Vrgorska krajina

Bliži se dvjestota obljetnica osnivanja Vrgorske općine

ponedjeljak , 27.11.2006. general Marmont

Mirom u Bratislavi imeđu Francuske i Habsburške monarhije 1805. Dalmacija je pripala Francuzima. Nova Napoleonova vlast postavila je za njenog namjesnika Talijana Vicka Dandola, a za vojnog zapovjednika generala Augustea Marmonta. Dandolo je odmah započeo unutrašnje reforme, te je Dalmaciju podijelio na četiri kotara: Zadarsko, Šibensko, Splitsko i Makarsko. Svako se okružje dijelilo na kotare, a kotari na općine. Vrgorska krajina je pripala Makarskom kotaru i okružju, a tad je dobila svoju vlastitu općinu koju nije izgubila do danas. Uredba je oživljena 1. siječnja 1807.
1. siječnja 2007., biti će točno 200 godina od osnivanja Vrgorske općine, koja je tijekom dvjesto godina, usprkos svim nedaćama koje su je zadesile, uspjela održati svoj kontinuitet do danas. Takve obljetnice zaslužuju dostojno obilježavanje, naravno uz svesrdno sudjelovanje gradskih institucija i svih Vrgorčana. No do Nove godine ima još samo mjesec dana, a još nema naznaka da će se rođendan općine i proslaviti. To govori koliko držimo do svoje povijesti i kulture. A odnos prema njima pokazuje kakvi smo ljudi. No, ja se nadam da sam ovaj put u krivu, i da su se relevantni ljudi iz vrgorske vlasti sjetili ovog važnog datuma na vrijeme.

Još ništa od odštete

subota , 25.11.2006. Bunina, rujan 2006.

Prošla su gotovo dva i pol mjeseca od katastrofalnih poplava koje su zadesile Vrgorsku krajinu. U samo dva dana, zbog obilnih kiša koje su padale 17. i 18. rujna, izlili su se veliki izvori koji su u roku nekoliko sati prekrili velike poljoprivredne površine u Bunini, Vrgorskom polju i Rastoku. Splitsko - Dalmatinski župan Ante Sanader tad je proglasio elementarnu nepogodu za naše područje i obećana je pomoć. Gradonačelnik Boris Matković je pozvao poljoprivrednike da na posebnim formularima popišu štetu i da će imati pravo na naknadu. Od toga je prošlo sedamdesetak dana, a od iste još ništa. Tada je najavljivano da će u roku od 50 dana biti procijenjena šteta na poljoprivrednim zemljištima i raznim građevinama koje su stradale. Kako je u poljoprivredi najviše stradalo zrelo grožđe, te druge vrste voća i povrća, trebalo je štetu procijenjivati u roku do 7 dana od povlačenja poplave. No to većinom nije učinjeno, tako da će, ako i budu davane naknade, one biti površno određene, na temelju prijava ljudi. No meni se čini da od naknade neće biti ništa, a ako i bude, biti će kao i u brojnim slučajevima dosada, mizerna. Nažalost u ovoj se zemlji još dovoljno ne vrednuje rad poljoprivrednika, o kojemu, ruku na srce, svi ovisimo.

Kotezi - Radonići

četvrtak , 23.11.2006. Kotezi-Radonići

Pisac ovog blog svoje je djetinstvo proveo u selu Kotezi, zaseok Radonići. To se malo mjestašce nalazi u kotlini podno Vrgorca. Tu je rođen moj otac, djed, pradjed... Trenutno u njemu živi 48 stanovnika. Većina stanovnika radi u gradskim ili privatnima tvrtkama. Prije se stanovništvo ovog mjesta prehranjivalo obrađivanjem škrte i žedne zemlje u obližnjem poljcu Bunina, koje svake godine u zimskim mjesecima poplavi, a ljeti je suho, ali i radom u obližnjem rudniku Paklina, ili tekstilnoj industriji. Od ukupne populacije, u zaseoku živi 13 djece mlađe od 15 godina, dok je starijih od 59 godina 11. Što se tiče zrelog stanovništva, tu se radi uglavnom o mladim parovima. Iz ovih brojki očito je da se ovaj zaseok, za razliku od susjednih, ne mora brinuti za opstanak i budućnost. No Radonići su iznimka koja potvrđuje pravilo. Potpuno je jasno da Vrgorsku krajinu zahvaća bijela kuga, koju je moguće spriječiti samo konstantnim radom na vezanju mladih ljudi za Vrgorac. Alternative nema.

