Ulazim u teretanu/ svoju teretanu bez utega kao da sam glavni lik u Rockiju 4 samo što umjesto znojnog šala imam potkošulju koja je odlučila biti umjetnički instalirana ispod majice: jedno rame slobodno, drugo zarobljeno, etiketa skoro u ustima. Modni kaos, ali srce na mjestu.
Hodam pet minuta na traci za hodanje brzinom 3 km/h. Osjećaj: kao da jurim autocestom. Tijelo mi šalje poruke: "Bravo, Vanja, prešao si granicu između Slavonskog Broda i svemira." Potkošulja se u međuvremenu preselila na bubreg. Ne pitajte kako. Eti nekako
Šetam 59 cm do bicikla. To je 59 cm punih filozofije, jer svaki korak je borba između gravitacije i moje volje. Bicikl me gleda kao bivša kojazna da sam juprevario s orbitrekom. Pokušavam staviti stopala u manžete, ali one su se raspale kao moje iluzije o brzom oporavku. Jedna visi, druga je otišla u mirovinu, ali odoše u lijevo stopalo u fleksiju. Ki bi da bi Bicikl škripi od tuge, a bio je na akciji. B
Trčim 6 metara. Ili barem pokušavam. Izgleda kao da me netko premotava unatrag u usporenom modu. Kleknem. Ne da se molim, nego da uhvatim dah. Laki me gleda s visine, kao da kaže: "Ajde, stari, daj gas, ima da ti ukradem krpu". Hehe uspio je
Ustajem (nakon pregovora s koljenima) i krećem na spravu koja stoji na tepihu. Tepih, naravno, klizi kao političar pred izborima. Ja klizim s njim. Izgleda kao da plešem tango s nevidljivom patnericom s Tenua. Laki trči oko mene, misli da je to nova igra. Ja se vrtim, sprava se ljulja, tepih se miče, a potkošulja sad pokriva samo rame i dio ambicija. Jbte i čelavim, kako to da vježbam?
I dok tako balansiram između sprave, psa i gravitacije, sjetim se: preživio sam pogrešno liječenje. Preživio sam Pandaka. I sad, kad pogledam dolje i vidim da mi stomak raste, pitam se — valjda nisam trudan? Ili je to samo posljedica terapije, smokija, čokolade u 19:48 ili PTSP od naših dnevnika?
Potkošulja je svugdje osim gdje treba biti. Bicikl je u depresiji. Traka za hodanje se gasi sama od sebe. Laki je sretan. Ja sam sretan. Jer hodam, živim, dišem. Jer se smijem. Jer sam unatoč svemu živ , još
Bok, dolazim iz Slavonskog Broda, zovem se Vanja Krnić i žrtva sam pogrešnog liječenja.Imam 45 godina. Preživio sam bakterijski endokarditis, , ugradnju mehaničkog zaliska, dva moždana itd.Ovim blogom pokušat ću na svoj način) opisati sudski proces.., svoju bitku za zdravlje..Liječnik , inaće bivši šef brodske zaraze Nenad Pandak mi je liječio tuberkolozni meningitis( otišao u susjedni Oman, ako mu se tamo ovako omane...), a od tubekoloze nije bilo ni t.Pobjegao je nakon dugih 14 pravomoćno je presuđeno da mi je život uništen liječničkom greškom, a moj život?
Živjela naša divna Hrvatska!
krnic1980@gmail.com