Šestog lipnja 1942. godine na sastanku na Dinari formiran je partizanski bataljon "Jozo Jurčević" u čiji su sastav ušle Neretvanska četa, 1. južnodalmatinska četa, imotski partizani sa Kamešnice i Pelješani. Za zapovjednika bataljona odabran je Petar Bogunović. U trenutku formiranja imao je oko 350 ljudi. Odmah po dolasku na Biokovo, štab bataljona zatekao je već pripremljen plan napada na Vrgorac. Predviđao se napad na oružničku, domobransku i financijsku postaju. 15. lipnja, oko pet sati ujutro, napad je započeo. Već nakon pola sata partizani su kontrolirali veći dio grada, a u opkoljenju su se našli vojnici i činovnici NDH. Poslije kratkog otpora, preživjeli su se predali. Odmah zatim uhićeno je tridesetak građana Vrgorca pod sumnjom da su surađivali sa neprijateljem. U gradu nastupaju pljačke trgovina i privatnih kuća, uglavnom od strane seljačkog stanovništva koje je nahrlilo u grad. Tim su postpucima pridonijeli i partizani, koji su iz općine iznijeli sve spise i zapalili ih pred zgradom. Uništeni su inventari još nekoliko institucija, zapaljena je duhanska stanica, te su zaplijenjene veće količine živežnih namirnica, lijekova te oko 2 milijuna NDH-kuna. To je odmah karavanama upućeno na Rilić. Jedna od istih karavana upala je u zasjedu dusinske ustaške milicije, gdje su poginule 4 djevojke i jedan omladinac.
U međuvremenu se na drugom dijelu općine događala nepredviđena stvar. Dio partizanskih boraca koji je osiguravao prilaz Vrgorcu iz Kozice, nepažnjom je propustio kamion sa domobranima, koje su ipak u Vrgorcu uspjeli razoružati drugi partizani. Brzom improvizacijom odlučeno je da se partizani preobuku u domobranske uniforme i krenu na Kozicu. Kad su stigli do već spomenutih straža koje su propustile domobrane, ove se sada nisu dale smesti i zapucale su na kamion, gdje je u prijateljskoj vatri poginulo 5, a ranjena 4 partizana. To je savršeno izvedenu operaciju osvajanja Vrgorca stavilo u drugi plan, te utjecalo na slijedeće postupke partizanskog vodstva. Naime, već spomenuta 33 uhićena Vrgorčanina streljana su u 15 sati na gradskom groblju, bez ikakva suda. Spočitavala im se suradnja sa okupatorom, no to nije bila istina, što dokazuje osuda tog postupka od strane partizanskog rukovodstva u Livnu 18. listopada 1942. godine. Neki su partizani bili protiv takvog postupka, kao npr. Bogdan Viskić, Zvonko Raos i drugi, ali ih se nije slušalo i ljudi su streljani. Ovakav tijek događaja samo dokazuje da je situacija toga dana u Vrgorcu izmakla kontroli. Partizani su vojno bili jako uspješni, ali u organizaciji vlasti u osvojenom gradu nisu imali nikakvog iskustva. No ako imamo na umu da je Vrgorac prvi oslobođeni grad u Dalmaciji, ovakvo nešto se moglo i očekivati. Mnogi povjesničari i veterani koji su se bavili ovom temom pišu kako je uslijed sektaškog nasilja koje je bilo na djelu u oslobođenom Vrgorcu, bačena ljaga na partizane, što je iskoristila propaganda NDH.
Talijanska vojska nije mirovala. Preko svojih obavještajaca doznalo se još prethodnog dana da se sprema napad, ali su Talijani tek 15. lipnja u 15 sati krenuli iz Metkovića na Vrgorac, ali preko Ljubuškog, jer su partizani srušili most kod Orepka i razrovali cestu kod Novih Sela, što je oduljilo njihovo putovanje. Slijedećeg jutra u Vrgorac je ušlo 400 Talijana, sa 12 tenkova i 15 kamiona. Nisu se sukobili sa partizanima, budući da su se ovi povukli iz grada na Rilić večer prije.
Post je objavljen 07.12.2006. u 09:34 sati.