Institucionalni i administrativni ustroj Grada Vrgorca
utorak , 30.01.2007.
Grad Vrgorac prostorno je najveći grad u Splitsko-Dalmatinskoj županiji, ali je po broju stanovnika na samom dnu. Površina Grada Vrgorca iznosi 284 kvadratna kilometra, a prema popisu stanovništva iz 2001. godine broji oko 7500 stanovnika. Gustoća naseljenosti iznosi oko 27 stanovnika po kilometru kvadratnom. Što se tiče unutrašnjeg uređenja Grada, Vrgorac se dijeli na 25 mjesnih zajednica, a to su: Banja, Donje Rašćane, Dragljane, Draževitići, Duge Njive, Dusina, Kljenak, Kokorići, Kotezi, Kozica, Mijaca, Orah, Podprolog, Poljica Kozička, Prapatnice, Ravča, Stilja, Umčane, Veliki Prolog, Vina, Višnjica, Vlaka, Vrgorac, Zavojane te Kutac, koji se 2006. godine plebiscitom odvojio od mjesne zajednice Kotezi. Vrgorac je najveće naselje sa oko 2600 stanovnika. Mjesne zajednice u sjevernijem dijelu Vrgorske krajine su u pravilu prostorno veće budući da je to područje slabo naseljeno i nema potrebe za cijepanjem postojećih mjesnih zajednica na manje. Prostorno su najveće četiri najsjevernije mjesne zajednice: Rašćane, Poljica Kozička, Kozica i Zavojane. Svaka mjesnu zajednicu vodi lokalni Mjesni odbor kojega stanovnici biraju na izborima.
Temeljne gradske institucije su Gradsko vijeće i Gradsko poglavarstvo. Gradsko vijeće Vrgorca je predstavničko tijelo stanovnika Grada i tijelo lokalne samouprave izabrano na izborima. Mandat njegovih zastupnika traje četiri godine. Sastoji se od 15 članova. Vijeće donosi zakone koji su u skladu sa statutom Grada Vrgorca i zakonima Republike Hrvatske. Ono uz ostalo, donosi statut Grada, donosi odluke vezane za gradsku samoupravu, bira i razrješuje gradonačelnika i njegove zamjenike, te članove Gradskog poglavarstva. Ima pravo osnivanja radnih tijela Gradskog vijeća te biranje njihovih članova. Vijeće također osniva javne ustanove za obavljanje raznih poslova koji su od vitalnog interesa za Grad i njegovo normalno funkcioniranje. Nakon što se na izborima izaberu članovi Gradskog vijeća, u zakonski propisanom vremenu održava se konstituirajuća sjednica Vijeća na kojoj se izabiru predsjednik i potpredsjednik Gradskog vijeća, te gradonačelnik i zamjenik gradonačelnika. Slijedeća gradska institucija je Gradsko poglavarstvo. Ono je po zakonu zaduženo za obavljanje izvršnih poslova vezanih za Grad, te je odgovorno Gradskom vijeću za svoj rad i odluke koje donosi. Poglavarstvo priprema prijedloge općih akata, te provodi ili osigurava provođenje općih akata Gradskog vijeća. Usmjerava i nadzire rad gradskih upravnih tijela. Upravlja i raspolaže nekretninama i pokretninama u vlasništvu Grada, kako i prihodima i rashodima istog. Poglavarstvo ima obvezu da samo putem javnog natječaja imenuje pročelnike upravnih službi i odjela Grada. Članove Gradskog poglavarstva bira Gradsko vijeće u pravilu iz reda svojih članova, na prijedlog gradonačelnika. Članovi Gradskog poglavarstva mogu biti zaduženi za jedno ili više određenih područja iz djelokruga Grada.
Vrgorac ima status Grada od 1997. godine, a do tada je bio Općina, na čelu sa načelnikom.
komentiraj (12) * ispiši * #
Popis lipanjskih žrtava
petak , 26.01.2007.
Za vrijeme prvog oslobođenja Vrgorca 15. lipnja 1942. došlo je do sektaškog nasilja, uslijed kojeg su partizani bez suda strijeljali 33 Vrgorčana, od kojih se samo jedan uspio spasiti. Ovdje donosim popis trideset i dvoje lipanjskih žrtava kao prilog istraživanju tog povijesnog razdoblja. Spomenik žrtvama je 1942. godine podigla vlast NDH, ali su ga srušili partizani nakon ulaska u Vrgorac krajem listopada 1944. godine. Novi spomenik podignut je nakon osamostaljivanja Republike Hrvatske i to na lokaciji kod ulaza na gradsko groblje na Žbarama.
ČURČIĆ JURE p. Ivana 1905. - DELIĆ NIKO p. Luke 1902.
ERCEG IVAN p. Mate 1916. - ERCEG IVAN p. Petra 1909.
ERCEG JOSIP p. Šimuna 1896. - ERCEG VID p. Ivana 1898.
GRANIĆ PETAR p. Jure 1904. - GREGOVIĆ MARIJAN Stjepanov 1912.
HORVAT FILKA ud. Karla 1900. - HRSTIĆ FILA ž. Ante 1907.
HRSTIĆ JOZA ž. Ivana 1892. - HRSTIĆ LOVRE p. Ivana 1883.
HRSTIĆ PETAR Mate 1918. - JERKUŠIĆ IVKA ž. Ivana 1903.
JERKUŠIĆ KATA ud. Ivana 1888. - KAPOVIĆ MARKO p. Ante 1904.
KOVAČ PERO Ivana 1922. - LOPIN ILIJA Vidoje 1911.
MAJSTOROVIĆ VOJMIR Nike 1910. - MARKOTIĆ ANTE p. Josipa 1913.
MARKOTIĆ IVAN p. Mate 1912. - MARKOTIĆ MATE p. Josipa 1877.
MARTINAC IVA ž. Petra 1894. - MATIĆ IVA ž. Mije 1898.
MATIĆ MIJO p. Ivana 1899. - PAKER MANDA kći Anđelije 1888.
PAVIČIĆ VJEKOSLAVA ž. Milana 1915. - PIVAC IVAN Mate 1891.
RAKIĆ MATE Milana 1894. - ŠABIĆ FRANO p. Filipa 1905.
ŠIMUNOVIĆ JAKOV NIKO Ante 1919. - VALDAGNI ALBIN Ivana 1906.
komentiraj (12) * ispiši * #
Turska kula Avala
srijeda , 24.01.2007.
Kako sam već nekoliko puta istaknuo, Vrgorac se može, kao rijetko koji grad u regiji, pohvaliti činjenicom da na svom teritoriju ima više dobro očuvanih kula iz osmanlijskog razdoblja. Jedna od takvih, meni osobno najljepša, je kula Avala. Nalazi se na pola puta između najviših četvrti Vrgorca i vrgorske gradine. Prvu sliku i opis Avale nalazimo u izvještaju mletačkog narednika Rubia koji je on uputio generalnom providuru mletačke provincije Dalmacije i Albanije Aleksandru Molinu u povodu mletačkog osvajanja Vrgorca 1690. godine. U izvještaj je umetnut crtež Vrgorca sa kraja 17. stoljeća. Avala ima za bazu krug, te je stoga valjkastog oblika. Na crtežu iz 1690. kula ima u skladu sa bazom, krov u obliku stošca na kojem se vijori zastava. Spomenuti crtež je na brzinu nacrtan guščjim perom, te pridodan izvještaju. Rubie piše kako se ta kula nalazi pedeset koračaja od vrata glavne utvrde, te da sa svih strana štiti pristup gradini. Po njemu je ona praktički neosvojiva i podsjeća ga na sličnu građevinu koja se može vidjeti u Kuli Norinskoj. Više od pola stoljeća kasnije, točnije 1749. godine Avalu opisuje mletački vojni inženjer Ivan Frano Rossini. On kulu prvi put naziva Avala, što na arapskom znači "uzdignuti položaj". Opisuje ju kao ruševinu, a sazidana je od nepravilnih komada kamena. Ulaz u kulu se nalazi sa zapadne strane, i uzdignut je visoko pa mu se pristupalo pomoću ljestvi. Na južnom dovratniku urezan je latinski križ. Zid kule je širok 1,30 metara, te se na njemu nižu dva reda puškarnica. Stručnjaci misle da je Avala izgrađena za vrijeme turske vlasti, a svoju teoriju temelje na činjenici da po svome obliku i stilu građenja, podsjeća na osmanlijski stil građenja, a osim toga jako je slična turskoj kuli u Drnišu. Tijekom stoljeća kulu je nagrizao zub vremena, pa je u novije vrijeme postala derutna ruševina, najviše oštećena na vrhu te na dijelu ispod visokih vrata. Zadnjih godina kula je restaurirana i obnovljena, te su joj na vrhu pridodani zupci i izrađen strop. Krov nije bio u planu obnove i nije dodan.
komentiraj (3) * ispiši * #
Prve partizanske grupe i odredi u Vrgorskoj krajini 1941. godine
petak , 19.01.2007.
