Ne bih trebala ovo raditi. Znam da je loše.
Uvijek kad pišem postveve u ovo doba noći, loše je.
Uvijek kad spavam cijelo podne, a ne naspavam se, loše je.
Uvijek kad mi se u glavi pričinjaju glasovi, loše je. Pogotovo kad su to glasovi za koje se ne sječam kako zvuče.
Onda je poglavito loše.
Ali super je. Znam da bih trebala pisati stvari za širu publiku ... bla bla bla. Nešto što će ljudi htjeti pročitati, reći *nod nod*, posve si u pravu, ili možda reći , joj gle ja se ne slažem. Ili reći da razumiju kako se osjećam, i utješiti me.
Ljudi to žele. Žele biti korisni, imati funkciju, ulogu,biti dio društva, štoveć.
Ne da mi se igrati se toga, ne danas. Danas se smijem ko krepana, smijem se i pričam o ninjama, ubojstvima, grožđu i šljivama, svemu onome što život čini zabavnim.
Ali nije uredu. Jednostavno znam, da nije. Ne znam zašto sam takav rob samoj sebi.
Zašto sam takav mazohist koji bira ljubav umjesto smrti.