će, jer znam da su mi sjećanja na prošle događaje slične prirode ostala jako jako neugodna i ne želim to opet prolaziti.
Mora da je ovo neka ciklička pojava, onako pojavi se kad hoće, ode kad hoće i ti se s gđicom depresijom jednostavno ne možeš svadit ni pogađat, niti ju izbaciti iz kuče.
Nekad se sve tako savršeno preklopi, nemam ništa za učiti, odem u kino, pričam s ljudima koji nisu ništa krivi osim što su u srodstvu s krivim ljudima ... i tako se sva sranja nakupe i onda ljepo šiznete.
Jednostavno prerijetko pišem i sad mi je previše toga odjednom u glavi, ne mogu razvrstati što spada u koju temu.
Pa ubacujem onako naizmjence rečenice. A to je jako jako jako loše.
Kad nemam glazbe, to je vjerojatno uzrok. A što je uzrok ne imanja glazbe pitate se? Brat je uzeo monitor. Da da, ja sam vam bez monitora. Znam, divotno. A i dosta je kasno. Vama možda tako ne izgleda, ali vjerujte mi, kasno je.
Ne znam što mi uopće nedostaje, toliko sam puta sve pretresla u glavi, toliko si puta dokazala da je cijela stvar sasvim biološki-socijalno uvjetovana i da zapravo nema nikakve vrijednosti bla bla bla ... ali onda se pitam, ako ljubav nema vrijednost, što ima?