Našla sam svoje idealno mjesto na krevetu, a možda čak i u cijeloj sobi (ali neću brzati sa zaključcima). Moje bedro dotiće njegove nožne prste, grubi su ali topli. Ugodno mi je pa sam se odlučila primiti laptopa i dok moji dečki spavaju, dati se na posao (više kao uzrečica, blog mi je sve samo ne posao).

Uživam u mraku. Nakon dugo vremena mogu se skoro sasvim opustiti i dati si oduška pisanjem. Vani je hladno, a i to me veseli. Već dugo nisam bila pod pokrivačem i slušala automobile kako lijeno prolaze mokrom cestom. Zvuk je specifično umirujuć te me uvaljuje dublje u zaluđenost premetanja slova na donekle suvisne načine. Gume kao da stvaraju melodiju divlje ali opet lagano otpuštajući kapljicu po kapljicu vode iz svojih pora. Ova glazba ima kulminaciju, ima peripetiju, ima udaljen kraj. Potpomaže joj i fizika svojim Dopplerovim efektom koji čini melodiju postojanom i zaokruženom. Dubokom i skladnom. Ne želim da me ništa u ovom trenutku ometa, a upravo me pomisao na to ometa. Pokušavam se skoncentrirati na njegovo disanje. Pokušavam oduzeti zbilju ujednačenim udasima i izdasima. Diše jednolično ali u sjenci vidim kako mu srce skakuće u najdivnijem kasu. Zbunjujuće je ali lijepo. Razmišljam kakva bi to aritmija mogla biti, ali to je ipak priča za neke druge sate. Sama me pomisao na njegovu anatomiju uzbuđuje. Ne želim ga buditi kako bih mu dala doznanja pa nastavljam pisati. Padam sve dublje u nešto između ovog i paralelnog svijeta. Iz mene klize informacije kao iz crne rupe ali izašavši više nemaju smisla. Razbacane su. Slova lete bez ikakvog reda i odvajaju se , svako na putu u svoju galaksiju. Njegovo me disanje sjetilo i na intimne trenutke koji svakako ne spadaju u nešto ovozemaljsko. U nešto opisivo i skladištivo. Na naše intimne trenutke koji se zapravo kriju u neprimjetnim valovima međusobnog razumjevanja i ugode. Beskrajne su mogučnosti, sretna sam zbog toga, ljudi smo koji su našli zajedničku ne-granicu i zajedničku dimenziju negdje u onim nadnaravnim dubinama i/ili daljinama.

Primjećujem i svoje dijete kako diše i tu i tamo se premeće po krevetiću. Nadam se da se neće probuditi jer sam i ja već snena, kasno je. Provodim neke trenutke žmireći i osjećam trnce u nogama. U zadnje vrijeme takvu ugodu znam osjetiti od previše Brufena, ali danas je u pitanju zanimljivi placebo. Iz mraka me dosežu svijetla televizora i prijamnika. Oba su krvavo crvena i odašilju signal kao znak da sam na poznatom i prisnom mjestu. Što dublje zalazim u čak i meni neobične širine vlastita uma to se više odvajam od stvarnih problema. Sve se čini manje bitno i manje izraženo kada mene ima više. Mene, a samim time i vremena i prostora te devijacija istih. Iluzija je prekrasna, ali da bi postojala, segmenti se moraju točno pklopiti, stanja uskladiti i gledište proširiti te težiti k beskonačnosti.

Osjećam se da sam na svojevrsnom vrhuncu. Vrhuncu koji nije konstanta već funkcionira onako daleko koliko mu ja dozvolim i vice versa. Možda je kontradiktorno ali svakako se ne smije sasvim razlučiti od vještine. Moj se pogled i misao naglo sele na tijelo koje uspavano leži pokraj mene. Obuzima me sreća, već tko zna po koji puta danas. Tu pokraj mene leži moj muž. U krevetiću je naše dijete. Podovi su svježe oprani. Vani kiša polako staje ostavljajući za sobom ugodan miris asfalta. Stan je u mraku. Temperatura je idealna. Pišem.

To je moj današnji vrhunac.

K.K.

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.