Teško je bit nekom nešta

ponedjeljak, 08.06.2015.

Vrag je odnio šalu, ljubav ide kroz želudac .Da ne volim svoju suprugu, lagao bi. Odlučio sam se svim dopuštenim sredstvima boriti za nju. Naravno bez upotrebe hladnog oružja čakije, šaka,( jbg., samo mi jedna radi), sačekuša, itd.
Tako sam se odlučio treći dan hodati oko 2 km do bi je dočekao sa sendvičem kada bi izlazila sa posla. Do tad sam hodao najviše 300 m u komadu.
Pola grada je vjerojatno mislilo vidi pijanca. Malo izgledam alkoholizirano kada pričam i hodam. Pijem samo vodu, a želja mi je pivo. Kupio sam taj sendvič. Bio sam sretan što ću joj dati, a mislio sam da će i ona također.
Što si došao, ti mene špijuniraš! Ne moj više dolaziti. Brutalno, ali sam nastavio i dalje dolaziti, jer nisam znao što da radim. Od zdravlja koje mi je bilo prioritet, počeo sam se boriti za vlastitu porodicu. Kako da se borim i sa kim? Da li sa tim „prijateljem“ Zdravkom, a ni ne znam tko je to.
Poštujem sve,nikad mi nije palo na pamet gledati tuđe žene, osim ponekad škicnuti, ali mišljenje zadržati za sebe. Dosadio jesam i sam sebi. Supruga mi je stvarno puno pomogla i kad sam napokon došao malo sebi, zar moram ovako biti prizemljen? Odgovoriti na to pitanje stvarno ne znam.
Napokon smo išli u Zagreb na pregled kod vještaka, da više i to riješim. U tri godine sudovanja nisam vidio suda. Zanimalo me kako izgleda ta bolnica, pošto su mi u njoj spasili život.
Sjetio sam se na ulazu jedino druge zgrade lijevo( žena mi je rekla da sam tamo ležao).U toj zgradi sam bio posebno nemiran pacijent. Do dan danas nije nam jasno zašto su mi tamo vezali lijevu ruku i nogu, iako imam lijevu hemiparezu. Ležao sam još u zgradi desno, to je. Tamo se sjećam da sam imao puno nekakvih elektroda na srcu.Hobi mi je bio čim se probudim desnom rukom skinuti te elektrode., nastavak te priče znate.
Taj Fran Mihaljević liči na neki dom penzionera, s puno zgodnih medicinskih sestara . Moj vještak radi u zadnjoj zgradi lijevo. Primio nas je lijepo i pregledao me od glave do pete. Rekao je napisati nalaz sljedeći tjedan, pa ću napisati kakav je.
Nakon toga smo otišli na kavu sa starim prijateljima Ivanom i Majom, sa kojima je bilo stvarno ugodno, kao i uvijek.
Taj dan čak se nismo ni jednom posvađali.
Vergilije, gdje si?Malo bi mi bila potrebna pomoć da lakše prođem kroz ovaj pakao kroz koji svakodnevno prolazim. Nakon jedne dobre idu dvije loše vijesti, a ponekad i tri, ovisno o horoskopu.
Dobra je vijest bila što sam upotponjavao svoju kolekciju da postanem Borg. Dobio sam gornji i donji most( protezu)Fuuj, koda mi je netko govno u usta. Napokon sam zubat, ali izdržati ću i taj ogavni osjećaj u ustima dok se ne naviknem.
Da li taj Zdravko ima ženu ili nekog?Imao je, ali ga je ostavila.Ima i kćer , koju mu je teško vidjeti.Kćer i teško mu ju je vidjeti. Znam da se opet ponavljam, ali to mi stvarno spada u SF literaturu.
Nisam mogao doći sebi da to moj junak, moja supruga odobrava. Valjda nam je u prirodi, nas Homo sapiensa ili umnih ljudi da istražujemo.
Kao Borg imam vlastite moralne vrijednosti. Na prvom mjestu mi je naravno obitelj. Probao sam opravdavati suprugu i sebe kriviti. Moji vrijednosni sudovi su totalno suprotni.
Da li želiš da idemo sa Teom u Konzum u igraonicu?Potapšao sam je po koljenu. Ti si mene udario! Gotovo je sad odlazim. Skoro sam se opalio smijati na to udario.
Bio je to 17 srpanj, dok sam se okrenuo ona i Tea su već bile na vratima. Tad je zvala nebitnu šogoricu koja je cijelo vrijeme kuhala i petljala se u tuđi brak( dan prije je Hanu poslala da ide tamo spavati).
Vrata su mi se zatvorila pred nosom. Nisam je mogao ma koliko želio zadržati. Mama je moja vidjela to i samo mi je rekla da mi se divi što sam ostao smiren .
