vjera_ufanje_i_ljubav

srijeda, 28.07.2010.

Prica Vlade_M, Miklosiceva 9 Dio .

Ubrzo je uletio doktor, covjek dugacke, plave kose. Bili smu mu uredno namjesteni, kosa i osmijeh. Prisao je i rukovao se sa nama postojuci pravila lijepog ponasanja. Prvo je stegao ruku staroj, zatim starom i na kraju moju vlaznu rucerdu. Trznuo se pomalo jer sam ga namjerno cvrsto stisnuo.

- Sjedite, sjedite, ne morate da ustajete - rekao je zavalivsi se u fotelju, koja, uzgred receno, nije izgledala nimalo neudobno. Ovaj covjek vodi racuna o sigurnosti i bezbjednosti svoje guzice, bio je moj lucidan zakljucak.

Visoki plavi covjek se predstavio. Vlasnik je diplome iz oblasti psihologije, uze je specijalizovao bolesti zavisnosti i mnogo pusi cigarete. To je priznao uz prigusen smijeh, koji je bio nekakvo opravdanje, pretpostavljam. Onda se prebacio na pricu o klinici. Otprilike je prepricao prospekt. Pitao sam se koliko li je puta dosad ponavljao ovu istu pricu i glumu pred briznim i nesrecnim roditeljima i njihovom drogom izmucenom djecom. Pitao sam se koliko od svega toga je istina. Ipak, najvise od svega sto me je interesovalo je bila cijena lijecenja. Uzimajuci u obzir koliko je cijelo sranje okivano u zvijezde, bio sam siguran da cu ih ugledati kada kaze cijenu, te zvijezde... I, bio sam u pravu. Cijena je prava sitnica - 3340 Euro's za mjesec dana ili ti prvu fazu programa. Ja sam ugledao sve zvijezde ove i one galaksije, poskocio iz stolice, zalio sto znojem a zatim se u nju bespomocno svalio, pustajuci ruke da vise skoro do poda.

- Zdravlje nema cijenu - mudro rece moj otac.

Pogledao sam ga u oci. I znao sam. On je ovu cijenu znao vec i ranije i bio je spreman da plati. Ja sam doveden pred svrsen cin, jebiga. I, posto je prokleta predstava zavrsena meni nije preostalo nista drugo osim da se poklonim pred publikom i prihvatim lijecenje...

Onda dodjose Noge i ispratise moje starce napolje. Dirljivu scenu rastanka i suze moje majke cu radije preskociti i necu ih se sjetiti u ovom tekstu. Noge zatim zatvorise vrata i primise instrukcije da nikoga ne pustaju kod doktora. Tako ostadosmo sami, ja i visoki plavi covjek B. L.

- Hajde Dovla - rece mi hineci nekakvu prisnost - ispricaj mi zivotnu pricu i kako i koliko i otkada koristis narkotike. - Pri tome je izvadio diktafon iz dzepa i stavio ga da se premotava. Ponudio me cigaretom.

- Ne pusim - rekoh.

- Opa, ti se prvi narkoman nepusac sa kojim se ja srecem dosad.

- Pa vi doktore onda sigurno imate ogromno iskustvo u lijecenju narkomana - primijetih sarkasticno.

Ironija u mom glasu mu nije promakla i uspravio se u sjedistu. Provalio je da sa druge strane ima nekog zesce nadrkanog tipa s kojim nece bas imati lagan posao.

- Okej doktore. Spremite tu spravicu da joj ispricam svoju zivotnu pricu. - rekao sam posmatrajuci diktafon. Nekako mi je bilo lakse da se obracam njemu nego doktoru-seronji koji misli da je novi Frojd ili neki slican njemu drkadzija.

- Doktore, rodjen sam u Sarajevu 25. decembra 1979. godine kao vrlo mlad covjek. Neki tvrde da sam bio lijepa beba. Ne znam. Obicno se za svaku bebu kaze da je lijepa, to onako iz pristojnosti. Ja volim da u razgovorima o sebi sagovornicima naglasim da sam bio lijepa beba i da moj sadasnji izgled predstavlja samo malu digresiju u odnosu na ono sto sam nekada bio... Zivio sam u tom pomalo sivom gradu sve dokle sam mogao, dakle dok nije poceo rat. Tada se selim u Pale. Na Palama sam prvi put provalio da imam nekakve bubuljice na licu tj. na Palama me je zveknuo pubertet u svom punom sjaju. Bubuljice su se javile ubrzo nakon pojave stidnih dlacica a to je bilo iz vremena kada sam pohadjao osnovnu skolu sasvim solidnim uspjehom. U to vrijeme sam primijetio da Sladji, djevojcici koja je sjedila pored mene, sise pocinju da rapidno rastu . I, sve vise su me interesovale sise, Sladjine, a i ostale sise koje su rasle tu onaokolo po skoli. Primijetio sam jednog dana da mi se budi zvijer iz gaca kada pomislim na Sladjine sise i da ukoliko tu zvijer malo izmasiram, osjecam veliko zadovoljstvo. Tako sam, dragi doktore, sam provalio tajne i zadovoljstva drkanja i tu sam tehniku postepeno usavrsavao, sve u cilju postizanja veceg stepena uzitka... Prvu cigaretu sam zapalio na 13. rodjendanu kod jednog Sashe, nakon sto sam popio pola litra vina i napio se, opet prvi put u zivotu. Mnogi su povracali te veceri a ja nisam. Neki su nesto i kresnuli te veceri, doktore, a ja opet nisam. I, sklon sam misljenju da je to neki znak u kom pravcu ce se kretati moj zivot u buducnosti... Mnogo vise sam se bavio alkoholom a manje djevojkama i ucenjem. Oduvijek sam lud, doktore...

- O, ne, niste vi ludi, nemojte prebrzo da donosite zakljucke i budete suvise strogi prema sebi. Evo, ja sam...

- Dobro, dobro, doktore, kad sam se vec otvorio ovdje, bolje je da me ne prekidate jer onda necu znati gdje sam stao. Stao sam kod seksa, zar ne ?

- Da, tu ste stali.

- Eh, tu ja vec duze vrijeme stagniram - nasmijah se pun sebe i zadovoljan tim sto se doktor donekle zbunio.

- Prvi kontakt sa drogom sam imao sa 14 godina. Bili smo na nekom rodjendanu i tamo smo duvali sintelan. U to vrijeme sam nosi dugu kosu i tom prilikom sam uspio da je uvalim u ljepilo i bio sam primoran da je odsijecem. Tako se moj prvi kontakt sa drogom zavrsio dosta neslavno mada ne mogu reci da mi se nije svidjelo. Bas zato sto mi se svidjelo, mislim na halucinacije i dezorjentisanost koju duvanje ljepila izaziva, poceo sam to da primjenjujem skoro svaki dan.

- A znate li vi, mladicu, da se duvanjem ljepila bespovratno unistava nekoliko miliona sivih celija u ljudskom mozgu ? - upitao me je.

- Naravno da ne znam. Kako bih to, jebiga, mogao da znam, kada sam non-stop duvao ljepilo oko godinu dana. I ono malo mozga sto mi je skrta Majka Priroda podarila tada sam bespovratno unistio, dragi moj doktore...

Sa smjeskom sam mu pricao o tome mada sam siguran da sam imao unutrasnje krvarenje, otprilike negdje u predjelu srca. Ali, to je, dodjavola, jedini nacin da pricam o tome. Kako drugacije pricati o crnim stvarima nego saleci se ? Poznajete li vi neki bolji nacin ?

- Poslije toga sam poceo da pijem velike kolicine sedativa i zalijevam ih pivom. Dozu sam sve vise i vise povecavao i dobar dio srednje skole mi je prosao u bunilu, mnogih stvari se ne sjecam. Tako se, npr., jedva sjecam svog prvog seksualnog iskustva koje sam imao u 17. godini zivota s onom istom Sladjom koja je u to vrijeme imala najbolje sise u gradu... Cim sam upisao fakultet presao sam na teske droge, u prvom redu heroin, ali i na eksere i speed. I, sada vam mogu reci da iza mene stoji vec nekoliko godina svakodnevnog drogiranja... Zelim da prestanem doktore ! Da prestanem ! Dosta je bilo. Sve sam sjebo. Svoj zivot, zivote ljudi koji me vole, vene na rukama i nogama, prodao sam sve licne stvari koje se mogu prodati, nemam ozbiljnu vezu sa djevojkom vec duze vrijeme, jetra mi je propala, jebiga, jebiga...

- Dobro, dobro, - Doktor je pokusao da me utjesi, ne znajuci da se ponovo zajebavam.

Ili se nisam zajebavao mada sam htio da to tako zvuci. Ne znam. Nisam siguran.


18.07.2003. godine

petak, 02.07.2010.

Prica Vlade_M, Miklosiceva 9 Dio 1.

posto nemam sam sta da izjavim prenjet cu ovde jednu pricu koju sam citao dok sam razmisljao kako
pa pomognem prijatelju koji je ovisnik.

Prica nije moja ali lijpo opisuje zivot i lijecenje jednog bivseg ovisnika.

