Oslobađanje Vrgorca od Turaka 1690. godine
srijeda , 27.12.2006.
Vrgorac je pod turskom vlašću proveo oko 200 godina. Uvjeti za njegovo oslobađanje stečeni su nakon turskog poraza pod Bečom 1683. godine kada mletačka vojska uz pomoć naroda počinje oslobađati dalmatinske gradove. Do 1690. godine oslobođena su sva veća mjesta u Dalmaciji osim Vrgorca i Imotskog. Prvi koji su inicirali oslobađanje Vrgorca bili su franjevci iz samostana u Zaostrogu, na čelu sa gvardijanom samostana fra Pavlom Kačićem. On je doznao da se mletačko brodovlje pod zapovjedništvom mletačkog generalnog providura Allesandra Molina nalazi uz obalu otoka Hvara, te mu je krenuo u susret. Od providura je tražio da povede pohod na Vrgorac, i to iz razloga što su vrgorski muslimani više puta napadali i pljačkali primorje. Molin je proveo ispitivanja terena i uvidio da je grad moguće osvojiti. Olakotna je ta okolnost što se većina vrgorske raje evakuirala na mletački teritorij godinu prije, pa su u gradu ostali samo Turci, pa je Dolfin smatrao da će vrlo lako osvojiti vrgorsku utvrdu. Najveće zasluge za njezino zauzimanje imali su Fra Pavao Kačić i fra Antonio Mocato koji su dobro poznavali vrgorski kraj i ljude i stalno su slali obavijesti mletačkoj vojsci o trenutnom stanju na terenu. Kad je vrgorski dizdar sa većim brojem vojnika krenuo k bosanskom paši, Kačić je odmah sutradan o tome izvijestio mletačkog generalnog providura Molina. Istu mu je obavijest poslao i fra Mocato. Ubrzo je poslan jedan mletački časnik da istraži teren, a zatim je donesena odluka da se krene na Vrgorac. Vrgorska utvrda je imala tvrde zidove, a pošto su sva vrgorska polja bila poplavljena, pomoć je jedino mogla stići preko jednog mosta. Oko 22. studenog 1690. mletačka vojska (400 prekomoraca), ojačana franjevcima te pukom Vrgorske i Imotske krajine zauzela je most, a guvernadur Antičić sa 1000 Primoraca zauzeo prolaz. Stigli su i serdari Nonković i Bebić sa većim brojem Neretvana. Samu utvrdu napadalo je oko tri tisuće ljudi. U napad su prvi krenuli Dalmatinci koj su zauzeli glavnu kulu i pozvali Turke na predaju. Ovi su to odbili, iako su bili malobrojni u odnosu na neprijatelja. Mletačka i dalmatinska vojska uspjele su probiti zid tvrđave, ali nisu uspjeli slomiti otpor branitelja. Nekolicina dobrovoljaca tada se uspjela uvući do rupe u zidu gdje su namjeravali postaviti mine. Istovremeno je turski dizdar došao sa pojačanjima Vrgorcu, ali su mu mletačke snage zapriječile prijelaz preko već spomenutog mosta. Turska vojska u Vrgorcu nije uspjela spriječiti postavljanje mina na zidove utvrde, pa su se vojnici pobojali da će ih mlečani dignuti u zrak. Zbog toga su zatražili pregovore. Imali su samo jedan uvjet, da slobodno napuste Vrgorac i krenu prema Ljubuškom. To im je omogućeno i utvrda je osvojena 26. studenoga 1690. godine. Providur Molin Dolfin u tvrđavu je smjestio četu mletačkih vojnika i jednu prekomoraca, a franjevcima je dao Cukarinovićevu kulu. Džamija je pretvorena u crkvu, a zaostroški franjevci su dobili zemlju u vrgorskim poljima. Za serdara je postavljen Rade Miletić. Ostatak Vrgorske krajine oslobođen je 13. lipnja 1694. kada su mlečani poduzeli napad na Čitluk. Oslobađanjem Vrgorca Mlečani su povećali svoje operativne mogućnosti na svom južnom krilu.
komentiraj (0) * ispiši * #
Kad je zapravo Vrgorac prvi put spomenut?
ponedjeljak , 25.12.2006.
Katkad se u radovima iz povijesne znanosti neke krive činjenice više puta citiraju u drugim radovima. Ponekad previd ili neznjanje nekog povjesničara-profesionalca, ali češće povjesničara-amatera doprinosi stvaranju krivih predodžbi o nekim događajima iz sfere povijesti. Takav je slučaj i sa najnovijom knjigom Milivoja Franića, Tragovima predaka - Vrgorskim krajem. Tako on na 9. strani knjige piše da je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svome djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom) naveo Vrgorac kao sjedište Rastočke župe u sastavu ranosrednjovjekovne Neretvanske kneževine. Prema njemu u tome je radu Vrgorac prvi put spomenut (u 10. stoljeću). No to nije istina. U navedenom radu car-pisac piše kako se neretvanska kneževina na kopnu sastoji od tri župe: Dalena, Mokrona i Rastoke. On ni jednim svojim slovom ne spominje Vrgorac, ni kao naselje, a ni slučajno kao sjedište župe Rastoka. Vrgorac je u 10. stoljeću možda postojao, to ne možemo isključiti, ali mi pisanih izvora za potvrdu te teze nemamo. Naravno, Rastok je i još ranije spominjan, ali to ne znači da ovdje vrijedi jednadžba Rastok=Vrgorac. Tu si tezu ozbiljan povjesničar ne smije dopustiti. Ta kriva informacija već je ušla u glavu onih koji su tu knjigu pročitali i koji je dalje citiraju. Po mome mišljenju drugi dio Franićeve knjige koji obrađiva genealogiju Franića, puno je kvalitetniji od dijela o povijesti Vrgorca. U najnovijem broju časopisa župe Vrgorac Milan Glibota je izvrsno obradio temu o najstarijem spominjanju Vrgorca, Rastoka i još nekih sela Vrgorske krajine. On piše, s čime se ja u potpunosti slažem, da je najstariji do danas poznati spomen Vrgorca iz 14. travnja 1419. godine. Prvi ga je spomenuo dubrovački poslanik Petar Simon de Bona koji je te godine doputovao gospodaru Vrgorca Pavlu Jurjeviću. S tim se složio i Marko Vego u svojoj knjizi Naselja srednjovjekovne bosanske države. Vrgorac se zatim spominje i u trima poveljama hercega Stjepana Vukčića Kosače koje su mu potvrdili aragonski kralj Alfonz V. i kralj Fridrih III. Štajerski. Povelje su iz 1444. godine. Zašto je Franić pomaknuo datum prvog spomena Vrgorca za pet stoljeća, a da za to nema pravih dokaza, stvarno mi nije jasno.
komentiraj (0) * ispiši * #
Obljetnica 156. vrgorsko-makarske brigade HV
četvrtak , 21.12.2006.
Vrgorčani su dali veliki doprinos obrani Hrvatske u Domovinskom ratu. Tijekom 1991. i 1992. godine preko 1200 pripadnika Hrvatske vojske, MUP-a, ZNG-a i dragovoljaca iz vrgorskog kraja borilo se na mnogim hrvatskim bojištima. Prvih 25 Vrgorčana sudjelovalo je u akciji Zelena tabla - Male Bare, 14. rujna 1991. godine, kojom su hrvatski dobrovoljci osvojili skladišta puna oružja i streljiva, ključna za daljnje ratovanje u Hrvatskoj. Tim naoružanjem opremljena je i prva dobrovoljačka satnija Zbora Narodne Garde Vrgorac koja je 1. studenog 1991. godine ušla u sastav 4. brigade ZNG-a.
No, najviše je Vrgorčana uključeno u 156. vrgorsko - makarsku brigadu koja je formirana točno prije petnaest godina, dakle 21. prosinca 1991. Sastavljena je od već formiranih jedinica: 1. dobrovoljačke bojne iz Makarske, 3. vrgorske bojne i dijela 2. bojne iz Makarske. U novoformiranu brigadu je od početka uključeno preko 2000 Vrgorčana i Makarana, a tijekom borbi na Južnom bojištu popunjavana je vojnicima iz Splita, Sinja, Omiša, Solina i Kaštela, sa ukupno preko 5000 pripadnika. Djelovala je na slijedećim bojišnicama: Sinja, Štedrica, Visočani, Slano, Zaton, Konavolska Brda itd. Demobilizirana je krajem 1994. godine.
Prekosutra, 23. prosinca na Kačićevom trgu u Makarskoj biti će postrojeni veterani 156. brigade te pripadnici postrojbi koje su preteča to brigadi. Istovremeno po prvi puta biti prikazane ratne fotografije 156. brigade.
Naravno proslave u Vrgorcu neće biti, biti će samo položeni vijenci za poginule branitelje, nažalost. Bilo bi lijepo kada bi se vrgorska 3. bojna postrojila u Vrgorcu, ali od toga neće biti ništa. Možda dogodine.
komentiraj (9) * ispiši * #
Kretanje broja stanovnika Vrgorske krajine u suvremenim popisima stanovništva (2)
RAZDOBLJE OD 1948. DO 2001. GODINE
Na stanovništvo vrgorske krajine velike je posljedice ostavio Drugi svjetski rat, no nakon njega dolazi novo razdoblje, koje je još više povećalo iseljavanje, a vezano je za deagrarizaciju, a posebno i uz litoralizaciju, budući da se veliki broj stanovnika ovog kraja, ponajviše iz planinskih dijelova općine iseljava u Makarsko primorje. Kraj zahvaća također i urbanizacija i industrijalizacija. Prvi poslijeratni popis stanovništva provela je Jugoslavija 1948. godine. Tada ovdje živi 11648 stanovnika. Najveća naselja su Poljica Kozička (1091), Zavojane (1022) i Vrgorac sa 987 stanovnika. Već popis iz 1953. godine, na kojem je popisano 10495 stanovnika pokazuje posljedice svih tih procesa, kada se broj stanovnika smanjio za 9%. U popisu iz 1961. Vrgorska krajina broji 11345 stanovnika, dok su najveća naselja Poljica Kozička (1077), Vrgorac (1057) i Zavojane (1050). To je vrijeme najveće naseljenosti našeg kraja, otkad se provode suvremeni popisi stanovništva. No, u međupopisnom razdoblju dolazi do najvećeg vala iseljavanja, tako da 1971. godine broj stanovnika pada na 9927. Ako gledamo razdoblje između 1961. i 1991., otkrivamo da se broj stanovnika vrgorskog kraja smanjio za 1/3, što je gotovo moglo dovesti do kolapsa gospodarstva ovog kraja. Mladi odlaze, pa nema tko privređivati i brinuti se za natalitet, a ostaju stariji za koje se nema tko brinuti. Masovne ekonomske emigracije, ponajviše u europske zemlje, uzrokovale su pad broj stanovnika u mnogim većim selima ovog kraja. Tako Poljica Kozička u tom kraju gube 39% stanovnika, a Zavojane čak 49%. Za razliku od njih, Vrgorac bilježi porast od 62%, i doseljavanje u grad najviše ide na štetu sela. U popisu iz 1991. godine Vrgorac je imao oko 7500 stanovnika, a popis iz 2001. godine dokazuje da stopa iseljavanja nije velika kao 60-ih godina. Broj stanovnika se malo povećao. Najveće naselje je i dalje ostao Vrgorac, dok su brojna manja sela i zaseoci prestali postojati.
komentiraj (0) * ispiši * #
Povratak u prošlost
ponedjeljak , 18.12.2006.
Sinoć je dio emisije Crno-bijelo u boji, emitirane oko 0:30 sati bio posvećen najvećem hrvatskom pjesniku, rođenom Vrgorčaninu Tinu Ujeviću. Taj dio je trajao oko pola sata, tijekom kojih je prikazano više razgovora za raznim hrvatskim piscima i običnim drugim ljudima koji su poznavali Tina. Prikazane su snimke obilježavanja desete, dvadeset i pete i još nekoliko obljetnica piščeve smrti. Ono što je mene najviše obradovalo su snimke otprije deset ili jedanaest godina, snimljene za vrijeme Tinovih Dana u Vrgorcu. Tu sam vidio mnoge moje vršnjake, prijatelje, tada osnovnoškolsku djecu, ali i mnoge starije ljude, poznate i nepoznate, koji danas nisu s nama. Uglavnom, bilo je lijepo vidjeti neke stare snimke Vrgorca, te Tina Ujevića dok je živio u Zagrebu, tj. njegove zadnje godine.
Emisija je samo pojačala moj osjećaj nostalgije za Vrgorcem, ali hvala Bogu, dolazim doma sa par dana.
komentiraj (7) * ispiši * #
Mjesni odbori se protive odredbama novog prostornog plana
petak , 15.12.2006.Predstavnici trinaest mjesnih odbora Vrgorske krajine, uglavnom iz njenog zapadnog dijela iskazali su svoje neslaganje sa nekim odredbama novog prostornog plana Grada Vrgorca. U tih trinaest mjesnih odbora živi 2200 stanovnika, što nije zanemariv broj. Na sastanku održanom u Dragljanima predstavnici odbora su iskazali protivljenje prijedlogu da se novo odlagalište otpada smjesti na prostor Vitasovice, u trokutu sela Duge Njive-Vlaka-Kozica. Traže da se vrgorska vlast (HDZ) odupre pritiscima predstavnika Splitsko-Dalmatinske županije koji također pripadaju Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Na sastanku je zatražena odgoda primjene ove odredbe prostornog plana. Predstavnici smatraju da je odlagalište Donja Gora prebrzo zatvorena i da se zbog toga smetlište nameće Vrgorčanima.
Stanovnici gorskih dijelova općine smatraju da su do sada uvijek zaboravljani od vlasti, a sad im ta ista želi nametnuti odlagalište otpada. Takva odluka vrgorske vlasti je u suprotnosti sa željama stanovnika tih sela da se u budućnosti masovno okrenu seoskom turizmu kako bi se zaustavila teška depopulacija tog planinskog kraja. Pisac ovog bloga se po tko zna koji put čudi odlukama vlasti Grada Vrgorca. Očito da su nekompetentni u svom poslu ili preslabi sa se odupru pritisicima više županijske vlasti. Morali bi znati da su ih na položaje postavili građani Vrgorske krajine kako bi radili u njihovom interesu, i to bi im trebalo biti na prvom mjestu, a tek zatim interesi stranaka i županije. Simptomatično je da se Županija često obraća Vrgorcu kada treba prihvatiti smeće drugih općina i gradova i često nam želi nametnuti rješenja koja Vrgorčanima ne odgovaraju, a u svemu drugom nas zaboravljaju. Mi smo za njih samo jedna rubna općina. Uostalom, koliko je puta splitsko-dalmatinski župan bio u Vrgorcu od 1991. godine. Ja se mogu sjetiti samo jednog puta, a sad se od nas traži da se u kratko vrijeme prilagodimo lošem prostornom planu. No ja se uzdam u mudrost vrgorskog gradonačelnika i njegovog tima da će promijeniti odluku o smještanju odlagališta na Vitasovici jer će ga u protivnom građani ovog Grada najvjerovatnije kazniti na slijedećim izborima.
Predstavnici 13 odbora na sastanku u Dragljanima su potpisali Deklaraciju kojom odbijaju ovu odluku Grada Vrgorca koja je zatim priložena Poglavarstvu Grada. Ne namjeravaju odustati od svoje borbe dok se ovakva odredba ne izmijeni. O seoskom turizmu ovisi budućnost ne samo gorskih dijelova Vrgorca, nego i cijele krajine.
komentiraj (8) * ispiši * #
Prve akcije nove studentske udruge
četvrtak , 14.12.2006.Novoosnovana studentska udruga AKSTU o čijem sam osnivanju pisao prije, počela je sa prvim akcijama u cilju poboljšanja životnog standarda zadarskih studenata. Jutros oko 10.30 sati započelo je potpisivanje peticije. U deklaraciji udruge izneseno je nekoliko zahtjeva, među kojima se traži povećavanje kapaciteta smještaja u Zadru gradnjom novog doma, poboljšanje kvalitete prehrane u studentskoj menzi i povećavanje njenih kapaciteta. U ostalo još se i traži usklađivanje upisnih kvota sa potrebama sa tržišta rada, kako se ne bi proizvodili kadrovi za zavod za zapošljavanje. Na štandu udruge bilo se moguće upisati u članstvo udruge, što se iskoristila nekolicina studenata, na čelu sa kolegama povjesničarima Čedomirom Vojnovićem i Božom Majićem.
Do 14 sati odazvao se veliki broj zadarskih studenata koji su svojim potpisom željeli pokazati neslaganje sa politikom Sveučilištu u Zadru i ponašanjem Grada Zadra. Predsjednik udruge Željko Primorac i tajnik Ivo Kravić za zadovoljstvom ističu da je dosad skupljeno 500-njak potpisa. Ako se potpisivanje nastavi ovakvim intenzitetom, akcija će vjerojatno uspjeti. Udruga idućih dana namjerava preko svojih simpatizera i članova pojedinačno po odjelima i godinama nuditi studentima potpisivanje peticije. Kako je sve prošlo, javit ćemo ubrzo.
komentiraj (5) * ispiši * #
Javni protest na neke odredbe novog prostornog plana Grada Vrgorca
srijeda , 13.12.2006.
Iako sam danas planirao staviti drugi post o stanovništvu Vrgorskog kraja, jedan članak u novinama me potakao da postavljanje tog posta na blog ostavim za neki drugi dan.
Naime radi se o članku Igora Majstorovića, izdanog u današnjoj Slobodnoj Dalmaciji, pod naslovom "Smeće u podzemne vode". On je popratio istup znanstvenika dr. Vinka Jovića, pročelnika katedre za mehaniku fluida, hidrauliku i numerička modeliranja na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, vezanog za izgradnju novog odlagališta otpada na području Vrgorske krajine. Novim prostornim planom Grada Vrgorca, odlagalište bi trebalo biti smješteno na Vitasovici u trokutu Duge Njive-Vlaka-Kozica, na području prve i druge zone zaštite podzemnih voda. Kako je to područje izuzetno ekološki osjetljivo, i vrlo lako je moguće da će odlagalište poremetiti prirodnu ravnotežu, Dr. Jović se (kao i ja) čudi odluci Poglavarstva da odlagalište smjesti na to područje. Područje kojim teku podzemne rijeke zabiokovskog dijela neretvanskog slijeva površine je 380 km2 . Po količini vode ravno je jačini 2/3 rijeke Jadra, koja donosi vodu cijelom Splitu, a za vrijeme zimskih poplava količina vode se poveća za čak deset puta. Samo bi neuk i glup čovjek tu postavio odlagalište. Ali prema nekim prijašnjim odlukama naših vlastodržaca i općem nemaru u vođenju Vrgorca, ništa me više ne čudi. Ta bi gospoda trebala znati da cijela naša općina leži na kršu. To je specifična vrsta tla s kojom treba postupati pažljivo. Ali očito naši općinari za to ne mare. Sličan je problem i u području Lećevice, koju je vjerojatno neki činovnik, neobrazovan za problematiku krša, odredio da bude županijsko odlagalište. Ista se stvar vjerojatno dogodila i u našem slučaju. Nažalost, u našoj zemlji još uvijek političari određuju kako, šta, gdje i kada, i petljaju se u stvari o kojima nemaju pojma. Znanstvenici ne mogu doći do riječi, a tzv. studije utjecaja na okoliš su naručene od političara i diktirane od istih. Ja sa ovog bloga apeliram na našu vlast da tu odluku promijeni iz razloga što ja budući razvoj ovog kraja vidim u turizmu, a nadam se da će se i Vrgorčani probuditi i shvatiti što im se bez njihova znanja nameće novim prostornim planom. Nadam se da će institucije ove države proraditi, i da će Hrvatske vode o ovom provesti istragu.
Lokalne samouprave bi trebale raditi u interesu ljudi koji su ih izabrali, i iste bi trebali informirati o svojima odlukama na potpuno transparentan način, a ne da ih se dovede pred gotov čin, kad povratka više nema.
komentiraj (3) * ispiši * #
Kretanje broja stanovnika Vrgorske krajine u suvremenim popisima stanovništva (1)
ponedjeljak , 11.12.2006.
RAZDOBLJE OD 1857. DO 1931. GODINE
Ozbiljne studije o stanovništvu vrgorskog kraja do sada nisu pisane. Naseljenost ovog kraja može se pratiti još od prapovijesti, čemu kao dokaz imamo arheološke nalaze nađene diljem krajine. Premda su razne vlasti popisivale stanovništvo ovog kraja, ti su popisi bili djelomični, pa je prvi pravi popis provela austrougarska vlast 1857. godine. Iz tog popisa vidljivo je da je Vrgorska krajina tada brojala 7618 stanovnika. Najveća naselja su bila: Zavojane sa 831 stanovnikom, Poljička Kozica (803) i Vrgorac (656). Ako usporedimo taj prvi popis i zadnji iz 2001. godine, Općina bilježi porast stanovništva od samo 1,1%. To je najbolji dokaz da je cijeli ovaj kraj zahvatila teška depopulacija. Drugi popis, proveden 1869. godine broji 7865 stanovnika, treći iz 1880. godine broji 8701, a popis iz 1890. godine broji 10280 stanovnika. Slijedeći popis proveden je 1910. godine, kada naš kraj broji 11910 stanovnika. Ako taj popis usporedimo sa onim prvim iz 1857., uočavamo porast od čak 168,7%. Tako velikom porastu ponajviše su doprinijele agrarne reforme, te bolji higijenski uvjeti koji svakako utječu na natalitet i mortalitet, te produljenje trajanja života. Ako gledamo pojedinačno po naseljima, u navedenom razdoblju najveći porast je imala Banja (94,9%), zatim tu su Vrgorac (81.09%) i Kozica (81%). Zanimljivo, najmanji porast je tad zabilježen u Dusini (8,9%). U međupopisnom razdoblju od 1910. do 1921. godine dolazi do smanjenja broja stanovnika, što je uglavnom rezultat gubitaka u Prvom svjetskom ratu i zbog pojave "španjolice". Na popisu iz 1931. godine vrgorski kraji broji 12756 stanovnika što je pad od 1% u odnosu na 1921. Najveća naselja su Zavojane (1185) i Vrgorac sa 1172 stanovnika. U dosad napisanom vidljivo je da Vrgorac bilježi ukupni porast stanovnika sve do popisa iz 1910. godine. Od tada pa do 1931. vildljiv je manji pad, a nakon Drugog svjetskog rata ovaj kraj doživljava jaku depopulaciju
komentiraj (14) * ispiši * #
Prvo oslobođenje Vrgorca, 15. lipnja 1942. godine
četvrtak , 07.12.2006.
Šestog lipnja 1942. godine na sastanku na Dinari formiran je partizanski bataljon "Jozo Jurčević" u čiji su sastav ušle Neretvanska četa, 1. južnodalmatinska četa, imotski partizani sa Kamešnice i Pelješani. Za zapovjednika bataljona odabran je Petar Bogunović. U trenutku formiranja imao je oko 350 ljudi. Odmah po dolasku na Biokovo, štab bataljona zatekao je već pripremljen plan napada na Vrgorac. Predviđao se napad na oružničku, domobransku i financijsku postaju. 15. lipnja, oko pet sati ujutro, napad je započeo. Već nakon pola sata partizani su kontrolirali veći dio grada, a u opkoljenju su se našli vojnici i činovnici NDH. Poslije kratkog otpora, preživjeli su se predali. Odmah zatim uhićeno je tridesetak građana Vrgorca pod sumnjom da su surađivali sa neprijateljem. U gradu nastupaju pljačke trgovina i privatnih kuća, uglavnom od strane seljačkog stanovništva koje je nahrlilo u grad. Tim su postpucima pridonijeli i partizani, koji su iz općine iznijeli sve spise i zapalili ih pred zgradom. Uništeni su inventari još nekoliko institucija, zapaljena je duhanska stanica, te su zaplijenjene veće količine živežnih namirnica, lijekova te oko 2 milijuna NDH-kuna. To je odmah karavanama upućeno na Rilić. Jedna od istih karavana upala je u zasjedu dusinske ustaške milicije, gdje su poginule 4 djevojke i jedan omladinac.
U međuvremenu se na drugom dijelu općine događala nepredviđena stvar. Dio partizanskih boraca koji je osiguravao prilaz Vrgorcu iz Kozice, nepažnjom je propustio kamion sa domobranima, koje su ipak u Vrgorcu uspjeli razoružati drugi partizani. Brzom improvizacijom odlučeno je da se partizani preobuku u domobranske uniforme i krenu na Kozicu. Kad su stigli do već spomenutih straža koje su propustile domobrane, ove se sada nisu dale smesti i zapucale su na kamion, gdje je u prijateljskoj vatri poginulo 5, a ranjena 4 partizana. To je savršeno izvedenu operaciju osvajanja Vrgorca stavilo u drugi plan, te utjecalo na slijedeće postupke partizanskog vodstva. Naime, već spomenuta 33 uhićena Vrgorčanina streljana su u 15 sati na gradskom groblju, bez ikakva suda. Spočitavala im se suradnja sa okupatorom, no to nije bila istina, što dokazuje osuda tog postupka od strane partizanskog rukovodstva u Livnu 18. listopada 1942. godine. Neki su partizani bili protiv takvog postupka, kao npr. Bogdan Viskić, Zvonko Raos i drugi, ali ih se nije slušalo i ljudi su streljani. Ovakav tijek događaja samo dokazuje da je situacija toga dana u Vrgorcu izmakla kontroli. Partizani su vojno bili jako uspješni, ali u organizaciji vlasti u osvojenom gradu nisu imali nikakvog iskustva. No ako imamo na umu da je Vrgorac prvi oslobođeni grad u Dalmaciji, ovakvo nešto se moglo i očekivati. Mnogi povjesničari i veterani koji su se bavili ovom temom pišu kako je uslijed sektaškog nasilja koje je bilo na djelu u oslobođenom Vrgorcu, bačena ljaga na partizane, što je iskoristila propaganda NDH.
Talijanska vojska nije mirovala. Preko svojih obavještajaca doznalo se još prethodnog dana da se sprema napad, ali su Talijani tek 15. lipnja u 15 sati krenuli iz Metkovića na Vrgorac, ali preko Ljubuškog, jer su partizani srušili most kod Orepka i razrovali cestu kod Novih Sela, što je oduljilo njihovo putovanje. Slijedećeg jutra u Vrgorac je ušlo 400 Talijana, sa 12 tenkova i 15 kamiona. Nisu se sukobili sa partizanima, budući da su se ovi povukli iz grada na Rilić večer prije.
komentiraj (18) * ispiši * #
Rimski arheološki nalazi na području Vrgorske krajine
utorak , 05.12.2006.
Područje Vrgorske krajine slabo je arheološki istraženo, pa je o Vrgorcu u rimsko doba vrlo malo pisano. Slična je situacija i za razdoblje prapovijesti, kasne antike, ranog srednjeg vijeka… Određeni su ulomci nađeni, ali ne kao rezultat sistematskog istraživanja, već kao slučajni nalaz. Pretpostavlja se da je kroz Vrgorac u antici prolazio odvojak ceste Salona – Narona, od Crvenog Grma do Prologa, preko Vrgorca u Runoviće. Kao dokaz da su Rimljani bili prisutni na našem području je i etimologija naziva planine Matokit, koji je očito latinskog podrijetla. Smatra se da je na našem području u to vrijeme postojalo jedno odmorište s tavernom za putnike. Tako je na lokalitetu Martinčev strug u blizini Vrgorca pronađen kameni ulomak nepravilna oblika. On je 1977. dospio u župni ured u Vrgorcu, gdje se i danas čuva. Njegovo nastajanje se datira u 2. stoljeće poslije Krista, a dosad nije u potpunosti znanstveno obrađen. Dimenzije mu iznose: visina 0,15 m, širina 0,18 m i duljina 0,05 m. Slova su duga 4 centimetra. Natpis u tri retka glasi:
[CEL?] SUS
N(UMMIS) RE [LIQUUM?]
[P] RIV [ATUS?]
Osim ovog nalaza, u krajini je pronađen i natpis centuriona Legije I. Minervae Sulpicija Kalvija, prepositusa kohorte Belga koji se danas vjerojatno nalazi u Arheološkom muzeju u Splitu, te natpis Marka Aneja koji se čuva također u župnom uredu u Vrgorcu.
Upotpunjavanje slike o vrgorskom kraju u rimskom razdoblju nije moguće bez ozbiljnih arheoloških istraživanja. Vjerujem da će za vrijeme izgradnje trase autoceste kroz naš kraj na vidjelo izaći mnogi nalazi iz naše povijesti, te da biti znanstveno obrađeni i pohranjeni na odgovarajućem mjestu u Vrgorcu kako bi stanovnici naše krajine mogli osobno vidjeti djelić svoje kulturne baštine.
komentiraj (14) * ispiši * #
Vrgorski narodni junak, serdar Rade Miletić
ponedjeljak , 04.12.2006.
U proučavanju povijesti Vrgorske krajine u 17. i 18. stoljeću, na razmeđi turske i mletačke vladavine, nezaobilazan je narodni junak Rade Miletić. Tko je zapravo on? Rade Miletić rođen je u crnogorskom selu Cuce 1667. godine. Već je u djetinjstvu postao siroče, a preživljavao je čuvajući stoku u crnogorskim planinama. U jedanaestoj godini napustio je rodnu zemlju i prešao u Dalmaciju, u samostan Zaostrog. Tu se preobratio na katolicizam i dobio krsno ime Mijo. U samostanu je ostao s namjerom da postane svećenik, ali ubrzo je napustio školu jer mu je sablja ipak bila draža. U to su vrijeme vrgorski i drugi muslimani često prelazili planinu Rilić i napadali Zaostrog. Rade je često sa svojim kolegama branio mjesto i samostan i tako je postao vješt u oružju. Tijekom Morejskog rata (1684. – 1699.) koji je vođen između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, Miletić je napustio samostan i krenuo u borbu protiv Turaka u dalmatinskim brdima. Iskazao se u mnogim borbama protiv Turaka. Tako je među prvima krenuo na Vrgorac za vrijeme njegovog oslobađanja 1690. godine. Njegovo junaštvo za opsade Vrgorca ostalo je zapisano u narodnim pjesmama. Tako jedna pjesma kaže:
Pa kakav je Miletiću Rade
Na Rilića konje nagonio
Na Matokit glavu naslonio
Iz Vrgorca Turke izgonio,
Ni dizdar ga smio dočekati nije.