Dolaskom talijanske vojske i ustrojavanjem organa vlasti NDH u travnju 1941. godine na području Vrgorske krajine, prijetila je opasnost uhićenja malobrojnim članovima Komunističke partije kojih je tad u Vrgorcu bilo tridesetak. Budući da je pred rat glavna politička snaga u općini bila Hrvatska seljačka stranka koja je na posljednjim prijeratnim izborima 1938. godine osvojila 85% glasova, komunistički su simpatizeri od početka okupacije planirali izvoditi diverzije protiv vlasti kako bi na taj način privukli stanovništvo u svoje redove. Još prije dolaska Talijana u grad, 10. travnja 1941. godine, na dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, u Vrgorcu su izbile tučnjave i sukobi između komunista i simpatizera NDH i žandara. Kad su Talijani ušli u grad, komunisti su se sakrili u Kutcu, te na Radoviću, koji postaje glavna baza prvih partizanskih grupa na ovom području. Bili su slabo naoružani, pa se njihovo prvotno djelovanje uglavnom ograničilo na tiskanje i širenje antifašističkih letaka i prikupljanje manjih količina oružja, potajno kupljenog ili otetog od vlasti ili Talijana. Početkom svibnja 1941. godine, dvojica komunista, Drinko Tolić i Stanko Markotić provaljuju u barutno skladište u Roljevcu kod Vrgorca i odnose veće količine dinamita i baruta koje skrivaju u pećini na Radoviću. Tijekom svibnja komunisti provaljuju u skladiše u Humcu kod Ljubuškog gdje kradu nekoliko komada oružja, dok istovremeno grupe u Vlaci, Zavojanima i Dragljanima prepilavaju 120 telefonskih stupova između Kozice i Rašćana, te Ravče i Dubrave.
Prvi partizanski odred u Vrgorskoj krajini formiran je na Radoviću 22. lipnja 1941. godine. Zapovijedali su mu Jozo Martinac, tadašnji sekretar KPH za Vrgorac i Drinko Tolić. Sastojao se od trideset-četrdeset ljudi, komunista i njihovih simpatizera. Za potrebe odreda izgrađen je manji logor na predjelu „Soline“. Na Radoviću je još od travnja stacionirano vodstvo KP-a i SKOJ-a za Vrgorsku krajinu.
Drugi partizanski odred formiran je u predjelu Zavojane-Zamagorje 23. lipnja. Zapovijedao mu je Ivan Perić, a sastojao se od svega sedam članova. Koncem lipnja formiran je i treći odred u krajini i to na području Dumići-Vlaka kojim je zapovijedao Ante Grgić. U njemu je bilo desetak ljudi. Tijekom druge polovice 1941. godine partizanske grupe izvode manje diverzije u krajini. Likvidirana su dvojica ustaša u Draževitićima i Stiljima. Premda je komunistička literatura često povećavala važnost spomenutih odreda i grupa, po mom mišljenju, te su grupe tijekom druge polovice 1941. godine bile previše malobrojne da bi ozbiljnije uzdrmale vlast NDH, a njihove su akcije bile male i ograničene, ali su ipak pozitivno djelovale na vrgorsko stanovništvo, koje sve više okreće partizanskom pokretu. No tome pridonose i teror talijanskih i vlasti NDH. Tako nije rijetkost da u Vrgorac dolaze grupe hercegovačkih ustaša koje pucajući prijete da će Vrgorac gorjeti u plamenu. Svi ovi događaji samo su uvod u mnoga tragična zbivanja koja će zadesiti Vrgorsku krajinu u tri slijedeće ratne godine.
komentiraj (12) * ispiši * #
Što mjeri vrgorska mjerna stanica?
srijeda , 17.01.2007.
