|
Ja sam Katja.
Stanovnica crnih rupa.
Ovaj blog je moja misao...
(točnije pisao)
...i skica utopijskoga portreta mojih želja.
(za velikim riječima)
A ovo su citati koje planiram zaljepiti na zid wc-a kako bih nužno ostala uvijek inspirirana.
FUCK SMALL TALK!"Ljepotice prepuštam muškarcima bez mašte." MARCEL PROUST TUŽALJKA Iz moga svijeta, gdje si bila čudo, ti zauvijek odlaziš. O što će od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi? O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom i biti nekom samo žena? Što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba? ANTUN BRANKO ŠIMIĆ COMPARISON IS THE THIEF OF JOY. TIME DESTROYS ALL THINGS. - Irréversible AND NOW THAT YOU DON'T HAVE TO BE PERFECT YOU CAN BE GOOD. - Steinbeck |
Vodoriga Završila sam danas s čitanjem jedne knjige. Vodoriga. Pravo ljetno štivo, lagano, tečno, ali ipak bez da izaziva samoubilačke misli pri čitanju. Pomalo sam, priznajem, fascinirana vodorigama još otkako sam kao mala pročitala nekakvu knjigu o njima. Ne sjećam se naslova no znam da me dobrano uvukla u svoje strašne korice. Osim što je ljetno štivo, Vodoriga me dojmila prvotnim opisima automobilske nesreće i atmosferom koju je pisac stvorio u poglavljima koja su se nastanila u bolnici - rezervirana, poučna, puno terminologije, a svejedno topla. Svidio mi se i lik Marianne Engel, psihički bolesne žene koja ima/nema srednjovjekovne korijene (ostalo je na čitatelju, barem mi se čini), pogotovo u prvim poglavljima u kojima se počela pojavljivati. Zamišljala sam njezinu luckavost, seksipilnost, živost, novost... Kao što sam već spomenula, vjerujem kako je pisac, u svrhu rasplamsavanja naše mašte, odlučio ostaviti nedokučenim je li Marianne zbilja stara već sedamstotinjak godina ili počinjemo vjerovati u to zbog toga što nas je zavarala njezina psihička bolest - shizofrenija. Dobro je to poigravanje s vrstom romana jer se doima kao ples, a upravo je Srednji vijek pravo razdoblje za takav potez. Što je zapravo točno? Mućnimo glavama, razigrajmo razmišljanje, odmaknimo se od stvarnosti (nije li to i poanta?). Glavni je lik, do tada narkić-porno glumac s lošim djetinjstvom, iz nesreće izašao stravično opečen, do tolike mjere da su mu šanse preživljavanja bile iznimno male. Svidjela mi se njegova transformacija - degradacija i napredak vezani uz fizičko i duhovno, pomalo klišej, ali zašto ne? Kasnije se nastanio kod Marianne te je njihov odnos krivudao kroz sve sfere brige, pažnje i ljubavi; od njezine k, na posljetku, njegovoj. No stvarno ne želim previše spojlati pa ću se vratiti na jedino što sam uopće htjela reći vezano uz knjigu. Posebno mi se svidjela njena cirkularnost! Teško ju je objasniti bez da otkrijem previše detalja ali sam sigurna da će je svaki čitatelj, makar na podsvjesnoj razini, osjetiti. Njegov je početak života ujedno naznaka za njegov kraj, a njegovi čarobno povezani životi odvijaju se tko zna koliko puta prošarani kroz vremensku crtu Marianne Engel. Strijela kroz srce, tako ćeš skončati.... ''sudbina se poigrala udijelivši mi ljubav s tobom moja draga scena prva naš susret zavolio sam te na prvi pogled ti si znala svoj put ne gubeći iz vida što zeliš ko bi reć a onda scena druga izgledala si promijenjeno igrala čudno a da ja nikada ne saznam zašto...'' Da, ljeto je, opet pišem blog, faks je bio napor, ipak dobro prošla godina zbog neurotskog perfekcionizma (ha-ha), radim sad tri posla da opstanemo, dakle nadam se da opet pišem blog, hvala. K.K.
"Iz moga svijeta, gdje si bila čudo, ti zauvijek odlaziš." Počeo je faks. Da znam, rano sam se sjetila s obzirom da je već Božićno vrijeme (i sve te sheme), ali ne stigoh uopće uzeti blog u ruke. Zanimljivo je dakako studirati psihologiju te pohađati neke kolegije iz filozofije i kroatologije, no posljedično dolazi manjak želje za pisanje o kvazi studentskom životu i svim problemima istog oblika. Previše sam distraktirana (blago rečeno) egzistencijom da bih složila jedan smislen tekst na temu. Misli su mi razbarušene i dopirem do njih boreći se sa paradoksalnom maglom ogromnih, čudovišnih vjetrenjača. Pažnju mi zaokuplja (ili bolje rečeno u centru mi je pozornosti, ha-ha, nuspojave psihologije udaraju gdje najviše boli) Matoševa ˝Tužaljka˝ koja izaziva tu strašnu poezijsku katarzu, a kako i nebi? Često zamišljam. Žene koje su odabrale "dovoljno dobre" muškarce maknuvši se od onog jednog ludog luđaka kojemu su bile sve. Te lude luđake koji se s njenim odlaskom ne mogu nositi, padaju u depresiju, ne jedu, zaključavaju jedan dio sebe duboko u vlastitu nesvijest. Žene, strašno pametne i naivne, nevine u svoj svojoj okaljanosti. Luđake koji pokušavaju kompenzirati gubitak raznim malim ljubavima, ima prekrasnih žena, ali ni jedna nije kao tvoja, žao mi je. Žene koje nekom bivaju samo žene, nekom kome je njihov sjaj nevidljiv i nedosežan. Luđake koji djeluju njoj u čast, stvaraju njoj u čast, a ipak je iz nekog skrivenog razloga puštaju. Žene koje duboko u sebi znaju što se događa, čiji život slamaju, a opet ne reagiraju, ne dade se naslutiti osjećaj koji stoji zatvoren duboko u onom skrivenom kutku koji svaka od nas posjeduje. Luđake koji se predaju a čije se ludo srce nikada ne predaje. Žene, te nevjerojatno lijepe žene, zbunjene, kontradiktorne, bića koja vole ih savršeno i nedodirljivo. "Što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?"
Prvi si me puta privukao... Prvi si me puta privuklao ni više ni manje doli na vatrogasnoj zabavi. Jedva su me moje cure nagovorile da idem i bila sam čak pomalo ljuta što sam popustila na njihova uzbuđena nagovaranja. DVD zabava negdje u pripizdini većoj od moje bilo je nešto što mi je u životu najmanje trebalo. Što mi u životu još uvijek najmanje treba, da napomenem. Nakon otprilike pola sata sjedenja, neukrotivog ispijanja i limene glazbe nije bilo povratka, a ni odlaska na WC. Više se nije bilo moguće dignuti sa stolice. Trebalo mi je tada jedno vrijeme da izađem iz maksimalnog pijanstva i tuposti, a kada jesam, već sam se s tobom vrtila na ritmove Robića, Hrnića i ostalih (ti si mi par godina poslije rekao koji je bio glazbeni repertoar te večeri).Sjećam se samo da je bilo neopisivo lijepo, uzdrmalo mi je svijest i izguralo me na granice stvarnosti. Bila sam uzbuđena, baš kao dijete i grlila te, dodirivala ti kosu i mirisala tvoj topli vrat. Nismo se ni jednom poljubili.Kasnije si je rekao kako sam te izluđivala, bivajući cijelo vrijeme toliko blizu. Prolazili su sati i sati a mi se nismo odvajali iz praskavog, samo našeg trenutka. Jedva su me nekako cure odvojile od tebe, nisi mi dao da odem. Propustio si te večeri sviranje zbog mene a ja sam na kraju pobjegla bez poljupca. Oprosti! Otišla sam kod nekog neidentificiranog tipa doma, dolila još alkohola u organizam, mazila se s frendicom na nečijem neidentificiranom krevetu, vozila se na motoru...Idući si mi dan poslao dugačku poruku, sjećam se samo da je pisalo kako te kasnije te večeri obljubila bivša, da imaš klišej tragove ruža na bijeloj košulji DVD-a (pitao si me jesu li moji a znao si da ga ne nosim) i da se ničega zapravo ne sjećaš. Tada me nisi zanimao, možda zapravo i jesi, ali bila sam previše luda, neiskusna i općenito nezainteresirana za život i ljude kako bih primjetila. Kako bih primjetila da si izmislio bivšu i njezin ruž te svoju nezainteresiranost i nekontrolu da bi me načinio ljubomornom. Trebalo mi je još dosta gluposti nakon toga da shvatim koliko ti značim, a onda još i koliko ti meni značiš. Sada kad se sjetimo te večeri, ti tiho počneš mumljati pjesmu koja je svirala kada sam te zagrlila, napomeneš mi kako si zbog mene propustio zadnji nastup benda, a ja se samo smijuljim i budem sretna što te imam...
