|
Ja sam Katja.
Stanovnica crnih rupa.
Ovaj blog je moja misao...
(točnije pisao)
...i skica utopijskoga portreta mojih želja.
(za velikim riječima)
A ovo su citati koje planiram zaljepiti na zid wc-a kako bih nužno ostala uvijek inspirirana.
FUCK SMALL TALK!"Ljepotice prepuštam muškarcima bez mašte." MARCEL PROUST TUŽALJKA Iz moga svijeta, gdje si bila čudo, ti zauvijek odlaziš. O što će od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi? O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom i biti nekom samo žena? Što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba? ANTUN BRANKO ŠIMIĆ COMPARISON IS THE THIEF OF JOY. TIME DESTROYS ALL THINGS. - Irréversible AND NOW THAT YOU DON'T HAVE TO BE PERFECT YOU CAN BE GOOD. - Steinbeck |
DOTAKNEM SE I TE TEME S VREMENA NA VRIJEME Sjedimo za stolom. Rano je i ja sam još potpuno uspavana. On je pak krajnje poletan, lice mu je svježe obrijano i nekako energično priča o politici dok otpuhuje dimove cigarete u zagrebačko jutro. Otpijam gutljaj kave da bih bila u stanju donekle razumjeti ga. Njegovo se mumljanje šalicu kasnije pretvara u vrlo zanimljivu tezu: Kapitalizam je sistem osuđen na propast. Kada će 99,99% svjetskog bogatstva biti u rukama najbogatije elite promjena će biti nužna i zahtjevana od strane onih koji u nju ne spadaju. Srednje klasa će izgubiti svoje značenje. Biti ćemo duboko u siromaštvu. Toliko nezamislivo duboko da neće biti drugog načina osim raspodjele bogatstva (mislim si ja pritom: elita se isto može seksat, što ćemo im mi ostali, ma kakva raspodjela?!). Na snagu će stupiti socijalizam. 'ČESI SU PSI, A HRVATI ŠLJAM' Nikada previše ne ulazim u politička pitanja. Nemam ni znanja ni vremena. A ni velike želje za diskusijama na tu temu. Teza o kojoj smo raspravljali (više On nego ja) za jednom od brojnih jutarnjih kava je svakako zanimljiva, revolucionarna ali i puna rupa koje bi se počele nizati u daljnjoj raspravi. To je ujedno i teza koja me sjetila Karla Marxa (stoga i prigodan podnaslov). Jeste li znali da je Karl Marx bio kroatofob? Jeste li znali da pojam 'kroatofobija' uopće postoji? Kroatofobija (ili croatofobija ili hrvatofobija) je termin koji se koristi za opisivanje iracionalnog straha ili mržnje prema Hrvatima, hrvatskoj kulturi, hrvatskoj povijesti i svemu što je povezano s Hrvatskom i Hrvatima. Marx je, naime, gledao na hrvate kao slab i reakcionaran narod koji je zagušio revoluciju 1849. Pa da, Jelačić je kriv za sve. Hrvati su smeće koje je stopiralo njemačku slobodu. Baš Marx i njegove netrepeljivosti prema 'nepovijesnim narodima' (narodi bez revolucionarnog potencijala) već dobro poznatom strujom svijesti dovele su me do Dylana i njegove izjave u jednom intervjuu 2012.: 'Ako nosite u krvi nasljeđe robovlasnika ili člana (Ku Klux) Klana, crnci to mogu osjetiti. Ta se stvar vuče do danas. Jednako kao što Židovi mogu osjetiti krv nacista ili kao što Srbi mogu osjetiti krv Hrvata.' Makar je ova izjava definitivno protumačena krivo ( zar bi jedan Dylan ikako mogao biti kroatofob, zar je uopće potrebno bilo raditi tolike drame?) polako dolazim do zaključka. Definitivno je problem u neznanju! Govorimo stvari u koje nismo dovoljno upućeni i stoga često griješimo. Govorimo gluposti! Govorimo drugima kako bi nas smatrali mudracima današnjeg doba, mudrijima od sebe. Pravimo se, pretvaramo, maskiramo i imitiramo. I ovaj post je dio sveopće gladi za pameti koju nemamo! Sve smo više zatupljeni a sve se više izdajemo za najpametnije! Možda umjesto da razmišljamo o promjeni sustava počnemo razmišljati o promjeni sebe. Možda bi nas to dovelo negdje...
LUCCA (ILITI PROPALI PUTOPIS) PRVI DIO Metronom kuca. U gustom zraku odjekuje zvuk klavira. Ispred nje su Bachove invencije. Kapljica znoja pada na tipku. Ona nagonski okrene prsten na palcu. Želi razbiti metronom u tisuće komadića ali ostaje suzdržana nastavljajući tiho mrziti taj savršeni četvrtinski ritam. Dugi dani polako utiskuju obrise početka novog godišnjeg doba. Sparina se uvlači u domove nevinog pučanstva bez klima uređaja i nervira to neprivilegirano mnoštvo. Ona opet sjedi za klavirom u svojoj ljutito narančastoj sobi i pokušava vježbati. Misli joj dakako vrludaju ka sasvim drugim temama. Mora uzeti pastu za loš zadah, uloške za svaki slučaj. Što je s bonom? Da se raspita o roamingu? Kad da krene od kuće? O, skoro je zaboravila, vodootporna maskara!! Odjednom se budi s glavom naslonjenom na tipke. Polako shvaća da su joj misli odlutale u san. Instinktivno pogleda na sat i vidjevši da kasni započne rapidno spremanje. Kofer...tu. Ruksak...tu. Uh, majica je malčice uska. Nema veze. Nema vremena. Što joj je to na čelu? Nisu joj se valjda klavirske tipke urezale?! K vragu i klavir i Bach i sve te povisilice, trebat će pudera i pudera da to sakrije. Vani je još sasvim mračno kada bus ispusti prve znakove života i zadimi pomalo vlažnu cestu. Ona ponovo uranja u san ali je ovaj put budi lagana melodija gitare i razdragani glasovi u pozadini. Otvara oči, rastegne se na sjedalu i pogleda kroz prozor. Prepoznala je mjesto na kojem se nalazi. Riječki neboderi uvijek su izazivali neku neobičnu nostalgiju. Nikada i nije bila u Rijeci, samo prolazila cestom koja se uvijala iznad njene umirujuće i vitke figure. Sjetila se odlaska na ljetovanje. Tih dugih vožnji po starim cestama u autu u kojem su i kotači bili dodatna oprema, grljenja na vjetrovitim odmorištima Gorskog kotara i pjevanja iz petnih žila na vidikovcima usred ničega. Sjetila se tunela i njihovih smiješnih naziva, limunade u Fužinama i pomalo zapanjujućeg mirisa slatke kave koji bi je preplavio čim bi otvorila prozor uz obalu. Sjetila se Njega. Nigdje takvog grada nisam vidio, nigdje takvog grada nema....Pa zar oni to sviraju što ona misli da sviraju? Nije ni primjetila da joj kroz uši prolazi poznata i energično radoznala melodija. Hvala. To joj je baš trebalo. Nakon dugo vremena je sretna. Čak i pjevuši. Pjevuši i jedva primjećuje da bus prelazi državnu granicu i vuče se cestama kojima ona još nikada nije prolazila. Zora je. Prozorska stakla se lagano zagrijavaju i u autobusu postaje ugodno. Prolaze Trst. Gledan s ceste koja ga je samo okrhnula, izgleda baš onako kako ga je zamišljala. Grad u kojemu su njezini roditelji kupovali traperice, kauč i krznene kapute vrijedne ko zna više koliko maraka. Zašto taj grad izgleda tako izgubiljeno u vremenu? Mnogo je pjesama, smijeha i gradova projurilo kada motor konačno prestaje hipnotizirano zujati. Stigli su. Omamljena vožnjom izlazi iz autobusa i pred nju se prostre prava te iščekivano opipljiva talijanska idila. Lucca. Toskana u skromnom ali prekrasnom izdanju. Zakorači na pločnik i ignorirajući naizgled simpatičnog vodiča, sama krene putem renesansnih zidina tog malog gradića. Poneseno, nakon dugo vremena točno znajući što želi. Kad bi barem i On mogao.....Ma ne, ne. Nešto joj pada na um! Potrči ali uskoro potpuno uspori korak i upija tople zrake i vibracije ljudi oko sebe. Nakon nekog vremena dolazi na trg i sjeda na prvu slobodnu klupicu. Na trgu je gužva, djeca ganjaju lopte i hihoću se, štandovi su prepuni nadobudnih turista a ulični svirači zabavljaju one koji se na terasama skrivaju od podnevne žege. Pokušava razaznati instrumente. Što je to? Truba?... Ahaaa. Saksofon. Tako je. Taj božanstveni saksofon. Obožava ga! Ovo je pravo mjesto i vrijeme, bila je u pravu!! Osjeća to duboko u sebi. Metronoma nema. Otkucaj čuje kao tek poneki pljesak ili udarac dječje lopte o tlo. Mirna je. Potpuno mirna. Limeni zvuk saksofona polako uvija grad u tamu. Njeno je srce prestalo kucati. DRUGI DIO Znam, dugujem ti objašnjenje. Kako je dovraga moje srce odjednom prestalo kucati? Doći ćemo i do toga, polako, budi strpljiv. Zapravo, da ti budem iskrena, na ovo su me putovanje nagovorili. Starci, prijatelji, poznanici, misleći valjda da ću se osjećati bar malo bolje. Pa tko se ne bi osjećao bolje u toj prekrasnoj Italiji? Ne zamjeram im, Italija jest zbija prekrasna zemlja. Doduše samo zato što sam u njoj našla idealno mjesto i vrijeme te odlučila poći k tebi. Grad, Lucca, imao je dušu, tu neku dušu koja me podsjetila na tebe. Izvana zidine a iznutra nešto najljepše što sam ikad vidjela. Znaš, čak je i saksofon svirao. Ona pjesma o srebrnom mjesecu koju si mi ti nekada znao svirati. Jednostavno sam odlučila, nemoj se ljutiti. I zapravo uopće nije bitno kako je moje srce prestalo kucati. Bitno je da sam sada tu. Nije više bilo smisla putovati bez tebe... *** ( Kada je pročitao ovu priču, dragi se naljutio. Prepoznao je neke elemente nas. Ljubavi zašto si se ubila? Zbog mene?! Nemoj takvo što ni u snu pomišljati. Dugo sam mu tumačila da je to samo priča. Hej. Morala sam zbog dojma. Zbog osobnih književnih principa. Ili što ja znam.Ne brini. Na kraju je i popustio, budala moja ;)) K.K.
Fantomi odrastanja i odrastanje Fantoma Razmišljam si ja jutros; što bi u današnje vrijeme bilo sa Fantomima da nisu izdali pjesmu SRETAN ROĐENDAN? Bi li itko znao za njih? Pripadnici nove generacije?! Mogu zaključiti samo da kvaliteta i rockabilly štih, SF Mišak i ostale vrline tog glazbenog sastava nisu ono po čemu su ostali zapamćeni. Nažalost, od njih su u ovoj našoj zatupljenoj stvarnosti (osjećam da ću ovaj izraz koristiti puno) ostali dani izblijedjeli kao nekad šaren Disneyland i ekipa koja slijepo stavlja tu pjesmu na facebook zidove ljudima koje zna iz viđenja kao pristojnu seljačku gestu. UZMI SVA SANJARENJA, SAKRIJ SE OD STARENJA Znate li što kažu američki znanstvenici?(Fantomi su me evo upravo potaknuli na razmišljanje o tome). Studenti su emocionalno nestabilni zbog roditelja koji imaju preveliku kontrolu nad njihovim životom. Moram priznati i mene pomalo vuče ta izjava. I sama sam skoro student, a da nisam prošla nešto prilično daleko od tipičnog u zadnjem periodu svoga života i ja bih bila nesamostalna, nepripremljena i upletena u veliku mrežu beskrajne adolescencije. Možda je moje mišljenje potpuno krivo no smatram da se tijekom generacija