Odmah se ispricavam za ponekad neprikladan rijecnik ali necu ispravljati pa oprostite...

evo i price bit ce tu djelova....

"Ponovo sam dobio zesci nalet inspiracije za pisanje koji se pojavio niotkuda i uletio u mene kao neka necastiva sila... Imam osjecaj da bih mogao da napisem 10 stranica teksta a da apsolutno nista konkretno ne kazem kao sto je to svojevremeno radio Dikens jer se u njegovo vrijeme knjiga naplacivala po stranici teksta... Steta je sto se tako ne radi i danas i kod nas i zato sto bih ja onda imao dovoljno love za svu drogu ovog i onog svijeta. Ovako, ostaje mi da se i dalje grcim pred kompjuterom po cijelu noc, u samoci, ludilu, krvi, onaniji i znoju dok se ostala srpska omladina zabavlja i udise zivot punim plucima u diskotekama, nocnim i striptiz klubovima... Stvarno sam u zajebanoj situaciji.

A zasto sam dobio nalet inspiracije ?

Zato sto sam dobio dopust na 5 dana iz bolnice za lijecenje izgubljenih narkomanskih dusa i iscijedjenih alkoholicara, umornih od zivota i zeljnih dobre kapljice bez obzira na to sto su svjesni da ta kapljica pije njih a ne oni nju. I tako, palo mi je na pamet da napisem rijec, dvije ili nesto vise o tim vrlim i velicanstvenim uvrnutim likovima koji stanuju u Miklosicevoj ulici u Beogradu u kuci ciji je redni broj 9.

Ta kuca otprilike nicim ne odudara iz mase okolnih kuca osim svojim nazivom - Specijalna klinika za lijecenje bolesti zavisnosti - vrlo specijalan i pomalo nevjerovatan naziv ( svi mi znamo da su te bolesti vise-manje neizljecive i da je pomalo drsko pokusavati ih izlijeciti ). Stari gospodin Balzak je mnogo mjesta u svojim knjigama ostavljao za detaljne opise gradjevina u kojim su bogu krali dane njegovi junaci, uglavnom starci puni para i zeljni piletine i ambiciozni mladi seljacici koji su pokusavali da upecaju neku stariju bogatu i razvedenu koku, ali stari Gospodin Balzak je, neka mu je laka crna zemlja, vec odavno postao hrpa pepela a ja nemam ambiciju da budem njegov nasljednik niti mi je on idol pa se necu mnogo zadrzavati na opisu same kuce. Samo cu reci da to nije kuca vec kucetina, sa gomilom dvokrevetnih soba i nekoliko trokrevetnih kao i sobom koju narkomani nazivaju inteziva a doktori intezivna njega. Iznutra je vrlo cista i prilagodjena svojoj svrsi i ispunjena novim i relativno tvrdim foteljama pogodnim za stvaranje hemoroida kao i medicinskim sestrama i tabletama koje se, nazalost, drze pod kljucem. Odmah na startu cu vas razocarati - sve sestre osim jedne Milene su prilicno neatraktivne ali ako se uzme u obzir da se vecini narkomana na pitonu uhvatila mahovina koliko dugo nista nisu jebali, ipak nisu za odbaciti.

U tu ustanovu sam dosao 11.05.2003. godine u podne. Bila je nesnosna vrucina, jedan od onih dana kada se pitate, da li ste, dodjavola, nekom precicom stigli u pakao a da vas je neko zaboravio o tome obavijestiti. Dosao sam u pratnji roditelja. Atmosfera u kolima na putu od Sarajeva ka Beogradu je bila toliko mucna da je necu opisivati. Jedino bih je uporedio sa 5. setom finala Svjetske lige u odbojci ove godine... Starci su ponijeli gomilu para i ogromnu nadu da ce se za moj "problem" zvani zavisnost od heroina konacno rijesiti a ja nisam ponio nista osim prilicno pune mokracne besike i velike zelje da je ispraznim. Narastajuce zelje. Potrebe. Nadu sam zaboravio da zapakujem i bilo mi je sasvim svejedno kako i gdje cu okoncati svoj sitni i beznacajni zivot, kao sto mi je i danas sasvim svejedno.

... kapija bolnice je bila zakljucana. Stari je pozvonio i vratima je prisao tip iz obezbjedjenja koji svojom pojavom ni najmanje nije ulijevao strahopostovanje - malo jaci vjetar bi ga oduvao, mozda cak i nesto zesci prdez. Kasnije mi je rekao da se zove Goran i da platom hrani troclanu porodicu koja ce uskoro dobiti prinovu.

Goran nas je pitao seljackim bosanskim naglaskom " - Vi ste oni iz Sarajeva sto ste zakazali sastanak sa doktorom ?".

- Da, mi smo ti - rekao sam preduhitrivsi zbunjenog starog.

- Izvolite uci u cekaonicu. - cijela stvar je djelovala prilicno profesionalno i izmamila mi je osmijeh na licu.

Usli smo u cekaonicu. To je obican hodnik sa 3 stolice i sekretaricom koja nema trup - noge joj pocinju iz vrata. Mislim da je dobro to sto nema trup jer su joj noge izvrsne za razliku od prosjecnog lica. Ispred svog stola je imala telefon i kompjuter na kojem je igrala pasijans ili tako neko sranje. Klasicna sekretarica. Otipkala je par brojeva i dobila doktora. Najavila nas.

- Podjite za mnom, molim vas, doktor vas ocekuje - rekla je.

Ustali smo i posli, cutke. Stari i stara zbunjeni a ja oznojen. Osjecao sam kako mi znoj curi niz ledja, mozda iz straha ili zbog nesnosne vrucine. Vjerovatno zbog obje stvari. Spustili smo se niz uske stepenice u podrum kuce koji je preuredjen u dvije kancelarije - na jednim vratima je pisalo dr N. E. - psihijatar, a na drugim dr B. L. psihijatar, direktor klinike. Usli smo na druga prateci glavu i noge koje su se odazivale na ime Nela.

U kancelariji nije bilo doktora. Bio je veliki radni sto, kompjuter i telefon i propagandni materijal bolnice.

- Zelite li neki sok, ili biste radije kafu ? - Nela su ljubazno nasmijesila.

Stari je htio sok, stara kafu a ja pivo. Pivo nisam mogao dobiti ( protivi se pravilima klinike ) pa sam se zadovoljio sokom. Doktora smo cekali listajuci prospekte klinike, sto nam je Nela predlozila slatkim glasicem. Da je situacija bila drugacija, stvor u gacama bi mi vjerovatno skocio do neba i zaklonio sunce i oborio svemirsku stanicu ili napravio neko drugo zesce sranje. U Americi bi ga mnogi registrovali kao NLO, samo da se tada nisam nalazio u klinici za skidanje od droge vec na nekom pristojnijem mjestu. To bi se npr. sigurno desilo na Exit-u. Prospekti su bili interesantni. Pisac je pokusavao da nas upozna sa nacinom rada klinike i svim njenim brojnim vrlinama dok je nedostatke, s druge strane, vjerovatno sasvim slucajno zaboravio da navede. Nije naveo da je u gornjem lijevom uglu direktorove kancelarije chekicao ogromni sivi pauk nad razapetom mrezom. Sudeci po velicini, nije se nadao muhi vec, u najmanju ruku, nekoj rodi ili prepelici... Prospekt je govorio sljedece :

Ovo je relativno mlada klinika, osnovana je 01.03.2003. godine i radi po Backsford programu, americkom programu za lijecenje bolesti zavisnosti, koji je najbolji na svijetu i uspjesnost izljecenje raste do nevjerovatnih 75 % kod narkomana i 65 % kod alkoholicara. Sama klinika je veoma udobna, elegantna, govori 8 jezika a 9. zamuckuje i ima najbolju hranu na svijetu. Malo je toliko dobrih hotela, sine, koliko je ova klinika ekskluzivna. To nam je prospekt govorio. Dodao je jos i to da se lijecenje od heroinske zavisnosti odvija u 3 faze od kojih ona prva traje 28 dana i odnosi se na detoksikaciju ( period kada se bacakate po krevetu i lupate glavom o zid u pauzama izmedju dva povracanja ili proliva u vrijeme apstinencijske krize ) i dijagnosticiranje problema. Ono u fazonu : zbog cega sam se, jebiga, poceo drogirati. Ta apstinencijska kriza se zahvaljujuci brojnim i kvalitetnim pilulama skoro sasvim ublazuje a vrijeme prolazi dosta brzo jer su dani ispunjeni citavim nizom rekreativnih programa. Druga faza se odnosi na vodjenje polusamostalnog zivota uz stalno nadgledanje napretka ili nazatka od strane najstrucnijeg tima psihologa i sociologa na svijetu. Treci dio je kenjao nesto o resocijalizaciji ali nisam stigao da ga procitam jer je u kancelariju uletio doktor B. L., psihijatar i direktor vrle klinike...

17.07.2003. godine Vlado_M

<	srpanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Rujan 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Srpanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Rujan 2015 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2011 (1)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (11)
Lipanj 2008 (8)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?