Guglajući internetom naišao sam na stranicu na kojoj je moguće vremenske uvjete i prognozu za cijelu Hrvatsku, pa tako i Grad Vrgorac. Radi se o stranici vrgorac.pljusak.com/wx.htm. Ona se nalazi unutar mreže automatskih vremenskih stanica. Kad sam istu otvorio, u prvi mah sam se obradovao kad sam vidio da je moguće pročitati trenutnu temperaturu, tlak zraka, padaline, vlagu i ostale mjerljive pokazatelje vremena u Vrgorcu. Ali, kako se mi često po nečemu lošem ističemo, ni ovo nije bila iznimka. Naime, dok se stanje na nekim mjernim stanicama u Zagrebu i u ostalim "naprednijim" dijelovima Hrvatske mijenja svakih nekoliko minuta, za Vrgorac piše ovo:
Lokacija
Vrgorac
317 m nadmorske visine (above sea level)
N 43.202407
E 17.373940
Situacija u 22:10 dana 1/8/07
Znači pokazatelji vremena nisu mijenjani punih devet dana. Zar je to moguće! Obični laik, koji se ne razumije u klimatologiju, zna kako se temperatura, padaline, tlak, vlaga itd. moraju mjeriti u pravilnim razmacima. To se inače radi nekoliko puta dnevno kako bi se mogli što točnije izračunati mjesečni i godišnji prosjeci, na temelju čega stručnjaci izračunavaju mikroklimatske karakteristike područja gdje je pojedina mjerna stanica. A što je najsmješnije, za Vrgorac se na dnu navedene stranice daju prosječni podaci za tekući mjesec. To su očito nepotpuni, a s time i krivi podaci. Koje koristi od stanice ako ne daje prave informacije? Zbog toga se dogodi da sam ja u jednom diplomskom radu, koji se bavio stanovništvom vrgorskog kraja, u poglavlju klima, pročitao podatke za prosječnu temperaturu i padaline za Sinj i Opuzen, kao, te su slične našima. Premda se vlasnici ove mreže na samom dnu stranice pravdaju da je mreža neslužbenog karaktera i da nije moguće pratiti vrijeme 7/24/365, to im nije opravdanje. Ajme majko, koja neprofesionalnost.
komentiraj (9) * ispiši * #
Grb i zastava Vrgorca
utorak , 16.01.2007.
Dalmatinske općine dobile su 1865. godine službene grbove. Među njima, dakako, i Vrgorska općina. Grb Vrgorca je u obliku štita koji je obojan crvenom bojom. Na njegovu su dnu ucrtane hridi srebrne boje na kojima se nalazi zidana kula, također obojana srebrnom bojom. Na vrhu kule nalazi se manji srebrni tornjić na čijem se vrhu vijori zastava plave boje. Naknadno je grb umetnut u središte vrgorske zastave koja je obojana tamnoplavom bojom. Grb se od 1865. godine nalazio nad glavnim ulazom općinske zgrade i na svim općinskim pečatima. Sa općinske je zgrade skinut 1929. godine. Šestog siječnja 1929. jugoslavenski kralj Aleksandar je uveo diktaturu, kada su zabranjeni svi nacionalni amblemi (zastave, grbovi, himne) i rad svih "plemenskih" (nacionalnih) organizacija. Grb i zastava su poslije vraćeni i danas su službene insignije Grada Vrgorca.
komentiraj (5) * ispiši * #
Dizdarevićeva kula u Vrgorcu
petak , 12.01.2007.
Najveća od sedam turskih kula na području grada Vrgorca je ona Dizdarevićeva ili Kapetanovićeva. Za vrijeme turske vlasti pripadala je dizdaru, turskom zapovjedniku vrgorske tvrđave, a nakon oslobođenja Vrgorca 1690. godine kula pripada mletačkom kapetanu, također zapovjedniku vrgorske tvrđave, i od tada se zove kula Kapetanovića. Smatra se da je ova kula, slično kao i Cukarinovićeva, izgrađena u nestabilnom vremenu tursko-mletačkih ratova, Kandijskog i Morejskog. Kula se nalazi na crtežu pridodanom jednom mletačkom izvješću koje opisuje Vrgorac, nedugo nakon oslobođenja od Turaka. Danas se nalazi u Državnom Arhivu u Zadru. Isto tako, kula je vidljiva i na crtežu Vrgorca iz albuma sa slikama dalmatinskih utvrda koji se nalazi u austrijskom ratnom arhivu u Beču. Izradio ga je G. Juster 1708. godine.