sve više i više odgađa odrastanje. Do jedne razine je to odgađanje i moralo ići- adolescenti su napokon dobili neku svoju slobodu, bunt i razdoblje da budu mladi i ludi. Ali prešli smo granicu. Adolescenti do 33.? Što je u tome dobro? I meni se sviđa ideja da uvijek iznutra ostanem dijete. Doduše, pokušavam to protumačiti na pravi način i djelovati u skladu s logičnim parametrima te odluke. (Zašto zvučim toliko odraslo?) Ja, kao dijete iznutra, ne biram život s roditeljima, financijsku nesamostalnost, pokušavam ostaviti odluke koje su ostali donjeli umjesto mene- ono što sam ja prihvatila zdravo za gotovo. Ne kažem da u potpunosti uspjevam u idealnom planu, ali pokušavam se što više pomaknuti ka svojem putu, k odlukama i načinima koji opisuju mene i moju homeostazu. Smatram da ostati dijete iznutra znači imati hrabrosti da ostaneš svoj, sa svim svojim svjetovima, maštom i nepresušnim izvorom ideja. Uzevši sve to u obzir, kao sistem, dolazim do prepreke! Naravno! Kako uz sve te 'odrasle' probleme, novac, stanarine, dugove itd. ostati normalan?! Što ako ne mogu doseći taj balans između dva segmenta sebe? Sve više i više, biti ću prava odrasla osoba.Što ako dođe do zasićenja? Ispričat ću zato nešto. Odrasla sam brzo. Dobila sam dijete, prekrasnog dječaka i sa svojih 19 postala mlada majka. Uskoro ću 20 a moj mali četiri dana poslije mene imat će punu godinu dana. Uskoro ću i krenuti na fakultet (s godinom zakašnjenja) a on u jaslice.Još ne mogu reći da sam našla balans, da se dobro snalazim, da mi je krenulo. Kao što rekoh , odrasla sam brzo, a posljedice su bile noći i noći suza i nedokučivih situacija ( još uvijek postoje te noći). Ne samo noći. I još k tome, ne znam gdje sam. Izgubila sam se u prostoru i vremenu a i u prostorvremenu. Izgubila sam se u sebi. U svijetu. U svemiru.( A ne moram ni reći da se u financijama i takvim stvarima nikako ne snalazim).No za razliku od ultimativno odraslog bića, osjećam da ću se mjenjati. Veselim se pronalasku sebe i balansa. Znam da to mogu. A još više da to želim. Stoga nećemo za sve kriviti roditelje, na kraju- djeca su ta koja moraju odrasti. Zbog sebe. Ako te roditelj 'odraste', razmisli, jesi li zbilja odrastao? Razmislimo također o tome kako roditelji (nenamjerno u većini slučajeva) sabotiraju samostalno razmišljanje vlastite djece te pritom uvelike ograničavaju njihov kognitivni razvoj. Od kasne adolescencije do ranih dvadesetih u mozgu se javljaju bitne promjene. Neke veze jačaju a one koje se ne koriste slabe, propadaju. U suradnji sa limbičkim sustavom diže se razina kortizola što vodi do kompromitiranja veza koje su esencijalne za motivaciju, pažnju, ponašanje, učenje itd.(u osoba bez samokontrole). Kao studenti te osobe su podložnije stresu, anksioznosti, nesigurne su i emocionalno nezrele. (Za nastavak ovih znanstvenih blebetanja pričekat ćemo da napokon i krenem na faks, definitivno ću znati malo više o ovom području u koje sam sada samo laički zagrebala.) U struji svijesti, otplovila sam daleko od Fantoma i tako napisala svoj prvi post (ne u potpunosti prvi , priznajem, u osnovnoj sam školi imala par sramotnih blogova kojih se teško prisjećam). Pozdrav! K.K. |