Gdje su mi kćeri, na to sam prvo pomislio. Hanu sam zvao na mobitel , ali joj ga je netko ugasio.
Našao sam se pred zidom, napušten kao neki čuko, pardon pas. Poslao sam moje da se idu prošetati, možda nađu gdje su Hana i Tea..
Gledao sam pola sata u cijev od radijatora. Ozdravio sam toliko da se mogu objesiti, da provirim da li ima poslije smrti nešto.
Srećom ili nesrećom razmišljao sam. Netko me mora naći. Kad je meni uništen život , zar da uništim i vlastitoj majki, koja bi me sigurno našla?Nisam mogao, priznajem.
Onaj zli čarobnjak Gargamel garant se poigrava sa mojom sudbinom Kad te hoće, onda te hoće!.
Slijed događaja koji se meni događa u životu spadao bi u neki gadni triler sa elementima horora.
Baka mi je dala savjet :“Sve što čuješ loše na jedno uho, izbaci van na drugo“Drugo uho mi se začepilo i neće van. Kupio sam i štapiće za uši, ali osim smole u njima nema ništa. Pandaci i ostale nevolje i dalje odzvanjaju mojim ušima.Ljudska glupost ; ima li ona kraja? NEMA. Iskustvom čovjek postaje iskusniji i oprezniji..Narav mi je takva da sam opet naivni glupan. U Auschwitzu su puštali plin i ubijali nevine zbog „krivih“ krvnih zrnaca.
Moja krvna grupa je A pozitivna, ni sam ne znam koliko sam je primio od dobrih ljudi.
Šta sam ja kriv ?Često se pitam. Čak me i moj heroj napustio, moja voljena. Vjerovatno ono u :“ sa mnom je ispalo u zlu , bolesti, nevolji...Nije više mogla i rekla mi je : „Zbogom“Mislim na svoju suprugu; veliko joj hvala što mi je pružila ruku, kad je bilo najteže. Možda sam dosadan sa ovim srceparajućim sranjima.Ne znam biti flegmatičan, iako bih volio biti takav da mogu.Hana i Tea su ljubav; moji ponosi.Ponosan što sam im tata, svaki njihov smješak je neprocjenjiv i mojoj suprugi unatoč svemu hvala na svemu. Svoj ljubavi i požrtovnosti koju mi je dala u bolesti.
Pred ciljom se umorila i odustala. Hvala ti Ivana što si mi bila žena!
Pandak vjerujem da zna što mi je napravio, da li ima savjest to njega treba pitati..Život piše horore„Gargamelu, mani se mene!“Dalje idem desetkovan, ali ne sam!
Moram pronaći kćeri, jer bez njih sam nitko i ništa.
Kukati svi možemo, sudbina piše čudne priče.
Vještak je u svome pisanom nalazu potvrdio odbacio sve navode od tuženika koji bi trebali ići u obranu. Radi Ivana, Bojana, Emilije, ostalih nastradalih i naravno sebe moram sa tim sudom ići do kraja. On mi je nažalost postao sekundaran, a primarna bitka za vlastitu djecu. 2.12 2013 bi konačno trebao završiti sa vještakom infektologom, jer će se tada očitovati na ročištu o navodima tuženika. Bemti naše sudove: pisano, usmeno, pomoću pošte, goluba pismonoše, a koliko tih pravnih kakanja.
Dugački su mi ti dani bili u neznanju gdje su Hana i Tea. Suprugi sam slao poruke, ali su bile ravne koda ih šaljem zidu. Na njih odgovora nije bilo. Slijedeći korak je bio odlazak u zgradu od crvenih ciglica zvanu CZSS. Socijalna radnica je odmah uljudno rekla da će pronaći moje kćeri i da će dogovoriti susret. Susret sa vlastito djecom? Da li sam počinio neki zločin da ne znam?
Prolaznika na cesti susretnem, ali svoje kćeri mi je malo to much za psihu.. Budala kakav jesam 19 srpnja sam saznao da su mi kćeri kod ne tako bitne, a po svemu bitne šogorice.
Mama je čim smo to saznali otišla kod suprugine tete , koja je kuća pored. Rekla je samo da bi vidjela svoje unuke. Odmah je upozorena da ako dotakne ogradu od te šogorice da će se zvati policiju.B rojali su joj nešto o meni i mojim grijesima, da ni sam nisam znao da ih imam toliko.
Sa šogoricom me to priznajem iznenadilo, jer je godinama ljetovala sa svojom porodicom kod mene na moru. Toj ženi, kao ni supruginoj teti, nikad apsolutno nisam ništa napravio. Odjednom sam postao glavni za pljuvanje.
Minute su mi bile, kao godine, a sati kao život. Jedini motiv za dalje su mi bile kćeri. Nisam ni suprugu mogao shvatit da mi ništa, baš ništa od toga nije rekla u lice.