Stara gradska jezgra

srijeda , 22.11.2006.

Na ovoj je fotografiji prikazana vrgorska stara gradska jezgra. Gradina je nastala u srednjem vijeku, a grad se postpuno širio u podnožju njenih zidina. Danas se o jezgri ne vodi baš previše računa. Neke su fasade obojane bojama koje ne odrazuju duh stare jezgre, a neke se potpuno urušavaju, poput Pervanove kuće.

Vina - Franići

utorak , 21.11.2006.

Iako sam djetinjstvo proveo u Kotezima, ne mogu da se katkad ne sjetim rodnog mjesta moje majke. To je malo selo Vina koje se nalazi između Vrgorca i Vrgorskog polja. Njegovi stanovnici svi odreda nose prezime Franić. U područje Vrgorske krajine došli su nakon mletačkog oslobođenja krajem 17. stoljeća. Danas selo ima tristotinjak stanovnika i uglavnom se bave poljoprivredom u obližnjem Vrgorskom polju. Selo je raštrkano te ga je nemoguće jednom fotografijom obuhvatiti cijelog, pa se na ovoj snimci vidi samo dio sela, zvan Bobovište, u kojem žive Franići-Pavlovci, od kojih sam i ja podrijetlom.

Koliko brinemo o vrgorskoj kulturnoj i povijesnoj baštini?

petak , 17.11.2006. Tko se brine o našoj baštini?

Vrgorac, iako malen grad u Dalmatinskoj zagori, može se pohvaliti bogatstvom svoje kulturne i povijesne baštine. Ovaj je pitomi gradić tijekom svoje povijesti promijenio mnogo vladara, što samo svjedoči o njegovom dobrom strateškom položaju. Svaki vladar je nešto svoga ostavio, a na nama je da sve ostatke prošlih vremena otkrijemo i na pravi način vrednujemo. Na području Vrgorske krajine (Kozica, Banja, Orah), pronađeni su dokazi o postojanju ljudskih naseobina već u prapovijesti. No ti nalazi se ne nalaze u Vrgorcu, nego u Arheološkom muzeju u Splitu. Uostalom, za takve nalaze potreban je adekvatan prostor, koji Vrgorac nema, (npr. etnografski muzej Vrgorske krajine) ali se ni ne trudi da ga dobije. Komadići ploče iz rimskog razdoblja koji su pronađeni na lokalitetu Martinčev strug danas se čuvaju u Tinovoj kuli. Iz kasnijih razdoblja nađeni su ostaci bogumilskih grobalja, koji uopće nisu istraženi, nego su samo postavljene table sa natpisom da se tu groblja nalaze (npr. Kotezi). Isto tako postoje arheološki ostaci u Otarištu u selu Vina, koje je Milivoj Franić spomenuo u svojoj knjizi o Vrgorcu i Franićima, ali ni oni nisu istraženi ni znanstveno obrađeni. No, ono što je od povijesne baštine za Vrgorac najvažnije, tj. turske kule, po meni su u najgorem položaju. Istina, glavna gradina i neke manje kule su uređene, ali što je sa Pakerovom kulom i sličnim koje su pred urušavanjem. Za jedan normalan europski grad, takve kule bi trebalo bi mjesto kulturnog uzdizanja. Tu bi predškolska i školska djeca išla na izlete, upoznavali bi svoju povijest. No, što od toga imamo danas? Većina djece nema pojma o osnovnim povijesnim činjenicama o prostoru na kojem žive. Većina ih nikad nije ni bila na Gradini, a vjerojatno nitko ne zna imena svih sedam turskih kula. Tko je za to kriv? Pa po meni krivnja pada, prvo na roditelje, zatim na njihove profesore društvenih i humanističkih znanosti. No, daleko najveći krivac je gradska uprava, koja ne čini ništa u turističkoj promociji tih kulturnih spomenika. Npr. jedina reklama Gradine je natpis koji se nalazi nasuprot mesnice "Pivac", koji zapravo o kuli ne govori ništa, nego samo daje kronologiju zbivanja, koja je mjestimično potpuno kriva. Prvo, Vrgorac pod Turke nije pao 1477. godine, nego najvjerojatnije nešto ranije. Drugo, Radivojević-Jurjevići i Vlatkovići nisu hrvatska vlastela (kao npr. Šubići), nego humska, i treće, kula nije izgubila strateški značaj nakon austrougarske aneksije BiH 1878., nego puno prije. Granica je bila stabilna već od Požarevačkog mira 1718. kojim je Mletačka Republika dobila Imotski, čime je uspostavljena granica koja postoji do danas. Gradina je potpuno napuštena uspostavom austrijske vlasti 1813. godine.
I na kraju bi postavio pitanje mjerodavnima. Što Grad čini na pomaganju obrazovanja mladih kadrova koji će raditi na vrednovanju i promociji gradske kulturne baštine. Zašto grad ne daje nekoliko stipendija za studente povijesti i arheologije i na taj ih način veže za Vrgorac, a oni će mu dugoroočno vratiti desetorostruko više nego što je u njih uloženo. Gospodo na vama je red.

