PRVI DIO

Metronom kuca. U gustom zraku odjekuje zvuk klavira. Ispred nje su Bachove invencije. Kapljica znoja pada na tipku. Ona nagonski okrene prsten na palcu. Želi razbiti metronom u tisuće komadića ali ostaje suzdržana nastavljajući tiho mrziti taj savršeni četvrtinski ritam.

Dugi dani polako utiskuju obrise početka novog godišnjeg doba. Sparina se uvlači u domove nevinog pučanstva bez klima uređaja i nervira to neprivilegirano mnoštvo. Ona opet sjedi za klavirom u svojoj ljutito narančastoj sobi i pokušava vježbati. Misli joj dakako vrludaju ka sasvim drugim temama. Mora uzeti pastu za loš zadah, uloške za svaki slučaj. Što je s bonom? Da se raspita o roamingu? Kad da krene od kuće? O, skoro je zaboravila, vodootporna maskara!!
Odjednom se budi s glavom naslonjenom na tipke. Polako shvaća da su joj misli odlutale u san. Instinktivno pogleda na sat i vidjevši da kasni započne rapidno spremanje. Kofer...tu. Ruksak...tu. Uh, majica je malčice uska. Nema veze. Nema vremena. Što joj je to na čelu? Nisu joj se valjda klavirske tipke urezale?! K vragu i klavir i Bach i sve te povisilice, trebat će pudera i pudera da to sakrije.
Vani je još sasvim mračno kada bus ispusti prve znakove života i zadimi pomalo vlažnu cestu. Ona ponovo uranja u san ali je ovaj put budi lagana melodija gitare i razdragani glasovi u pozadini. Otvara oči, rastegne se na sjedalu i pogleda kroz prozor. Prepoznala je mjesto na kojem se nalazi. Riječki neboderi uvijek su izazivali neku neobičnu nostalgiju. Nikada i nije bila u Rijeci, samo prolazila cestom koja se uvijala iznad njene umirujuće i vitke figure. Sjetila se odlaska na ljetovanje. Tih dugih vožnji po starim cestama u autu u kojem su i kotači bili dodatna oprema, grljenja na vjetrovitim odmorištima Gorskog kotara i pjevanja iz petnih žila na vidikovcima usred ničega. Sjetila se tunela i njihovih smiješnih naziva, limunade u Fužinama i pomalo zapanjujućeg mirisa slatke kave koji bi je preplavio čim bi otvorila prozor uz obalu. Sjetila se Njega. Nigdje takvog grada nisam vidio, nigdje takvog grada nema....Pa zar oni to sviraju što ona misli da sviraju? Nije ni primjetila da joj kroz uši prolazi poznata i energično radoznala melodija. Hvala. To joj je baš trebalo. Nakon dugo vremena je sretna. Čak i pjevuši. Pjevuši i jedva primjećuje da bus prelazi državnu granicu i vuče se cestama kojima ona još nikada nije prolazila. Zora je.
Prozorska stakla se lagano zagrijavaju i u autobusu postaje ugodno. Prolaze Trst. Gledan s ceste koja ga je samo okrhnula, izgleda baš onako kako ga je zamišljala. Grad u kojemu su njezini roditelji kupovali traperice, kauč i krznene kapute vrijedne ko zna više koliko maraka. Zašto taj grad izgleda tako izgubiljeno u vremenu?
Mnogo je pjesama, smijeha i gradova projurilo kada motor konačno prestaje hipnotizirano zujati. Stigli su. Omamljena vožnjom izlazi iz autobusa i pred nju se prostre prava te iščekivano opipljiva talijanska idila. Lucca. Toskana u skromnom ali prekrasnom izdanju. Zakorači na pločnik i ignorirajući naizgled simpatičnog vodiča, sama krene putem renesansnih zidina tog malog gradića. Poneseno, nakon dugo vremena točno znajući što želi. Kad bi barem i On mogao.....Ma ne, ne. Nešto joj pada na um! Potrči ali uskoro potpuno uspori korak i upija tople zrake i vibracije ljudi oko sebe. Nakon nekog vremena dolazi na trg i sjeda na prvu slobodnu klupicu. Na trgu je gužva, djeca ganjaju lopte i hihoću se, štandovi su prepuni nadobudnih turista a ulični svirači zabavljaju one koji se na terasama skrivaju od podnevne žege. Pokušava razaznati instrumente. Što je to? Truba?... Ahaaa. Saksofon. Tako je. Taj božanstveni saksofon. Obožava ga! Ovo je pravo mjesto i vrijeme, bila je u pravu!! Osjeća to duboko u sebi.

Metronoma nema. Otkucaj čuje kao tek poneki pljesak ili udarac dječje lopte o tlo. Mirna je. Potpuno mirna. Limeni zvuk saksofona polako uvija grad u tamu. Njeno je srce prestalo kucati.

DRUGI DIO

Znam, dugujem ti objašnjenje. Kako je dovraga moje srce odjednom prestalo kucati? Doći ćemo i do toga, polako, budi strpljiv.
Zapravo, da ti budem iskrena, na ovo su me putovanje nagovorili. Starci, prijatelji, poznanici, misleći valjda da ću se osjećati bar malo bolje. Pa tko se ne bi osjećao bolje u toj prekrasnoj Italiji? Ne zamjeram im, Italija jest zbija prekrasna zemlja. Doduše samo zato što sam u njoj našla idealno mjesto i vrijeme te odlučila poći k tebi. Grad, Lucca, imao je dušu, tu neku dušu koja me podsjetila na tebe. Izvana zidine a iznutra nešto najljepše što sam ikad vidjela. Znaš, čak je i saksofon svirao. Ona pjesma o srebrnom mjesecu koju si mi ti nekada znao svirati. Jednostavno sam odlučila, nemoj se ljutiti. I zapravo uopće nije bitno kako je moje srce prestalo kucati. Bitno je da sam sada tu. Nije više bilo smisla putovati bez tebe...



***

( Kada je pročitao ovu priču, dragi se naljutio. Prepoznao je neke elemente nas.
Ljubavi zašto si se ubila?
Zbog mene?! Nemoj takvo što ni u snu pomišljati.
Dugo sam mu tumačila da je to samo priča.
Hej. Morala sam zbog dojma. Zbog osobnih književnih principa. Ili što ja znam.Ne brini.
Na kraju je i popustio, budala moja ;))

K.K.

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.