POEZIJA FIZIČKE NARAVI Tihi splet čuvstava između dimenzija moga sna dovodi nas često do trenutaka koji bivaju daleko od suzdržanog i nevinog. Vinemo se k naizgled nedostižnim linijama ljubavnih podviga gdje nas diže čak i uzdrmanost svakodnevicom i brigom. Napokon smo tu, na krajnjim horizontima nepostojanog ali našeg. Intimnost kao žeđ, kao sloga, kao zaključak putuje čas jednom čas drugom, čas meni čas tebi. Odvojeni smo zapravo, nikad zajedno ali u vječitoj superpoziciji jedinica i nula. Baš onako kako uvijek treba biti. Bez distorzije, bez curenja, bez greške. Bez greške ali nikad bezgrešno. Bez curenja ali nikad suho. Bez distorzije ali nikad bezbolno. Baš onako kako uvijek treba biti.
TRENUTNI KUT GLEDIŠTA Našla sam svoje idealno mjesto na krevetu, a možda čak i u cijeloj sobi (ali neću brzati sa zaključcima). Moje bedro dotiće njegove nožne prste, grubi su ali topli. Ugodno mi je pa sam se odlučila primiti laptopa i dok moji dečki spavaju, dati se na posao (više kao uzrečica, blog mi je sve samo ne posao). Uživam u mraku. Nakon dugo vremena mogu se skoro sasvim opustiti i dati si oduška pisanjem. Vani je hladno, a i to me veseli. Već dugo nisam bila pod pokrivačem i slušala automobile kako lijeno prolaze mokrom cestom. Zvuk je specifično umirujuć te me uvaljuje dublje u zaluđenost premetanja slova na donekle suvisne načine. Gume kao da stvaraju melodiju divlje ali opet lagano otpuštajući kapljicu po kapljicu vode iz svojih pora. Ova glazba ima kulminaciju, ima peripetiju, ima udaljen kraj. Potpomaže joj i fizika svojim Dopplerovim efektom koji čini melodiju postojanom i zaokruženom. Dubokom i skladnom. Ne želim da me ništa u ovom trenutku ometa, a upravo me pomisao na to ometa. Pokušavam se skoncentrirati na njegovo disanje. Pokušavam oduzeti zbilju ujednačenim udasima i izdasima. Diše jednolično ali u sjenci vidim kako mu srce skakuće u najdivnijem kasu. Zbunjujuće je ali lijepo. Razmišljam kakva bi to aritmija mogla biti, ali to je ipak priča za neke druge sate. Sama me pomisao na njegovu anatomiju uzbuđuje. Ne želim ga buditi kako bih mu dala doznanja pa nastavljam pisati. Padam sve dublje u nešto između ovog i paralelnog svijeta. Iz mene klize informacije kao iz crne rupe ali izašavši više nemaju smisla. Razbacane su. Slova lete bez ikakvog reda i odvajaju se , svako na putu u svoju galaksiju. Njegovo me disanje sjetilo i na intimne trenutke koji svakako ne spadaju u nešto ovozemaljsko. U nešto opisivo i skladištivo. Na naše intimne trenutke koji se zapravo kriju u neprimjetnim valovima međusobnog razumjevanja i ugode. Beskrajne su mogučnosti, sretna sam zbog toga, ljudi smo koji su našli zajedničku ne-granicu i zajedničku dimenziju negdje u onim nadnaravnim dubinama i/ili daljinama. Primjećujem i svoje dijete kako diše i tu i tamo se premeće po krevetiću. Nadam se da se neće probuditi jer sam i ja već snena, kasno je. Provodim neke trenutke žmireći i osjećam trnce u nogama. U zadnje vrijeme takvu ugodu znam osjetiti od previše Brufena, ali danas je u pitanju zanimljivi placebo. Iz mraka me dosežu svijetla televizora i prijamnika. Oba su krvavo crvena i odašilju signal kao znak da sam na poznatom i prisnom mjestu. Što dublje zalazim u čak i meni neobične širine vlastita uma to se više odvajam od stvarnih problema. Sve se čini manje bitno i manje izraženo kada mene ima više. Mene, a samim time i vremena i prostora te devijacija istih. Iluzija je prekrasna, ali da bi postojala, segmenti se moraju točno pklopiti, stanja