Ludilo oko ovog prvenstva je zahvatilo sve, osim mene izgleda. Mlađa kćer(Tea) mi ide u vrtić sa zastavom, kapom, majicom.., naravno sve u hrvatskim bojama . Onda ono neočekivano pitanje na dan utakmice Brazil: Hrvatska.-Tata , danas bi u vrtić nosila zastavu Brazila!!
Nisam ništa odgovorio, pomislio sam Brazil će izgubiti ionako; moje procjene i ja; opet krivo.
U petak mi je došla Hana( starija kćer):-Tata, prošla sam sa pet. Uhvatio me neki ponos, kako ona pjesma navijačka ide; jedna riječ je dovoljna: NEOPISIVO. Bolest, palac i sva sra… su totalno ne važna, jer znam da i nakon mene ostajem na neki način ja kroz moja dva ponosa. San mi je da moje kćeri budu ponosne na mene . Kako da ih uputim dobro?Cilj mi je samo da i navedem da razmišljaju svojom glavom , da oblikuju i iznose vlastite stavove, da postanu dobri ljudi. Ne želim da me pamte po bolesti. Svjestan sam da zbog mene ni krive, ni dužne imaju drugačije djetinjstvo od ostale djece
Svatko od nas osjeti toplinu u blizini voljene osobe . Hana i Tea mi daju vjeru, jer znam da je svaki osmijeh ta dva prekrasna biča, naprosto NEPROCJENJIV.
Bok, dolazim iz Slavonskog Broda, zovem se Vanja Krnić i žrtva sam pogrešnog liječenja.Imam 44 godine. Preživio sam bakterijski endokarditis, , ugradnju mehaničkog zaliska, dva moždana itd.Ovim blogom pokušat ću na svoj način) opisati sudski proces.., svoju bitku za zdravlje..Liječnik , inaće bivši šef brodske zaraze Nenad Pandak mi je liječio tuberkolozni meningitis( otišao u susjedni Oman, ako mu se tamo ovako omane...), a od tubekoloze nije bilo ni t.Pobjegao je nakon dugih 14 pravomoćno je presuđeno da mi je život uništen liječničkom greškom, a moj život?
Živjela naša divna Hrvatska!
krnic1980@gmail.com