Pročelja zgrade izgrađena su od manjih klesanih komada kamena, dok su njeni rubovi izgrađeni od većih komada klesanog kamena s oštrim rubovima. Na taj su način susjedni zidovi naslonjeni jedni na druge po pravim kutom. Kula se sastoji od prizemlja, tri kata i potkrovlja. Visina južnog zida do strehe iznosi dvanaest metara, dok je suprotni, sjeverni zid visok oko 8,30 metara. Razlika je tolika zbog razlike u visini terena. Debljina zidova iznosi između 80 i 100 centimetara. Tijekom turbulentnih stoljeća turske vlasti, današnja glavna vrata na kuli nisu postojala. Probijena su tek nakon što je područje Vrgorske krajine stabilizirano i kad kula više nije služila u obrambene svrhe. Pravi ulaz u Dizdarevićevu kulu nalazi se sa sjeverne strane, oko 1,7 metara iznad razine terena. Ulaz je omeđen s kamenim okvirima i polukružnim lukom, a do vrata se oduvijek dolazilo drvenim ljestvama. Katovi su povezani drvenim stubištem u sjeverozapadnom kutu kule. Na svakom katu nalazi se po jedan prozor, ali samo sa južne i istočne strane, i svi su vrlo malih dimenzija. U najnovijem razdoblju svi su prozori ostakljeni. Na kuli, i to samo na drugom i trećem katu, nalazi se 17 vrlo uskih puškarnica, na sve četiri strane zgrade. Na zapadnom dijelu kule, u visini prosječnog čovjeka ucrtane su dvije godine. Na sjeverozapadnom zidu kule arapskim je slovima ucrtana 1690. godina, kao godina izgona Turaka, a na jugozapadnom kutu zgrade upisana je 1795. godina. Smatra se da je te godine kula preuređena. Kula se održala do današnjih dana upravo iz razloga što je nakon smirivanja ovog područja, kada vojno više nije bila potrebna, preuređena za stanovanje. Poslije je pripadala Franićima. Tijekom godina veličina prozora je povećana, što je također vezano uz prenamjenu kule. Dizdarevićevu kulu je tijekom godina ozbiljno nagrizao zub vremena, pa su u prvoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća izvedeni ozbiljni radovi i rekonstrukcije, a kula je i elektrificirana. Obnova je završena 1985. godine, nakon četiri godine radova. Nadam se da će u budućnosti kula biti pretvorena u muzej. Ta se ideja započela provoditi u djelo nakon obnove, ali do danas nije u potpunosti izvedena.
komentiraj (3) * ispiši * #
Vrgorac kao glavni grad srednjovjekovne župe Gorske
utorak , 09.01.2007.
Smatra se da je Vrgorac bio glavni grad srednjovjekovne župe Gorske, kao upravno, sudsko i vojno središte. (Kako se u srednjovjekovnim izvorima spominje župa Gorska, a tek za vrijeme turske uprave nahija Gorska župa, koristiti ćemo naziv župa Gorska, kao što je naznačeno i u literaturi koju sam koristio). Nije poznato kada je Vrgorac nastao, a neki povjesničari smatraju da je njegovo ime nastalo od imena župe Gorske. Nalazi se na streteški vrlo povoljnom mjestu, na samom jugoistoku nekadašnje župe. Tako se došlo do naziva Vrh-gor, tj. na vrhu gore. Vrgorac je u srednjem vijeku bio u posjedu humske vlastele Radivojevića-Jurjevića-Vlatkovića. Dubrovački poslanik Simon de Bona posjetio je 1419. godine vrgorskog gospodara Pavla Jurjevića i njegovu braću. Osim toga Vrgorac se spominje u više povelja iz 15. stoljeća. Jedna od tih je povelja aragonskog kralja Alfonsa V. iz 1444. godine izdana hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači. Alfons V. njome priznaje sve Kosačine posjede, a među njima je spomenut i Vrgorac kao "...Vergolaz, V gor cohi supi castello con contato..." U povelji Fridriha III., cara Svetog Rimskog Carstva od 20. siječnja 1448. izdanoj opet hercegu Kosači, Vrgorac se spominje kao "...castrum Wereraetz..." i to odmah iza Imotskog. U drugoj povelji kralja Alfonsa V. hercegu Kosači izdanoj 1. lipnja 1454. spominje se Vrgorac i to kao "...civitate Vergoran cum pertinentiis suis..." Iz svih tih primjera očito je da je Vrgorac u srednjem vijeku bio centar cijele župe Gorske. U dokazivanju starosti Vrgorca bitan je i oblik vrgorske gradine. Povjesničari umjetnosti se slažu da nazubljenost vrhova gradine, koja se u izgradnji najviše prakticirala u srednjm vijeku, važan dokaz da je Vrgorac bio pravi srednjovjekovni kaštel. Osim toga, župa Gorska, za koju smo utvrdili da je povezana sa Vrgorcem, više je puta spominjana u brojnim poveljama i drugim pisanim srednjovjekovnim izvorima. Spominje ju povelja bosanskog kralja Stjepana Ostoje iz 1408. godine te povelja Jurja Hrvatinića Vojsalića, vojvode Donjih Kraja iz 1434. godine. Ta povelja spominje sela župe: Dragljani, Kozica, Hraštane, Vrh Doo i Zavojane. Zahvaljujući tome, povjesničarima je bilo olakšano omeđivanje teritorija župe Gorske.
komentiraj (4) * ispiši * #
Značajan pothvat mladih kotežana
četvrtak , 04.01.2007.
Mala, ali srčana ekipa planinara u sastavu: Igor Andrić, Dražen Radonić, Goran Stanković i ja, izvela je tijekom dana veliki pothvat penjanja na planinu Rilić, koja dijeli Vrgorsku krajinu od Primorja. Ekipa se sastala u zaseoku Radonićima već oko sedam i pol sati ujutro, te preko Krča i Vinina krenula u nove radne pobjede. Prvih nekoliko kilometara puta sve je išlo glatko, budući da je staza uglavnom bila ravna i bez uspona, te smo oko 8 sati stigli do najnižih padina planine. Ekspedicija se kretala kvalitetnim kozjim puteljkom, koji je uređen u svrhu turizma i lova. Svakim smo korakom bili bliže vrhu planine, a kretali smo se nekad brže, nekad sporije, a što smo bili bliže cilju, to je ovom skromnom blogeru svaki korak bio sve teži i to poglavito zbog nedostatka kondicije, a sve zahvaljujući lošim utjecajima nekih studenata povijesti i arheologije sa Sveučilišta u Zadru na ovog poniznog blogera, dragog momka sa istančanim osjećajem za moral.
Cijelim smo putem mogli uživati u potpuno nedirnutoj i čistoj prirodi, a sa viših padina Rilića pružao se prelijep pogled na dijelove Vrgorske krajine i zapadne Hercegovine. Oko 8.30 sati stigli smo do starog sela Orlića, koji je već desecima godina napušten i zaboravljen. U 10 sati stigli smo do vrha, na nekih 800-njak metara nadmorske visine. Tu smo zapalili logorsku vatru, a zatim na ražnju okrenuli meso. Nakon sat i pol vremena, za kojih smo popili i pojeli gotovo sve što smo ponijeli, počeli smo se spuštati natrag. U zeseok Radoniće smo došli oko 13.30 sati. Put je bio naporan, ali se stvarno isplatio.
komentiraj (9) * ispiši * #
Četnički pokolj u Vrgorskoj krajini 1942. godine
ponedjeljak , 01.01.2007.
Krajem kolovoza 1942. godine talijanska okupacijska vlast dovodi veću grupu nevesinjskih četnika kako bi sudjelovali u većoj protupartizanskoj akciji na Biokovu. 28. kolovoza kroz Vrgorac je prošlo između 50 i 60 talijanskih kamiona u koje su bili natrpani četnici. Pošto su partizani već prije srušili cestu kod Ravče, kamioni nisu mogli dalje, pa su četnici nastavili pješice. Zanimljivo je da je sa četnicima tada bio žandarmerijski narednik iz Vrgorca, a po svoj prilici on ih je i vodio, pošto je dobro poznavao sela Vrgorske krajine. Znao je koja su sela po političkoj opredijeljenosti ustaška, a koja jugoslavenska i partizanska. Ravču četnici nisu dirali, i kroz nju su mirno prošli.
U selima Vlaci, Dubravi i Dragljanima četnici su izmasakrirali četrdeset ljudi, uglavnom muškaraca. Zapaljene su sve kuće uz cestu od Dragljana do pola Rašćana. Preživjela je samo jedna zgrada u Kozici u kojoj se smjestilo talijansko zapovjedništvo koje je nadziralo operaciju. Zarobljeni građani streljani su u grupama, a kada bi naišli na pojedince uglavnom bi ih zaklali. U Dragljanima je u zapaljenu kuću bačen Ivan Jović, te ubijena jedna trudna žena. Župnik Zavojana fra Karlo Ćulum uspio se sakriti, pa ga četnici nisu uspjeli pronaći. Iz obližnje Kozice narod je sa zabrinutošću gledao kako gore kuće u Dragljanima i Vlaci, ali kako nisu znali o čemu se radi, župnik Kozice fra Ladislav Ivanković uputio je kurira sa pismom fra Ćulumu kako bi saznao o čemu se radi. Iz nepoznatog razloga Fra Karlo je odgovorio da dolazi "naša" (ustaška) i talijanska vojska i da se Kozičani nemaju čega bojati. Fra Ladislav je umirio narod i poslao ih doma da mirno dočekaju vojsku. Nije poznato od koga je fra Ćulum čuo tu posve krivu informaciju. Iščekujući vojsku NDH fra Ladislav je izvjesio hrvatsku i bijelu zastavu pred crkvu. Četnici su ubrzo stigli u Kozicu, gdje su uhvatili fra Ladislava i još nekoliko ljudi. Od njega su prvo tražili novac, a zatim ga sa ostalima ubili. Otac Ladislav je ostao ležati od subote u 15 sati do nedjelje navečer. Tada ga je jedan talijanski vojni svećenik stavio u lijes, a sutradan ga je nakon sprovoda pokopao. Iza toga talijanski su vojnici opljačkali župnu crkvu, a talijanski vojni svećenik je skupio crkveno suđe i dao ga njegovoj majci da ga sakrije, što je ona i učinila. Nedugo zatim jedan je talijanski vojnik ukrao posuđe, koje je prodao u Vrgorcu za 600 NDH-kuna. Do crkve su nakon Talijana opet došli četnici traživši od fra Ladislavove majke novac. Kako ona nije imala ništa, iz osvete su zapalili sve župske knjige, a zatim cijelu kuću. U cijeloj Kozici za vrijeme talijanskog divljanja ubijeno je 66 ljudi. Ivanu Ravliću su prije smrti odrezali nos, a Josipa Pejdu su živoga bacili u zapaljenu crkvu.
Pismo koje je fra Karlo Ćulum uputio fra Ladislavu, on je nažalost proslijedio dalje župniku Rašćana don Ivanu Čondiću, a ovaj don Jozi Braenoviću, župniku Župe Biokovske. Čondić je mislio da dolaze hercegovačke ustaše pa je s narodom krenuo prema četnicima noseći zastavu NDH. U izvješću Velike župe Cetina koji opisuje četničke pokolje u Vrgorskoj krajini piše kako je narod nakon susreta sa četnicima vikao da su oni Hrvati ustaše, te nema razloga da ih oni diraju. Nije mi jasno kako nisu uspjeli razlikovati odore četnika i ustaša, no to ih je koštalo glave. Izvještaj piše kako je narod iz te procesije izmasakriran, te da je poginulo između 80 i 90 ljudi. Ubijen je također i don Ivan Čondić. Tijekom četničkog divljanja u Vrgorskoj krajini 1942. godine ubijeno je oko dvjesto seljaka, običnih civila. Talijani su dopuštali i često pomagali ovakvo ponašanje govoreći četnicima kako im je sve dopušteno jer se nalaze na crvenom partizanskom teritoriju. Tijekom napada najviše su stradala sela: Kozica, Dragljane, Vlaka i Dubrava i Rašćane.
komentiraj (10) * ispiši * #