Kolege povjesničari proslavili rođendan!!!

Kako smo najavljivali nekoliko postova prije, sinoć je održana svečana studentska rođendanska pijanka na kojoj su dvojica kolega, Juriša i Huljev igrali glavnu ulogu. Ekipa se počela skupljati u studentskom kafiću "Citadela" već u 17.30 sati. Slavljenici su naručili piće, ali Huljev je postajao sve nervozniji kad je shvatio kako neće biti dovoljno slobodnih stolova za sve goste. Stoga je cijelo vrijeme skakutao po kafiću loveći svaku praznu stolicu i stol. U 18 sati počeli su pristizati prvi gosti. U nekoliko minuta skupilo se četrdesetak ljudi, uglavnom onih što sa poviješću imaju veze, ali i nekolicinom drugih. Uz alkohol i pjesmu vrijeme je brzo prošlo. Kolegi Huljevu bila je dovoljna samo jedna čašica da postane pravi veseljak, kojemu nikako nije išlo od ruke da smisli kakav dobar refren za narodnu pjesmu, dok je Željko to sve mirno promatrao i držao situaciju pod kontrolom. Cijelo to vrijeme kolege su pjevale, a cure čavrljale. U 21 sat Cita se zatvara, a mi premještamo ostatak alkohola u susjedni kafić Downtown. Tamo je bilo još veselije, a što je atmosfera bila bolja, to se brže praznio Huljevov novčanik. Glavni pjevači i veseljaci bili su Paško (koji je hodajući džuboks), Čedomir, Stjepan, ja, naravno Huljev, a nešto kasnije i kolega Vuković koji nije mogao izdržati da ne otpjeva koju Miše Kovača, dok je u međuvremenu često prosipao neke sebi svojstvene bisere, intelektualno raspravljajući sa kolegom Čipčićem, tko je veći Splićanin, Vuković (Podstrana) ili Čipčić (Dugopolje). Nakon toga dio je ekipe otišao kući, a dio u Maju pub.
Događaj su prenosile se eminentne televizijske postaje i novine, kao npr. CNN, BBC, međimurska televizija, Sinovčićev VOX, novinar Borat sa kazahstanske nacionalne televizije i drugi.
Prema informacijama iz Zadarske policijske uprave, noć je prošla mirno. Na studentskoj pijanki razbijeno je samo 25 stolica i 5 stolova, 16 studentskih i 10 policijskih glava. Bilo je još par nevažnih sitnica, kao ubod nožem, pucanje u zrak iz talijanskog pištolja marke Beretta od strane studenta Vojnovića, itd. Kao što vidite sve je prošlo u najboljem redu. Nadamo se da će ovakva okupljanja postati tradicija.

Obrazovni centar Vrgorca

četvrtak , 16.11.2006.

Ova fotografija prikazuje obrazovni dio grada u kojem je pisac ovog bloga provodio mnoge dane, mjesece i godine. Tu se nalazi vrtić, osnovna škola, srednja škola i velika sportska dvorana. Aaa nostalgije...

Evo jedna panoramska fotka mog Vrgorca...

Vrgorac je malo pitomo mjesto na rubu Zagore, a kako mu i ime govori, smjestio se na vrhu gore, na strateški povoljnom mjestu kako bi nadgledao granicu.

Osnovana nova studentska udruga

Jučer je u 16 sati u multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar osnovana nova udruga studenata Sveučilišta u Zadru. Udruga je dobila naziv "Aktivni student" ili skraćeno "AKSTU", a za predsjednika je izabran student povijesti i geografije, Željko Primorac, inače vrgorčanin. Na osnivačkoj sjednici je izabrano presjedništvo i tajništvo, a kao cilj udruge navedena je borba za prava studenata u Zadru. Osnivači smatraju da dosadašnji Studentski zbor ne radi svoj posao, a njegovi se članovi bave uglavnom svojim interesima. Željko Primorac je istaknuo kako ne želi da studentska populacija bude grad unutar grada. Zadarski studenti ostavljaju Gradu Zadru oko 100 milijuna kuna godišnje, a od istog ne dobivaju gotovo ništa. Rekao je da je nedopustivo da za nekoliko tisuća zadarskih studenata postoji samo 200 mjesta u studentskom domu, te da studenstska menza ima samo 120 mjesta, a samo ove godine je upisano 1300 novih studenata. Udruga će tražiti da čelništvo Sveučilišta i Grada Zadra stavi datume iza obećanih projekata, koji već odavno ne kreću sa mrtve točke. Na samoj je sjednici upisano prvih tridesetak članova, (među kojima je i pisac ovog bloga) a predsjedništvo udruge smatra da će se njihov broj sljedećih tjedana u najmanju ruku udesetorostručiti. Kako će udruga djelovati, još ćemo vidjeti, ali ambicije im ne fali, posebno kod predsjednika Željka Primorca.