Zbog tih zasluga mletački general Cornaro imenovao je Miletića serdarom cijele Vrgorske krajine. Umro je u Vrgorcu u 70. godini, 1737. godine. Zahvaljujući svome junaštvu ostao je zapamćen preko narodne predaje sve do danas. Nad grobom mu je postavljena ploča sljedećeg natpisa: „U Vrgorcu dne 16. ožujka 1737. umro je Mijo Miletić serdar, snažni vitez i najjači junak, umet Turaka koji za vrijeme rata odsiče 99 turskih glava. Na svojem krevetu mirno usnu u Gospodinu.“ Nakon izgradnje nove vrgorske crkve svečano su prenesene kosti Rade Miletića iz starog groba i položene u novi u crkvi.
komentiraj (12) * ispiši * #
Stradanje Vrgorske krajine u Drugom svjetskom ratu
subota , 02.12.2006.
Drugi svjetski rat došao je u inače mirnu Vrgorsku krajinu munjevito i ostavio teške posljedice na njeno stanovništvo. Tijekom travanjskog rata 1941. godine, Nijemci, Talijani i njihovi saveznici napali su i osvojili Kraljevinu Jugoslaviju u desetak dana. U naš kraj tad dolaze Talijani. 15. travnja 1941. Hitler i Mussolini dovode Pavelića i ustaški pokret u Zagreb i stvaraju NDH. U vrgorskom kraju Talijani brzo uspostavljaju vojnu vlast, zaposjedavši vojarne i veće zgrade po cijeloj općini. Civilna ustaška vlast dovodi svoje finance, domobrane i druge organe vlasti. Već krajem 1941. godine na Biokovu i susjednim planinama počinje se formirati partizanski pokret te ćelije Komunističke partije, a u nekim selima, poput Dusine, stvara se seoska ustaška milicija. Tijekom talijanske okupacije, krajina je poprište stalnih borbi između partizana i fašističkih vlasti, tijekom kojih je uvijek dolazilo do pokolja nedužnog stanovništva. Iz tog razdoblja dva su ključna događaja. Prvi je jednodnevno oslobađanje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, kada je uslijed sektaškog nasilja došlo do strijeljanja 33 nedužna Vrgorčanina. To se tijekom bivše vlasti nevoljko priznavalo, premda su nekoliko tjedana nakon strijeljanja viši partizanski organi u Livnu osudili taj čin. Drugi važan događaj je četnički pokolj nedužnog stanovništva u gornjim dijelovima Vrgorske krajine. Naime, krajem kolovoza 1942. godine Talijani su svojim kamionima doveli veću jedinicu nevesinjskih četnika koji su trebali djelovati kao antikomunistička milicija u borbi protiv partizana na Biokovu. Talijani su dopustili četničko divljanje, govoreći istima da im je sve dopušteno jer da su došli na crveni partizanski teritorij. U kratkom razdoblju ubijeno je 270 nedužnih civila, kao i njihovi svećenici, od kojih je svakako najpoznatiji fra Ladislav Ivanković, župnik Kozice. Osim Kozice stradale su i Zavojane, Dragljane i Vlaka.
Nakon talijanske kapitulacije dolaze Nijemci, koji se također kratko zadržavaju, ali i za njihove uprave stradao je stanovit broj civila i vojnika. 24. listopada 1944. oslobođen je Vrgorac, a dva dana kasnije i cijela Vrgorska krajina.
U cijelom drugom svjetskom ratu na području Vrgorca poginulo je 669 ljudi, vojnika i civila. Što se tiče vojnika, uglavnom se radi o partizanima, no bilo je i ustaša i domobrana. Mnogi su na obje strane stradali i u zarobljeništvu. Ostatak poginulih čine civili. U ovaj popis nisu navedeni pripadnici stranih vojski koji su stradali na našem području. Gledajući po župama i selima, najviše ljudskih gubitaka imala je Kozica iz koje je stradalo 225 ljudi, zatim tu su Zavojani (147), grad Vrgorac (129), Dragljane (59), Vlaka (41), Duge Njive (30), Kotezi (17), Vina (12) i Banja (9). Brojke su izvučene iz različitih knjiga, i moguće je da nisu u potpunosti točne.
Kako god bilo, ovo je uistinu strašan gubitak za ovako malo područje.
komentiraj (16) * ispiši * #
