Soba broj 11

srijeda, 09.07.2014.

Fran MIihaljević
Slijedeći dan je došla supruga i bio sam sretan. Nećemo se razvesti, ostajem uz tebe. Bože, hvala ti pomislio sam Nisam osoba od neke ekstremne vjere, kao što je moja situacija bila, ali takve situacije, kao što je bila ova od čovjeka traže vjeru u Boga Nikad se nisam molio , ali tada jesam.
Ne one klasične papagajske molitve, nego iz srca.
Nisam ti donijela pitu od jabuka, ali jesam čokoladnu bananicu . Nitko sretniji od mene. Pohlepno sam je mislim cijelu stavio u u usta. Nakon par sekundi uživanja u bananici počelo je gušenje. Ta je bananica letjela van kroz kanilu na vratu. Supruga je sva u panici zvala sestre , jer sam počeo plaviti.
Nekako sam to iskašljao, ali sestre su je tamo maltene pokušale optužit da me je pokušala ubit. Više mi se nije jela bananica. Bio sam zadovoljan i davala mi je nekakvu sigurnost kad bi bila pored mene. Pričala mi je o Tei i Hani, rekla mi je da će biti uz mene bez obzira na sve.
Terapeut Marko me odlučio dignuti na noge. Prvo ustajanje je bilo opet ispred toga ogledala. Pomislio sam da sam div, a da su u brodskoj bolnici u toj smjeni niži radnici.
Ubrzo je taj cimer otišao u kolicima kući, njegovi su došli po njega da ga odvezu Na odlasku mi je rekao Vanja sretno i želim da se što prije oporaviš.
Imao sam i cimera svećenika, koji je stalno tražio princezu. Mislio sam sad će sa sestrama doći neki super zgodni komad, a ono invalidska kolica sa rupom u sredini.Za veliku nuždu naravno.
Pisao sam o tome dečku jer mi se on usjekao u pamćenje, sigurno nikada neću saznati tko je to bio.
U jednoj jutarnjoj viziti. Selimo te u sobu gdje češ biti sam. Stavili su me na ležeća kolica, a ono vani još dosta snijega..Odvezli su me u drugu sobu, a opet zgrada kao brodska zaraza, tamo su sve zgrade takve,
Vau u u toj sobi me čeka sondomat i tlakomjer na zidu . Ideeš! Vrata , valjda kao zatvorska sa malim prozorčićem da me vide. Dobio sam i zvono.
Došla mi je supruga i napokon smo mogli porazgovarati.Vanja ja sam u Zagrebu kod sestrične. Što je sestrična u Brodu, Ne Vanja ti si u Zagrebu. Donijela mi je Glas Slavonije, ali Posavske nema. Naravno zeza me , pa ja sam u Slavonskom Brodu, bar je to neupitnoKasnije mi je rekla da ju je prodavač na kiosku blijedo gledao kad ga je u Zagrebu pored bolnice tražila Glas Slavonije, rekao je da te novine jako dugo nitko nije tražio.Za mene koji nisam ni znao da sam lokal patriota je imao!
Vanja ti nemaš i nisi imao tuberkolokozni menigitis, nego infektivni endokartitis i dva moždana, krivo si lijećen na zarazi. Ugradili su ti mehanički zalisak i jedva si preživio. Opet ljutnja se javila u meni, nisam vjerovao. Skužio sam ranije da mi je srce operirano. Vrijeme posjeta je završilo i supruga je otišla. .Kipio sam od lutnje, ugledao sam taj tlakomjer desno od mene , desnom rukom sam ga iščupao..Priznajem destruktivan sam bio u toj sobi prema tuđoj imovini.
Pa već tri mjeseca mi lažu i dalje sam bio uvjeren da je to neka fora, ne znam koji je datum bio , ali nije bio 1 april.U to je u sobu ušla neka zgodna plava sestra. Kaj to radiš , strgal si tlakomjer!! Bumo te vezal! Nekao su mi krevet odgurali nasred sobe da ne mogu ništa dokučiti.
Vezali su mi lijevu ruku i nogu, one koje su bile oduzete??? Užas ležiš nasred sobe i ne možeš ništa.Mobitel su stavili u ladicu u ormarić pored mene.Naravno odvezao sam lijevu ruku desnom.Onda je došla sestra sa još kajševa.Kao pas u boksu sam bio.Zatvoren i bez mogućnosti da me pošteno sude.
Stalno sam se punio tim sekretom i počeo gušiti. Sestro, jer me možete posaugati .Kroz taj prozorčić vidio sam medicinskog tehničara mislim da se zove Rajko, on se sažalio i ušao u sobu i odvezao me da nitko ne zna i posaugao me. Hvala Rajko tko god bio! On me stalno obilazio, samo mi je rekao da budem dobar. Njemu sam vjerovao!
U međuvremenu su mi došli bratić Mislav sa djevojkom, sestrična Iva koja mi je samo rekla Volim te,prijatelj Ivan, koji je došao bolestan bio mi je i gradonačelnik Slavonskog Broda i još hrpa ljudi….
Moje uvjerenje da sam u rodnom gradu i dalje nije popuštalo, kao što nisam mogao shvatit da sam toliko dugo krivo liječen. Totalno kriva dijagnoza, a na Fran Mihaljeviću su u jednom danu usatnovili ispravnu.
Joj još uvijek se patim kako da oprostim.u pet godina dr.Pandak mi nije ni ponudio ispriku. Znam da sam dosta fokusiran na njega, ali nije mi jasno. Ljudski je pogriješiti, ali se i i ispričati . Sigurno ispriku neću nikad doživjeti. Zašto mi bar srce nije poslušao, ili kad sam bio stalno febrilan hemokulturu izvadio, kako mu nalažu pravila struke. Zašto?
Da se vratim , posjete su mi izgledale kao karmine osjete su ispred moga kreveta stajale koda su u obrambenom zidu u nogometu. Imao sam osjećaj da me se svi boje, što mi reći i kako mi pristupiti
Nakon par dana u posjetu su mi došli mama i tata sa suprugom. Tata je ostao vani sa Teom. Nakon par minuta čuo sam plač. To Tea plaće moram je ići dojiti., rekla mi je supruga Nisam ni znao koliko dugo vlastitu kćer nisam vidio, mislio sam godinama. Da sam mogao izašao bi iz vlastitog tijela, da je bar sekundu vidim. Nisam je tad vidio, jer sam bio zarobljenik vlastitog tijela. Mama mi je rekla da šefica reanimacije priprema sobu da budem sam u njoj pa ću biti bliže svojima.
Tako se moj boravak u toj bolnici približio kraju. Zgodna plava sestra je dolazila:Kaj te treba posaugati?, kakav kaj; pih! Marko me sa maskom rastezao i natezao. Da sam bio zdrav netko bi od nas dvojice završio na traumi.
Naravno rekao sam Marku da dr. Jasminka šefica reanimacije priprema sobu za mene. Opet onaj blijedi pogled. Ne znam takvu.???????Pomislio sam jer taj dementan.

09.07.2014. u 15:30 • 7 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

srijeda, 09.07.2014.

Soba broj 11

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo