|
Ja sam Katja.
Stanovnica crnih rupa.
Ovaj blog je moja misao...
(točnije pisao)
...i skica utopijskoga portreta mojih želja.
(za velikim riječima)
A ovo su citati koje planiram zaljepiti na zid wc-a kako bih nužno ostala uvijek inspirirana.
FUCK SMALL TALK!"Ljepotice prepuštam muškarcima bez mašte." MARCEL PROUST TUŽALJKA Iz moga svijeta, gdje si bila čudo, ti zauvijek odlaziš. O što će od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi? O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom i biti nekom samo žena? Što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba? ANTUN BRANKO ŠIMIĆ COMPARISON IS THE THIEF OF JOY. TIME DESTROYS ALL THINGS. - Irréversible AND NOW THAT YOU DON'T HAVE TO BE PERFECT YOU CAN BE GOOD. - Steinbeck |
Prvi si me puta privukao... Prvi si me puta privuklao ni više ni manje doli na vatrogasnoj zabavi. Jedva su me moje cure nagovorile da idem i bila sam čak pomalo ljuta što sam popustila na njihova uzbuđena nagovaranja. DVD zabava negdje u pripizdini većoj od moje bilo je nešto što mi je u životu najmanje trebalo. Što mi u životu još uvijek najmanje treba, da napomenem. Nakon otprilike pola sata sjedenja, neukrotivog ispijanja i limene glazbe nije bilo povratka, a ni odlaska na WC. Više se nije bilo moguće dignuti sa stolice. Trebalo mi je tada jedno vrijeme da izađem iz maksimalnog pijanstva i tuposti, a kada jesam, već sam se s tobom vrtila na ritmove Robića, Hrnića i ostalih (ti si mi par godina poslije rekao koji je bio glazbeni repertoar te večeri).Sjećam se samo da je bilo neopisivo lijepo, uzdrmalo mi je svijest i izguralo me na granice stvarnosti. Bila sam uzbuđena, baš kao dijete i grlila te, dodirivala ti kosu i mirisala tvoj topli vrat. Nismo se ni jednom poljubili.Kasnije si je rekao kako sam te izluđivala, bivajući cijelo vrijeme toliko blizu. Prolazili su sati i sati a mi se nismo odvajali iz praskavog, samo našeg trenutka. Jedva su me nekako cure odvojile od tebe, nisi mi dao da odem. Propustio si te večeri sviranje zbog mene a ja sam na kraju pobjegla bez poljupca. Oprosti! Otišla sam kod nekog neidentificiranog tipa doma, dolila još alkohola u organizam, mazila se s frendicom na nečijem neidentificiranom krevetu, vozila se na motoru...Idući si mi dan poslao dugačku poruku, sjećam se samo da je pisalo kako te kasnije te večeri obljubila bivša, da imaš klišej tragove ruža na bijeloj košulji DVD-a (pitao si me jesu li moji a znao si da ga ne nosim) i da se ničega zapravo ne sjećaš. Tada me nisi zanimao, možda zapravo i jesi, ali bila sam previše luda, neiskusna i općenito nezainteresirana za život i ljude kako bih primjetila. Kako bih primjetila da si izmislio bivšu i njezin ruž te svoju nezainteresiranost i nekontrolu da bi me načinio ljubomornom. Trebalo mi je još dosta gluposti nakon toga da shvatim koliko ti značim, a onda još i koliko ti meni značiš. Sada kad se sjetimo te večeri, ti tiho počneš mumljati pjesmu koja je svirala kada sam te zagrlila, napomeneš mi kako si zbog mene propustio zadnji nastup benda, a ja se samo smijuljim i budem sretna što te imam...