Da li mogu čuti kćeri minutu bar jednu?U očaju sam slao poruku supruzi. Nakon par minuta zazvonio mi je mobitel. Tea je bila. Tata tvas najviše voli i falite mi jako.. Zvućala mi je sva uplašeno, jer je imala tek četiri godine. Kad sam pitao da li mogu čuti Hanu. Čuo sam samo Dosta i netko je prekinuo vezu.
59 sekundi mi je štopan razgovor sa Teom. Bio je to 20 srpnja. Bio sam sretan jer sam napokon čuo kćer. Da li je Hana ljuta na mene nije mi bilo jasno.
Eeeeeeeeeeeee;T u sam tatice dosla sam nema mi wi fi na mobu.
Napokon bila je to Hana, javila mi se putem fejsa iz wc-a od šogorice
vise nikad necu bit sretna. sve dok ne dodemo kuci s mamom ako ne ja cu zvat hrabri telefon . Odgovorio sam joj : Budi hrabra srećo moja, jer sam bio šokiran i .Odakle ona zna za hrabri telefon? Nisam znao što da napišem .Pisala je toliko odraslo za curicu od 12 godina.
Hana Krnić ma sve ce bit ok ako ne ja cu s teom doc kuci sama sutra .Kasnije sam saznao da su to stvarno i pokušale, ali da su Tea i Hana ulovljene u pokušaju bijega.Još sam saznao i da joj je ne bitna šogorica izvadila sim karticu iz mobitela da me ne čuje. Odakle tolika mržnja?Ako treba kopati ću tunel kao Vijetnamci , sa jednom rukom da dođem do kćeri od Ivane i mene.
Otišao sam u zgradu crvenih ciglica i pokazao razgovor bivšoj ravnateljici CZSS-a koja se zgrozila.Tad je došla moja socijalna radnica i rekla mi da nisam tako smio razgovarati sa svojom kćeri.Kako da razgovaram, osim da joj probam dati ohrabrenje.
Dogovorila sam se sa majkom da sutra vidiš kćeri u 13 h.Taj dan sam još S tatom otišao u HT, gdje smo potpisali obiteljsku tarifu i kupili tri mobitela . Nadam se da se više neće događati da mi se kćeri vade kartice da me ne čuje.
Ujutro sam otišao u Presoflex kupiti Tei poklončić( tad sam i saznao da je famozni Zdravko radio tamo, ali je premješten). Imao sam još 100 kn. Kupio sam Tei autobus. Uvijek je više volila autobuse od lutkica. Ponio sam autobus i mobitele u CZZS.
Gospodine Krnić , nešta ste uranili. Jak sam ja gospodin, više sam urbana seljačina. Sjeo sam i čekao svoju obitelj. Bojao sam se reakcije, da li će me i vlastite kćeri odbaciti.
Penjanje i evo mojih najmilijih. Koda ih nisam vidio godinama. Ivana je došla u pratnji sestrične Tine, o kojoj mogu stvarno mogu samo pozitivno napisati. Valjda su se bojali „opasnog“ Vanje,ali sam bokser, skakava, palicu i kuhaču ostavio kod kuće.
Hana mi je potrčala u zagrljaj i rasplakala se, kao što je i mene rasplakala. Volim te tata.Teu je Ivana držala. A njena sestrična me gledala kao ratnog zločinca.
Tea me je gledala pomalo uplašeno, mogao sam joj jedino nogu dotaknuti. Hana i Tea su mi sve, one su ja i bit moga postojanja.
Možemo ući unutra. Socijalna radnica je Tinu zamolila da napusti sobu. Valjda su očekivali da ću nešta nasilno uraditi. Tata ti je kupio nešto rekla je socijalna radnica Tei. Tea je uzela poklon i kad je vidjela autobus nasmijala se. Da li ste podnijeli zahtjev za rastavu braka?Nisam odgovorila je supruga.
Da li bi htjeli pustiti Hanu i Teu na more sa mamom? Ona bi onda pustila njih sa vama. Naravno da može, tu sam za svaki kompromis. Hana bi večeras prespavala kod kuće, ali da je mami vratite do 12 sutra. Emocije koliko mogu pojedinca pucati, mislim da su sve u jednom bile baš tada u meni.
Tea će kad se vratimo sa mora. Hana je sva sretna počela trčati kući. Morao sam je vratiti da pozdravi mamu. Tina je u hodniku brojala što ide kod mene. Bio sam sretan što sam napokon vidio kćer da je pitam zašto to radi?

08.06.2015. u 17:23 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

ponedjeljak, 08.06.2015.

Teško je bit nekom nešta

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo