Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

nedjelja, 02.03.2025.

Koračam

Kažu da je u modi kad nam ispadne postava, kao da je to neki novi trend među nama šlagiranima, ali hej, kad već nosim tu titulu, neka bude sa stilom. Odlučio sam vježbati. Mato mi je sastavio bicikl, ono remek-djelo mehanike koje ide samo u osmoj brzini, jer zašto bismo imali niže kad možemo odmah u formulu 1 verziju. Sjednem, krenem, jurim kao vihor, pretičem sve pred sobom, a onda bacim pogled u stranu i vidim puža kako me lagano prestiže. On, miran, samouvjeren, ne troši ni kap znoja, a ja, kiborg od glave do pete, skupljam mišiće koji mi putem ispadaju kao da su suvišan teret.
Kakva teretana, kakvi instruktori, ja sam sam svoj trener, motivator i izbacivač iz zone komfora. Kod mene nema onih sitnih postepenih povećanja opterećenja, nema taktike, nema milosti. Uvijek može jače, žešće i brže, i to unatoč raznim oduzetostima koje imam u ponudi. Kad voziš s pola komandnog mosta u kvaru, ali svejedno stiskaš gas kao da sutra ne postoji, to nije samo trening, to je filozofija. To je umjetnost. To je način života.
Gledam one u teretanama kako podižu utege, dišu pravilno, broj jedan, broj dva, napinjanje, kontrola, a ja već odavno prešao u dimenziju u kojoj gravitacija ionako nije konzistentna. Ruka kaže jedno, noga drugo, mozak negdje u trećem smjeru, ali bicikl ide, a to je jedino važno. Mato mi kaže da bih možda trebao malo usporiti, ali ja samo vrtim pedale i vičem da puž ne smije pobijediti, jer ako me on prestigne, onda zaista moram preispitati sve svoje sportske ambicije.
A ambicije su velike. Danas bicikl, sutra maraton, prekosutra planinarenje po Himalaji, jer zašto ne, kad već rušim sve barijere i redefiniram granice mogućeg. Ako će me već tijelo izdati, neka to barem bude spektakularno, u nekoj epskoj sceni u kojoj se srušim na vrh Mount Everesta i izgovorim zadnju rečenicu: "A rekli su mi da neću ni s kreveta ustati, kao ni nikad gutati". Jbga iznenadio sam sve i sam sebe

02.03.2025. u 17:35 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Prosinac 2025 (1)
Studeni 2025 (3)
Rujan 2025 (1)
Kolovoz 2025 (1)
Lipanj 2025 (2)
Svibanj 2025 (2)
Travanj 2025 (1)
Ožujak 2025 (2)
Veljača 2025 (4)
Siječanj 2025 (5)
Prosinac 2024 (2)
Studeni 2024 (3)
Listopad 2024 (7)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (6)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (3)
Svibanj 2024 (2)
Travanj 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (3)
Prosinac 2023 (4)
Listopad 2023 (1)
Kolovoz 2023 (1)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (2)
Ožujak 2023 (2)
Siječanj 2023 (2)
Prosinac 2022 (2)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (5)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (4)
Svibanj 2022 (6)
Travanj 2022 (8)
Ožujak 2022 (2)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (3)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (4)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)

Opis bloga

Bok, dolazim iz Slavonskog Broda, zovem se Vanja Krnić i žrtva sam pogrešnog liječenja.Imam 45 godina. Preživio sam bakterijski endokarditis, , ugradnju mehaničkog zaliska, dva moždana itd.Ovim blogom pokušat ću na svoj način) opisati sudski proces.., svoju bitku za zdravlje..Liječnik , inaće bivši šef brodske zaraze Nenad Pandak mi je liječio tuberkolozni meningitis( otišao u susjedni Oman, ako mu se tamo ovako omane...), a od tubekoloze nije bilo ni t.Pobjegao je nakon dugih 14 pravomoćno je presuđeno da mi je život uništen liječničkom greškom, a moj život?
Živjela naša divna Hrvatska!

Kontakt

krnic1980@gmail.com

facebook stranica

Dnevnik bolesnika

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo