Završila sam danas s čitanjem jedne knjige. Vodoriga. Pravo ljetno štivo, lagano, tečno, ali ipak bez da izaziva samoubilačke misli pri čitanju. Pomalo sam, priznajem, fascinirana vodorigama još otkako sam kao mala pročitala nekakvu knjigu o njima. Ne sjećam se naslova no znam da me dobrano uvukla u svoje strašne korice. Osim što je ljetno štivo, Vodoriga me dojmila prvotnim opisima automobilske nesreće i atmosferom koju je pisac stvorio u poglavljima koja su se nastanila u bolnici - rezervirana, poučna, puno terminologije, a svejedno topla. Svidio mi se i lik Marianne Engel, psihički bolesne žene koja ima/nema srednjovjekovne korijene (ostalo je na čitatelju, barem mi se čini), pogotovo u prvim poglavljima u kojima se počela pojavljivati. Zamišljala sam njezinu luckavost, seksipilnost, živost, novost... Kao što sam već spomenula, vjerujem kako je pisac, u svrhu rasplamsavanja naše mašte, odlučio ostaviti nedokučenim je li Marianne zbilja stara već sedamstotinjak godina ili počinjemo vjerovati u to zbog toga što nas je zavarala njezina psihička bolest - shizofrenija. Dobro je to poigravanje s vrstom romana jer se doima kao ples, a upravo je Srednji vijek pravo razdoblje za takav potez. Što je zapravo točno? Mućnimo glavama, razigrajmo razmišljanje, odmaknimo se od stvarnosti (nije li to i poanta?). Glavni je lik, do tada narkić-porno glumac s lošim djetinjstvom, iz nesreće izašao stravično opečen, do tolike mjere da su mu šanse preživljavanja bile iznimno male. Svidjela mi se njegova transformacija - degradacija i napredak vezani uz fizičko i duhovno, pomalo klišej, ali zašto ne? Kasnije se nastanio kod Marianne te je njihov odnos krivudao kroz sve sfere brige, pažnje i ljubavi; od njezine k, na posljetku, njegovoj. No stvarno ne želim previše spojlati pa ću se vratiti na jedino što sam uopće htjela reći vezano uz knjigu. Posebno mi se svidjela njena cirkularnost! Teško ju je objasniti bez da otkrijem previše detalja ali sam sigurna da će je svaki čitatelj, makar na podsvjesnoj razini, osjetiti. Njegov je početak života ujedno naznaka za njegov kraj, a njegovi čarobno povezani životi odvijaju se tko zna koliko puta prošarani kroz vremensku crtu Marianne Engel. Strijela kroz srce, tako ćeš skončati....

''sudbina se poigrala udijelivši mi ljubav s tobom
moja draga
scena prva naš susret
zavolio sam te na prvi pogled
ti si znala svoj put
ne gubeći iz vida što zeliš
ko bi reć
a onda scena druga
izgledala si promijenjeno igrala čudno
a da ja nikada ne saznam zašto...''

Da, ljeto je, opet pišem blog, faks je bio napor, ipak dobro prošla godina zbog neurotskog perfekcionizma (ha-ha), radim sad tri posla da opstanemo, dakle nadam se da opet pišem blog, hvala.

K.K.

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.