uskladiti i gledište proširiti te težiti k beskonačnosti. Osjećam se da sam na svojevrsnom vrhuncu. Vrhuncu koji nije konstanta već funkcionira onako daleko koliko mu ja dozvolim i vice versa. Možda je kontradiktorno ali svakako se ne smije sasvim razlučiti od vještine. Moj se pogled i misao naglo sele na tijelo koje uspavano leži pokraj mene. Obuzima me sreća, već tko zna po koji puta danas. Tu pokraj mene leži moj muž. U krevetiću je naše dijete. Podovi su svježe oprani. Vani kiša polako staje ostavljajući za sobom ugodan miris asfalta. Stan je u mraku. Temperatura je idealna. Pišem. To je moj današnji vrhunac. K.K.
Jesam li trebala upisati Filozofski samo zato što njihova diploma vrijedi više? Čula sam danas da jedna hrvatska bolnica na natječaju za posao psihologa u prvom krugu eliminira sve koji psihologiju nisu završili na Filozofskom fakultetu. Što vi mislite o tome? Dala sam si vremena da malo razmislim te da ne brzam sa zaključcima. Makar me se pitanje zaposlenja trenutno osobno ne tiče (još nisam ni počela s faksom), u tom saznanju vidim nepravdu za sve četiri uključene stranke. Teško shvaćam zašto se Filozofski toliko uzdiže u nebesa. Zar nije bitnije da je osoba koju zaposliš prije svega čovjek i to čovjek sa smislom, interesom i voljom za točno taj posao. Nije sve u fakultetu kojeg završiš, nešto je i u tebi, tvojoj duši, tvojem umu i iq-u, tvojim afinitetima, tvojem potencijalu (Đabe ti i 4 Harvarda ako si smeće od čovjeka, pa bar bi kao psiholog trebao biti nešto više od samog papira!).Jasno mi je, s druge strane, da se na natječaj prijavilo oko 800 ljudi i da neki kriteriji eliminacije moraju postojati. Ali kriteriji eliminacije, a ne diskriminacije. Poslodavac želi što prije rješiti ovu očito samo birokratsku potrebu za ljudskom radnom snagom te kvalitetu natječaja svodi na minimum. Potencijalno gubi čovjeka koji bi bio idealan za taj posao, stručnjaka, osobu spremnu na napredak. Čovjeka s intrizičnom motivacijom, pobogu! Studenti s Filozofskog pak nepravedno gube dimenziju sebe koja uči dok živi zato što im je utuvljeno u glave da studiraju na najboljem fakultetu i da su najpametniji među studentima s istih područja a različitih fakulteta.A ljudi kojima je obećana prilika da pristupe natječaju, ali su sa drugih fakulteta, nestaju kao otpisana brojka, sa oduzetim svakim pravom na jednakost vjerojatno niti ne znajući što ih je snašlo. Zadnji su 'gubitnici' dakako pacjenti. Gube bolje psihologe, bolju njegu, bolje tretmane, dihagnoze i terapije... Gube na onome na čemu bi trebali dobivati. I što sam na kraju krivo rekla?Je li, konkretno, hrvatsko zdravstvo u boljem stanju a ovaj post samo nepravedna optužba? Jesam li ja njih povrjedila više no što su oni mene? Razmislimo na trenutak o korijenu problema. (Jesam li trebala upisati Filozofski samo zato što njihova diploma vrijedi više??) +++ Mislila sam da ću na blogu pisati samo sladunjave pričice i poeziju za koju imam beskrajno puno ideja spremljenih u neke šarenije ladice.Život mi trenutno donosi samo sprovode i bolnice, pomalo suprotno ovim ugodnim ljetnim danima.Donosi mi tugu i crtice očaja koje me često cijelu preuzmu. Nemam volje, kronično je nemam...Ali mi bar ovo pisanje (ekstra negativnih postova doduše) donosi svojevrsni odušak. Uskoro, nadam se, bar na kratko će nestati jadikovke umaskirane u sociološke i političke teme i analize pa će cijeli blog biti ispunjen srčekima, ljubavnim pričama i dubokom lirikom sretnog završetka. Možda čak i erotikom. Čuvajte se! K.K.