POEZIJA FIZIČKE NARAVI Tihi splet čuvstava između dimenzija moga sna dovodi nas često do trenutaka koji bivaju daleko od suzdržanog i nevinog. Vinemo se k naizgled nedostižnim linijama ljubavnih podviga gdje nas diže čak i uzdrmanost svakodnevicom i brigom. Napokon smo tu, na krajnjim horizontima nepostojanog ali našeg. Intimnost kao žeđ, kao sloga, kao zaključak putuje čas jednom čas drugom, čas meni čas tebi. Odvojeni smo zapravo, nikad zajedno ali u vječitoj superpoziciji jedinica i nula. Baš onako kako uvijek treba biti. Bez distorzije, bez curenja, bez greške. Bez greške ali nikad bezgrešno. Bez curenja ali nikad suho. Bez distorzije ali nikad bezbolno. Baš onako kako uvijek treba biti.
TRENUTNI KUT GLEDIŠTA Našla sam svoje idealno mjesto na krevetu, a možda čak i u cijeloj sobi (ali neću brzati sa zaključcima). Moje bedro dotiće njegove nožne prste, grubi su ali topli. Ugodno mi je pa sam se odlučila primiti laptopa i dok moji dečki spavaju, dati se na posao (više kao uzrečica, blog mi je sve samo ne posao). Uživam u mraku. Nakon dugo vremena mogu se skoro sasvim opustiti i dati si oduška pisanjem. Vani je hladno, a i to me veseli. Već dugo nisam bila pod pokrivačem i slušala automobile kako lijeno prolaze mokrom cestom. Zvuk je specifično umirujuć te me uvaljuje dublje u zaluđenost premetanja slova na donekle suvisne načine. Gume kao da stvaraju melodiju divlje ali opet lagano otpuštajući kapljicu po kapljicu vode iz svojih pora. Ova glazba ima kulminaciju, ima peripetiju, ima udaljen kraj. Potpomaže joj i fizika svojim Dopplerovim efektom koji čini melodiju postojanom i zaokruženom. Dubokom i skladnom. Ne želim da me ništa u ovom trenutku ometa, a upravo me pomisao na to ometa. Pokušavam se skoncentrirati na njegovo disanje. Pokušavam oduzeti zbilju ujednačenim udasima i izdasima. Diše jednolično ali u sjenci vidim kako mu srce skakuće u najdivnijem kasu. Zbunjujuće je ali lijepo. Razmišljam kakva bi to aritmija mogla biti, ali to je ipak priča za neke druge sate. Sama me pomisao na njegovu anatomiju uzbuđuje. Ne želim ga buditi kako bih mu dala doznanja pa nastavljam pisati. Padam sve dublje u nešto između ovog i paralelnog svijeta. Iz mene klize informacije kao iz crne rupe ali izašavši više nemaju smisla. Razbacane su. Slova lete bez ikakvog reda i odvajaju se , svako na putu u svoju galaksiju. Njegovo me disanje sjetilo i na intimne trenutke koji svakako ne spadaju u nešto ovozemaljsko. U nešto opisivo i skladištivo. Na naše intimne trenutke koji se zapravo kriju u neprimjetnim valovima međusobnog razumjevanja i ugode. Beskrajne su mogučnosti, sretna sam zbog toga, ljudi smo koji su našli zajedničku ne-granicu i zajedničku dimenziju negdje u onim nadnaravnim dubinama i/ili daljinama. Primjećujem i svoje dijete kako diše i tu i tamo se premeće po krevetiću. Nadam se da se neće probuditi jer sam i ja već snena, kasno je. Provodim neke trenutke žmireći i osjećam trnce u nogama. U zadnje vrijeme takvu ugodu znam osjetiti od previše Brufena, ali danas je u pitanju zanimljivi placebo. Iz mraka me dosežu svijetla televizora i prijamnika. Oba su krvavo crvena i odašilju signal kao znak da sam na poznatom i prisnom mjestu. Što dublje zalazim u čak i meni neobične širine vlastita uma to se više odvajam od stvarnih problema. Sve se čini manje bitno i manje izraženo kada mene ima više. Mene, a samim time i vremena i prostora te devijacija istih. Iluzija je prekrasna, ali da bi postojala, segmenti se moraju točno pklopiti, stanja uskladiti i gledište proširiti te težiti k beskonačnosti. Osjećam se da sam na svojevrsnom vrhuncu. Vrhuncu koji nije konstanta već funkcionira onako daleko koliko mu ja dozvolim i vice versa. Možda je kontradiktorno ali svakako se ne smije sasvim razlučiti od vještine. Moj se pogled i misao naglo sele na tijelo koje uspavano leži pokraj mene. Obuzima me sreća, već tko zna po koji puta danas. Tu pokraj mene leži moj muž. U krevetiću je naše dijete. Podovi su svježe oprani. Vani kiša polako staje ostavljajući za sobom ugodan miris asfalta. Stan je u mraku. Temperatura je idealna. Pišem. To je moj današnji vrhunac. K.K.
