Počeo je faks. Da znam, rano sam se sjetila s obzirom da je već Božićno vrijeme (i sve te sheme), ali ne stigoh uopće uzeti blog u ruke. Zanimljivo je dakako studirati psihologiju te pohađati neke kolegije iz filozofije i kroatologije, no posljedično dolazi manjak želje za pisanje o kvazi studentskom životu i svim problemima istog oblika. Previše sam distraktirana (blago rečeno) egzistencijom da bih složila jedan smislen tekst na temu. Misli su mi razbarušene i dopirem do njih boreći se sa paradoksalnom maglom ogromnih, čudovišnih vjetrenjača. Pažnju mi zaokuplja (ili bolje rečeno u centru mi je pozornosti, ha-ha, nuspojave psihologije udaraju gdje najviše boli) Matoševa ˝Tužaljka˝ koja izaziva tu strašnu poezijsku katarzu, a kako i nebi?
Često zamišljam. Žene koje su odabrale "dovoljno dobre" muškarce maknuvši se od onog jednog ludog luđaka kojemu su bile sve. Te lude luđake koji se s njenim odlaskom ne mogu nositi, padaju u depresiju, ne jedu, zaključavaju jedan dio sebe duboko u vlastitu nesvijest. Žene, strašno pametne i naivne, nevine u svoj svojoj okaljanosti. Luđake koji pokušavaju kompenzirati gubitak raznim malim ljubavima, ima prekrasnih žena, ali ni jedna nije kao tvoja, žao mi je. Žene koje nekom bivaju samo žene, nekom kome je njihov sjaj nevidljiv i nedosežan. Luđake koji djeluju njoj u čast, stvaraju njoj u čast, a ipak je iz nekog skrivenog razloga puštaju. Žene koje duboko u sebi znaju što se događa, čiji život slamaju, a opet ne reagiraju, ne dade se naslutiti osjećaj koji stoji zatvoren duboko u onom skrivenom kutku koji svaka od nas posjeduje. Luđake koji se predaju a čije se ludo srce nikada ne predaje. Žene, te nevjerojatno lijepe žene, zbunjene, kontradiktorne, bića koja vole ih savršeno i nedodirljivo.
"Što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?"
Post je objavljen 16.12.2015. u 23:38 sati.