DOTAKNEM SE I TE TEME S VREMENA NA VRIJEME Sjedimo za stolom. Rano je i ja sam još potpuno uspavana. On je pak krajnje poletan, lice mu je svježe obrijano i nekako energično priča o politici dok otpuhuje dimove cigarete u zagrebačko jutro. Otpijam gutljaj kave da bih bila u stanju donekle razumjeti ga. Njegovo se mumljanje šalicu kasnije pretvara u vrlo zanimljivu tezu: Kapitalizam je sistem osuđen na propast. Kada će 99,99% svjetskog bogatstva biti u rukama najbogatije elite promjena će biti nužna i zahtjevana od strane onih koji u nju ne spadaju. Srednje klasa će izgubiti svoje značenje. Biti ćemo duboko u siromaštvu. Toliko nezamislivo duboko da neće biti drugog načina osim raspodjele bogatstva (mislim si ja pritom: elita se isto može seksat, što ćemo im mi ostali, ma kakva raspodjela?!). Na snagu će stupiti socijalizam. 'ČESI SU PSI, A HRVATI ŠLJAM' Nikada previše ne ulazim u politička pitanja. Nemam ni znanja ni vremena. A ni velike želje za diskusijama na tu temu. Teza o kojoj smo raspravljali (više On nego ja) za jednom od brojnih jutarnjih kava je svakako zanimljiva, revolucionarna ali i puna rupa koje bi se počele nizati u daljnjoj raspravi. To je ujedno i teza koja me sjetila Karla Marxa (stoga i prigodan podnaslov). Jeste li znali da je Karl Marx bio kroatofob? Jeste li znali da pojam 'kroatofobija' uopće postoji? Kroatofobija (ili croatofobija ili hrvatofobija) je termin koji se koristi za opisivanje iracionalnog straha ili mržnje prema Hrvatima, hrvatskoj kulturi, hrvatskoj povijesti i svemu što je povezano s Hrvatskom i Hrvatima. Marx je, naime, gledao na hrvate kao slab i reakcionaran narod koji je zagušio revoluciju 1849. Pa da, Jelačić je kriv za sve. Hrvati su smeće koje je stopiralo njemačku slobodu. Baš Marx i njegove netrepeljivosti prema 'nepovijesnim narodima' (narodi bez revolucionarnog potencijala) već dobro poznatom strujom svijesti dovele su me do Dylana i njegove izjave u jednom intervjuu 2012.: 'Ako nosite u krvi nasljeđe robovlasnika ili člana (Ku Klux) Klana, crnci to mogu osjetiti. Ta se stvar vuče do danas. Jednako kao što Židovi mogu osjetiti krv nacista ili kao što Srbi mogu osjetiti krv Hrvata.' Makar je ova izjava definitivno protumačena krivo ( zar bi jedan Dylan ikako mogao biti kroatofob, zar je uopće potrebno bilo raditi tolike drame?) polako dolazim do zaključka. Definitivno je problem u neznanju! Govorimo stvari u koje nismo dovoljno upućeni i stoga često griješimo. Govorimo gluposti! Govorimo drugima kako bi nas smatrali mudracima današnjeg doba, mudrijima od sebe. Pravimo se, pretvaramo, maskiramo i imitiramo. I ovaj post je dio sveopće gladi za pameti koju nemamo! Sve smo više zatupljeni a sve se više izdajemo za najpametnije! Možda umjesto da razmišljamo o promjeni sustava počnemo razmišljati o promjeni sebe. Možda bi nas to dovelo negdje...
LUCCA (ILITI PROPALI PUTOPIS) PRVI DIO Metronom kuca. U gustom zraku odjekuje zvuk klavira. Ispred nje su Bachove invencije. Kapljica znoja pada na tipku. Ona nagonski okrene prsten na palcu. Želi razbiti metronom u tisuće komadića ali ostaje suzdržana nastavljajući tiho mrziti taj savršeni četvrtinski ritam. Dugi dani polako utiskuju obrise početka novog godišnjeg doba. Sparina se uvlači u domove nevinog pučanstva bez klima uređaja i nervira to neprivilegirano mnoštvo. Ona opet sjedi za klavirom u svojoj ljutito narančastoj sobi i pokušava vježbati. Misli joj dakako vrludaju ka sasvim drugim temama. Mora uzeti pastu za loš zadah, uloške za svaki slučaj. Što je s bonom? Da se raspita o roamingu? Kad da krene od kuće? O, skoro je zaboravila, vodootporna maskara!! Odjednom se budi s glavom naslonjenom na tipke. Polako shvaća da su joj misli odlutale u san. Instinktivno pogleda na sat i vidjevši da kasni započne rapidno spremanje. Kofer...tu. Ruksak...tu. Uh, majica je malčice uska. Nema veze. Nema vremena. Što joj je to na čelu? Nisu joj se valjda klavirske tipke urezale?! K vragu i klavir i Bach i sve te povisilice, trebat će pudera i pudera da to sakrije. Vani je još sasvim mračno kada bus ispusti prve znakove života i zadimi pomalo vlažnu cestu. Ona ponovo uranja u san ali je ovaj put budi lagana melodija gitare i razdragani glasovi u pozadini. Otvara oči, rastegne se na sjedalu i pogleda kroz prozor. Prepoznala je mjesto na kojem se nalazi. Riječki neboderi uvijek su izazivali neku neobičnu nostalgiju. Nikada i nije bila u Rijeci, samo prolazila cestom koja se uvijala iznad njene umirujuće i vitke figure. Sjetila se odlaska na ljetovanje. Tih dugih vožnji po starim cestama u autu u kojem su i kotači bili dodatna oprema, grljenja na vjetrovitim odmorištima Gorskog kotara i pjevanja iz petnih žila na vidikovcima usred ničega. Sjetila se tunela i njihovih smiješnih naziva, limunade u Fužinama i pomalo zapanjujućeg mirisa slatke kave koji bi je preplavio čim bi otvorila prozor uz obalu. Sjetila se Njega. Nigdje takvog grada nisam vidio, nigdje takvog grada nema....Pa zar oni to sviraju što ona misli da sviraju? Nije ni primjetila da joj kroz uši prolazi poznata i energično radoznala melodija. Hvala. To joj je baš trebalo. Nakon dugo vremena je sretna. Čak i pjevuši. Pjevuši i jedva primjećuje da bus prelazi državnu granicu i vuče se cestama kojima ona još nikada nije prolazila. Zora je. Prozorska stakla se lagano zagrijavaju i u autobusu postaje ugodno. Prolaze Trst. Gledan s ceste koja ga je samo okrhnula, izgleda baš onako kako ga je zamišljala. Grad u kojemu su njezini roditelji kupovali traperice, kauč i krznene kapute vrijedne ko zna više koliko maraka. Zašto taj grad izgleda tako izgubiljeno u vremenu? Mnogo je pjesama, smijeha i gradova projurilo kada motor konačno prestaje hipnotizirano zujati. Stigli su. Omamljena vožnjom izlazi iz autobusa i pred nju se prostre prava te iščekivano opipljiva talijanska idila. Lucca. Toskana u skromnom ali prekrasnom izdanju. Zakorači na pločnik i ignorirajući naizgled simpatičnog vodiča, sama krene putem renesansnih zidina tog malog gradića. Poneseno, nakon dugo vremena točno znajući što želi. Kad bi barem i On mogao.....Ma ne, ne. Nešto joj pada na um! Potrči ali uskoro potpuno uspori korak i upija tople zrake i vibracije ljudi oko sebe. Nakon nekog vremena dolazi na trg i sjeda na prvu slobodnu klupicu. Na trgu je gužva, djeca ganjaju lopte i hihoću se, štandovi su prepuni nadobudnih turista a ulični svirači zabavljaju one koji se na terasama skrivaju od podnevne žege. Pokušava razaznati instrumente. Što je to? Truba?... Ahaaa. Saksofon. Tako je. Taj božanstveni saksofon. Obožava ga! Ovo je pravo mjesto i vrijeme, bila je u pravu!! Osjeća to duboko u sebi. Metronoma nema. Otkucaj čuje kao tek poneki pljesak ili udarac dječje lopte o tlo. Mirna je. Potpuno mirna. Limeni zvuk saksofona polako uvija grad u tamu. Njeno je srce prestalo kucati. DRUGI DIO Znam, dugujem ti objašnjenje. Kako je dovraga moje srce odjednom prestalo kucati? Doći ćemo i do toga, polako, budi strpljiv. Zapravo, da ti budem iskrena, na ovo su me putovanje nagovorili. Starci, prijatelji, poznanici, misleći valjda da ću se osjećati bar malo bolje. Pa tko se ne bi osjećao bolje u toj prekrasnoj Italiji? Ne zamjeram im, Italija jest zbija prekrasna zemlja. Doduše samo zato što sam u njoj našla idealno mjesto i vrijeme te odlučila poći k tebi. Grad, Lucca, imao je dušu, tu neku dušu koja me podsjetila na tebe. Izvana zidine a iznutra nešto najljepše što sam ikad vidjela. Znaš, čak je i saksofon svirao. Ona pjesma o srebrnom mjesecu koju si mi ti nekada znao svirati. Jednostavno sam odlučila, nemoj se ljutiti. I zapravo uopće nije bitno kako je moje srce prestalo kucati. Bitno je da sam sada tu. Nije više bilo smisla putovati bez tebe... *** ( Kada je pročitao ovu priču, dragi se naljutio. Prepoznao je neke elemente nas. Ljubavi zašto si se ubila? Zbog mene?! Nemoj takvo što ni u snu pomišljati. Dugo sam mu tumačila da je to samo priča. Hej. Morala sam zbog dojma. Zbog osobnih književnih principa. Ili što ja znam.Ne brini. Na kraju je i popustio, budala moja ;)) K.K.
Fantomi odrastanja i odrastanje Fantoma Razmišljam si ja jutros; što bi u današnje vrijeme bilo sa Fantomima da nisu izdali pjesmu SRETAN ROĐENDAN? Bi li itko znao za njih? Pripadnici nove generacije?! Mogu zaključiti samo da kvaliteta i rockabilly štih, SF Mišak i ostale vrline tog glazbenog sastava nisu ono po čemu su ostali zapamćeni. Nažalost, od njih su u ovoj našoj zatupljenoj stvarnosti (osjećam da ću ovaj izraz koristiti puno) ostali dani izblijedjeli kao nekad šaren Disneyland i ekipa koja slijepo stavlja tu pjesmu na facebook zidove ljudima koje zna iz viđenja kao pristojnu seljačku gestu. UZMI SVA SANJARENJA, SAKRIJ SE OD STARENJA Znate li što kažu američki znanstvenici?(Fantomi su me evo upravo potaknuli na razmišljanje o tome). Studenti su emocionalno nestabilni zbog roditelja koji imaju preveliku kontrolu nad njihovim životom. Moram priznati i mene pomalo vuče ta izjava. I sama sam skoro student, a da nisam prošla nešto prilično daleko od tipičnog u zadnjem periodu svoga života i ja bih bila nesamostalna, nepripremljena i upletena u veliku mrežu beskrajne adolescencije. Možda je moje mišljenje potpuno krivo no smatram da se tijekom generacija sve više i više odgađa odrastanje. Do jedne razine je to odgađanje i moralo ići- adolescenti su napokon dobili neku svoju slobodu, bunt i razdoblje da budu mladi i ludi. Ali prešli smo granicu. Adolescenti do 33.? Što je u tome dobro? I meni se sviđa ideja da uvijek iznutra ostanem dijete. Doduše, pokušavam to protumačiti na pravi način i djelovati u skladu s logičnim parametrima te odluke. (Zašto zvučim toliko odraslo?) Ja, kao dijete iznutra, ne biram život s roditeljima, financijsku nesamostalnost, pokušavam ostaviti odluke koje su ostali donjeli umjesto mene- ono što sam ja prihvatila zdravo za gotovo. Ne kažem da u potpunosti uspjevam u idealnom planu, ali pokušavam se što više pomaknuti ka svojem putu, k odlukama i načinima koji opisuju mene i moju homeostazu. Smatram da ostati dijete iznutra znači imati hrabrosti da ostaneš svoj, sa svim svojim svjetovima, maštom i nepresušnim izvorom ideja. Uzevši sve to u obzir, kao sistem, dolazim do prepreke! Naravno! Kako uz sve te 'odrasle' probleme, novac, stanarine, dugove itd. ostati normalan?! Što ako ne mogu doseći taj balans između dva segmenta sebe? Sve više i više, biti ću prava odrasla osoba.Što ako dođe do zasićenja? Ispričat ću zato nešto. Odrasla sam brzo. Dobila sam dijete, prekrasnog dječaka i sa svojih 19 postala mlada majka. Uskoro ću 20 a moj mali četiri dana poslije mene imat će punu godinu dana. Uskoro ću i krenuti na fakultet (s godinom zakašnjenja) a on u jaslice.Još ne mogu reći da sam našla balans, da se dobro snalazim, da mi je krenulo. Kao što rekoh , odrasla sam brzo, a posljedice su bile noći i noći suza i nedokučivih situacija ( još uvijek postoje te noći). Ne samo noći. I još k tome, ne znam gdje sam. Izgubila sam se u prostoru i vremenu a i u prostorvremenu. Izgubila sam se u sebi. U svijetu. U svemiru.( A ne moram ni reći da se u financijama i takvim stvarima nikako ne snalazim).No za razliku od ultimativno odraslog bića, osjećam da ću se mjenjati. Veselim se pronalasku sebe i balansa. Znam da to mogu. A još više da to želim. Stoga nećemo za sve kriviti roditelje, na kraju- djeca su ta koja moraju odrasti. Zbog sebe. Ako te roditelj 'odraste', razmisli, jesi li zbilja odrastao? Razmislimo također o tome kako roditelji (nenamjerno u većini slučajeva) sabotiraju samostalno razmišljanje vlastite djece te pritom uvelike ograničavaju njihov kognitivni razvoj. Od kasne adolescencije do ranih dvadesetih u mozgu se javljaju bitne promjene. Neke veze jačaju a one koje se ne koriste slabe, propadaju. U suradnji sa limbičkim sustavom diže se razina kortizola što vodi do kompromitiranja veza koje su esencijalne za motivaciju, pažnju, ponašanje, učenje itd.(u osoba bez samokontrole). Kao studenti te osobe su podložnije stresu, anksioznosti, nesigurne su i emocionalno nezrele. (Za nastavak ovih znanstvenih blebetanja pričekat ćemo da napokon i krenem na faks, definitivno ću znati malo više o ovom području u koje sam sada samo laički zagrebala.) U struji svijesti, otplovila sam daleko od Fantoma i tako napisala svoj prvi post (ne u potpunosti prvi , priznajem, u osnovnoj sam školi imala par sramotnih blogova kojih se teško prisjećam). Pozdrav! K.K. |