Jesam li trebala upisati Filozofski samo zato što njihova diploma vrijedi više? Čula sam danas da jedna hrvatska bolnica na natječaju za posao psihologa u prvom krugu eliminira sve koji psihologiju nisu završili na Filozofskom fakultetu. Što vi mislite o tome? Dala sam si vremena da malo razmislim te da ne brzam sa zaključcima. Makar me se pitanje zaposlenja trenutno osobno ne tiče (još nisam ni počela s faksom), u tom saznanju vidim nepravdu za sve četiri uključene stranke. Teško shvaćam zašto se Filozofski toliko uzdiže u nebesa. Zar nije bitnije da je osoba koju zaposliš prije svega čovjek i to čovjek sa smislom, interesom i voljom za točno taj posao. Nije sve u fakultetu kojeg završiš, nešto je i u tebi, tvojoj duši, tvojem umu i iq-u, tvojim afinitetima, tvojem potencijalu (Đabe ti i 4 Harvarda ako si smeće od čovjeka, pa bar bi kao psiholog trebao biti nešto više od samog papira!).Jasno mi je, s druge strane, da se na natječaj prijavilo oko 800 ljudi i da neki kriteriji eliminacije moraju postojati. Ali kriteriji eliminacije, a ne diskriminacije. Poslodavac želi što prije rješiti ovu očito samo birokratsku potrebu za ljudskom radnom snagom te kvalitetu natječaja svodi na minimum. Potencijalno gubi čovjeka koji bi bio idealan za taj posao, stručnjaka, osobu spremnu na napredak. Čovjeka s intrizičnom motivacijom, pobogu! Studenti s Filozofskog pak nepravedno gube dimenziju sebe koja uči dok živi zato što im je utuvljeno u glave da studiraju na najboljem fakultetu i da su najpametniji među studentima s istih područja a različitih fakulteta.A ljudi kojima je obećana prilika da pristupe natječaju, ali su sa drugih fakulteta, nestaju kao otpisana brojka, sa oduzetim svakim pravom na jednakost vjerojatno niti ne znajući što ih je snašlo. Zadnji su 'gubitnici' dakako pacjenti. Gube bolje psihologe, bolju njegu, bolje tretmane, dihagnoze i terapije... Gube na onome na čemu bi trebali dobivati. I što sam na kraju krivo rekla?Je li, konkretno, hrvatsko zdravstvo u boljem stanju a ovaj post samo nepravedna optužba? Jesam li ja njih povrjedila više no što su oni mene? Razmislimo na trenutak o korijenu problema. (Jesam li trebala upisati Filozofski samo zato što njihova diploma vrijedi više??) +++ Mislila sam da ću na blogu pisati samo sladunjave pričice i poeziju za koju imam beskrajno puno ideja spremljenih u neke šarenije ladice.Život mi trenutno donosi samo sprovode i bolnice, pomalo suprotno ovim ugodnim ljetnim danima.Donosi mi tugu i crtice očaja koje me često cijelu preuzmu. Nemam volje, kronično je nemam...Ali mi bar ovo pisanje (ekstra negativnih postova doduše) donosi svojevrsni odušak. Uskoro, nadam se, bar na kratko će nestati jadikovke umaskirane u sociološke i političke teme i analize pa će cijeli blog biti ispunjen srčekima, ljubavnim pričama i dubokom lirikom sretnog završetka. Možda čak i erotikom. Čuvajte se! K.K. |