GEOGRAFIJA VRGORSKE KRAJINE

utorak , 14.11.2006. Pogled na polje Rastok

Grad Vrgorac se nalazi između Imotske krajine (SZ) i neretvanskog kraja (J), na zapadu ga ograđuje planina Biokovo, a na istoku granicu dijeli sa bosansko-hercegovačkom općinom Ljubuški. Administrativno spada pod Splitsko-Dalmatinsku županiju čija je najužnija općina, a tradicionalno spada u Dalmatinsku zagoru. Najviše planine su Šibenik, Sv. Mihovil, te Matokit. Reljefno, Vrgorac grubo možemo podijeliti u tri dijela. Prvi i najmanje naseljen je planinski dio u kojem se nalaze velike planine Šibenik i Mihovil, te klanac Milina Zasida (955 m). Tu visine često prelaze 1000 metara, i područje je ljeti ugodno za život, dok zimi cijelo područje dobije snježni prekrivač. Središnji dio općine možemo klasificirati kao brdski i tu samo planina Matokit prelazi 1000 metara visine. Vrgorac je na nadmorskoj visini od 241 metra (kota kod crkve). Treći dio uključuje uglavnom dva krška polja sa pripadajućim uzvisinama od kojih je Rastok viši te ima nadmorsku visinu od 60 metara, dok se Jezero nalazi samo dvadesetak metara iznad mora. Tlo općine je sastavljeno uglavnom od vapnenca. Nema iskoristivih rudnih bogatstava. Lijep i plodan kraj koji se prostire jugoistočno od Vrgorca na površini od 2.963 ha od kojih se 2.840 ha poljoprivredno obrađuje. U narodu se Vrgorsko polje naziva Jezero, jer je nekad ovo područje, inače ograđeno planinama više stoljeća bilo pravo jezero. Danas to više nije. Polje je dugo 20 kilometara, proteže se od Kutca i Lučaka na sjeveru do Crnog Vira na jugu, široko je od 0,5 do 4 kilometra, a najšire je u području između sela Otrići i Staševice. Prosječna nadmorska visina Jezera je 26 metara. Kroz polje protječe rijeka Matica koja dobiva vodu od stalnih i povremenih izvora smještenih u jugozapadnom i sjeverozapadnom dijelu polja. Na sjeverozapadnom dijelu nalaze se najvažnije estavele: Mrtva, Studena i Lukavac. Najviše vode Matica gubi u ponorima. Polje Rastok raširilo se na području istočno od Vrgorca, prelazi državnu granicu te se prostire u smjeru grada Ljubuškog u Bosni i Hercegovini. Površina polja je 1769 hektara, od čega 790 ha ili 45% otpada na dalmatinski Rastok, a ostatak na hercegovački Rastok. Ime je dobio od glagola rastočiti. Na taj su način stanovnici ovog područja htjeli jednom riječju označiti da se odatle obilati izvori i estavele rastaču po prostranom Ljubuškom polju. Nadmorska visina Rastoka ispod Vrgorca iznosi 61 metar, dok je prosjek polja oko 50 metara. Glavni vodotok polja je Matica Rastoka na koji je spojen natapni kanal Parilo–Brza Voda. Matica prima vodu sa orografskog porječja površine 77 km2. Vode Matice poniru na južnom, istočnom i sjeveroistočnom dijelu polja. Važan dotok vode u Maticu dolazi iz područja rijeka Mlade-Tihaljina-Trebižat. Glavne estavele Rastoka su Velika i Mala Banja koje podzemnim kanalima vodu odvode u Vrgorsko polje. Crpljenje vode iz tih dviju estavela omogućilo je dovod vode u mnoga okolna sela, kao i u grad Vrgorac. Osim tih polja geografski je važna i Bunina. Bunina je malena kotlina koja se usjekla između planina Rilić (920 m) i Matokit (1062 m), dok ju brdo Radović (390m) presijeca gotovo tvoreći poluotok na sredini kotline. Upravo tu je najuža, gdje njezina širina iznosi samo 200 metara. Inače širina je svugdje gotovo ista i u prosjeku iznosi oko 2 kilometra. Nadmorska visina Bunine u zaseoku Radonići iznosi oko 75 metara. U selu Kokorići, u sjeverozapadnom dijelu, za kišnih mjeseci izvire estavela Betina. U početku teče svojim koritom, a zatim se razvija u veliko jezero djelovanjem stotina većih ili manjih vrulja. Kroz kratko vrijeme voda ispuni cijelu kotlinu koju se usjekla podno Vrgorca. Dubina jezera na mjestima naraste do deset metara, te za najvećih poplava u većoj mjeri ugrožava selo Kokoriće, koje je tijekom većih poplava nekoliko dana odijeljeno od Vrgorca budući da voda prijeđe cestu Vrgorac-Kokorići. U manjoj mjeri zna biti ugrožen i zaseok Radonići, ali tu obalna crta jezera uglavnom ne prelazi udaljenost od pedesetak metara do najbližih građevina.
Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, Vrgorac ima 7.593 stanovnika, što je porast od 1,28%, u odnosu na popis iz 1991. godine. Većinsko stanovništvo su Hrvati koji čine 98,9% stanovništva. Usprkos tom malom porastu, Vrgorska krajina već nekoliko desetljeća doživljava tešku depopulaciju. Ako usporedimo popise stanovništva iz 1910. i 2001. vidimo da se broj stanovnika smanjio za oko 5.000.

POVIJEST VRGORSKE KRAJINE (od prapovijesti do 1690. godine)

Područje Vrgorca bilo je naseljeno i u prapovijesti, čemu svjedoče prapovijesni arheološki nalazi iz Oraha i Banje, te niz gomila koje se nalaze raštrkane po Vrgorskoj krajini. Tijekom rimskog vremena u okolici Vrgorca stanovalo je ilirsko pleme Daorsa, a kroz današnji Vrgorac prolazio je i jedan odvojak rimske ceste Salona-Narona. Nakon pada Rimskog carstva, na ovom području se izmjenjuju razni osvajači: Goti, Bizantsko Carstvo i na kraju Slaveni. Nakon doseljenja Hrvata u 7. stoljeću, počinju se stvarati njihove prve kneževine. No na području između rijeka Cetine i Neretve, što znači i u Vrgorcu je područje Paganije, gdje živi Pogani, a nekoliko stoljeća poslije Vrgorac pripada Neretvanskoj kneževini. Neretvani, međutim, prema novim istraživanjima i mišljenjima, nisu bili Hrvati, ali su se tijekom stoljeća asimilirali. Car-pisac Konstantin VII Porfirogenet u svome djelu De Administrando imperio (O upravljanju Carstvom)kaže kako se Neretvanska kneževina sastoji od tri župe: Mokro, Dalen i Rastok. Ova zadnja prostirala se na području Vrgorske krajine, ali i šire. Budući sa su Neretvani bili dobri borci, uspjeli su natjerati i Veneciju da im plaća danak, ali to je trajalo samo do 1000. godine, tj. do osvajanja mletačkog dužda Petra Orseola, koji je natjerao Neretvane da priznaju njegovu vlast. Od tada do turskog osvajanja Vrgorac pripada raznim vladarima. Čas je pod vlašću Hrvatske, čas Raške, i na koncu Bosne. Tijekom tog razdoblja krajinom su vladali i Kačići, te Bizant (1167-1180.) Prije, ali i poslije vladavine bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, Vrgorcem, tj. Gorskom župom upravljala je humska vlastela Jurjevići-Radivojevići, a smatra se da su Jurjevići izgradili vrgorsku tvrđavu. Oni su vladali Vrgorcem gotovo do kraja 15. stoljeća, za vrijeme nekoliko bosanskih vladara i vlastelina (Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Stjepan Ostoja, Stjepan Vukčić Kosača). Između 1471.-1474., Vrgorac je pao pod Turke. Usprkos stalnim represijama osvajača, većina je stanovništva Vrgorske krajine ostala vjerna katoličkoj vjeri, a obitelji islamske vjere su bilo vrlo rijetke. One su se u Vrgorac uglavnom doseljavanje radi nekog činovničkog posla. Razdoblje turske vlasti vrijeme je velikih migracijskih gibanja, koje su također obuhvatile i Vrgorsku krajinu. Mnogo se njenog stanovništva počinje iseljavati prema Makarskoj i primorju, te otocima, dok se u krajinu uglavnom doseljava stanovništvo iz dijelova zapadne Hercegovine. Jedno od težih razdoblja bilo je ono za vrijeme Kandijskog rata (1645. - 1669.) između Osmanskog carstva i Mletačke republike. Tada je krajina poharana, a u tom ratu je ranjen i Hasan-aga Arapović, turski veleposjednik koji je vladao dijelovima Imotske krajine, i tad je nastala narodna pjesma "Hasanaginica" za koju se smatra da je prenoćila u Kokorićima, u kući serdara Ante Pervana Prže. Budući da je nakon rata Vrgorac opustio, Turci na sve načine pokušavaju dovesti novo stanovništvo, tako da se tada u krajinu doselilo i nešto muslimanskih i pravoslavnih obitelji. Iz turskog razdoblja u Vrgorcu je ostalo sačuvano sedam turskih kula. Najveća je gradina, koja je postojala i prije Turaka, ali oni su je uredili, zatim kula Dizdarevića itd. U govoru vrgoračkog stanovništva ostalo je više turcizama, tako se na primjer ljudi još i danas dijele po komšilucima.

NOVI VRGORSKI BLOG!!!

Imam vas čast izvjestiti da je pokrenut još jedan blog o Vrgorcu i Vrgorskoj krajini. Objavljivat će svakakve zanimljivosti vezane za vrgorski kraj. Slobodno se uključite sa svojim komentarima i sugestijama, kao i kritikama. Ukoliko imate prijedloga za teme, zanimljive za objavu na blogu, javite se na e-mail: vrgorcanin@gmail.com