posto nemam sam sta da izjavim prenjet cu ovde jednu pricu koju sam citao dok sam razmisljao kako
pa pomognem prijatelju koji je ovisnik.
Prica nije moja ali lijpo opisuje zivot i lijecenje jednog bivseg ovisnika.
Odmah se ispricavam za ponekad neprikladan rijecnik ali necu ispravljati pa oprostite...
evo i price bit ce tu djelova....
"Ponovo sam dobio zesci nalet inspiracije za pisanje koji se pojavio niotkuda i uletio u mene kao neka necastiva sila... Imam osjecaj da bih mogao da napisem 10 stranica teksta a da apsolutno nista konkretno ne kazem kao sto je to svojevremeno radio Dikens jer se u njegovo vrijeme knjiga naplacivala po stranici teksta... Steta je sto se tako ne radi i danas i kod nas i zato sto bih ja onda imao dovoljno love za svu drogu ovog i onog svijeta. Ovako, ostaje mi da se i dalje grcim pred kompjuterom po cijelu noc, u samoci, ludilu, krvi, onaniji i znoju dok se ostala srpska omladina zabavlja i udise zivot punim plucima u diskotekama, nocnim i striptiz klubovima... Stvarno sam u zajebanoj situaciji.
A zasto sam dobio nalet inspiracije ?
Zato sto sam dobio dopust na 5 dana iz bolnice za lijecenje izgubljenih narkomanskih dusa i iscijedjenih alkoholicara, umornih od zivota i zeljnih dobre kapljice bez obzira na to sto su svjesni da ta kapljica pije njih a ne oni nju. I tako, palo mi je na pamet da napisem rijec, dvije ili nesto vise o tim vrlim i velicanstvenim uvrnutim likovima koji stanuju u Miklosicevoj ulici u Beogradu u kuci ciji je redni broj 9.
Ta kuca otprilike nicim ne odudara iz mase okolnih kuca osim svojim nazivom - Specijalna klinika za lijecenje bolesti zavisnosti - vrlo specijalan i pomalo nevjerovatan naziv ( svi mi znamo da su te bolesti vise-manje neizljecive i da je pomalo drsko pokusavati ih izlijeciti ). Stari gospodin Balzak je mnogo mjesta u svojim knjigama ostavljao za detaljne opise gradjevina u kojim su bogu krali dane njegovi junaci, uglavnom starci puni para i zeljni piletine i ambiciozni mladi seljacici koji su pokusavali da upecaju neku stariju bogatu i razvedenu koku, ali stari Gospodin Balzak je, neka mu je laka crna zemlja, vec odavno postao hrpa pepela a ja nemam ambiciju da budem njegov nasljednik niti mi je on idol pa se necu mnogo zadrzavati na opisu same kuce. Samo cu reci da to nije kuca vec kucetina, sa gomilom dvokrevetnih soba i nekoliko trokrevetnih kao i sobom koju narkomani nazivaju inteziva a doktori intezivna njega. Iznutra je vrlo cista i prilagodjena svojoj svrsi i ispunjena novim i relativno tvrdim foteljama pogodnim za stvaranje hemoroida kao i medicinskim sestrama i tabletama koje se, nazalost, drze pod kljucem. Odmah na startu cu vas razocarati - sve sestre osim jedne Milene su prilicno neatraktivne ali ako se uzme u obzir da se vecini narkomana na pitonu uhvatila mahovina koliko dugo nista nisu jebali, ipak nisu za odbaciti.
U tu ustanovu sam dosao 11.05.2003. godine u podne. Bila je nesnosna vrucina, jedan od onih dana kada se pitate, da li ste, dodjavola, nekom precicom stigli u pakao a da vas je neko zaboravio o tome obavijestiti. Dosao sam u pratnji roditelja. Atmosfera u kolima na putu od Sarajeva ka Beogradu je bila toliko mucna da je necu opisivati. Jedino bih je uporedio sa 5. setom finala Svjetske lige u odbojci ove godine... Starci su ponijeli gomilu para i ogromnu nadu da ce se za moj "problem" zvani zavisnost od heroina konacno rijesiti a ja nisam ponio nista osim prilicno pune mokracne besike i velike zelje da je ispraznim. Narastajuce zelje. Potrebe. Nadu sam zaboravio da zapakujem i bilo mi je sasvim svejedno kako i gdje cu okoncati svoj sitni i beznacajni zivot, kao sto mi je i danas sasvim svejedno.
... kapija bolnice je bila zakljucana. Stari je pozvonio i vratima je prisao tip iz obezbjedjenja koji svojom pojavom ni najmanje nije ulijevao strahopostovanje - malo jaci vjetar bi ga oduvao, mozda cak i nesto zesci prdez. Kasnije mi je rekao da se zove Goran i da platom hrani troclanu porodicu koja ce uskoro dobiti prinovu.
Goran nas je pitao seljackim bosanskim naglaskom " - Vi ste oni iz Sarajeva sto ste zakazali sastanak sa doktorom ?".
- Da, mi smo ti - rekao sam preduhitrivsi zbunjenog starog.
- Izvolite uci u cekaonicu. - cijela stvar je djelovala prilicno profesionalno i izmamila mi je osmijeh na licu.
Usli smo u cekaonicu. To je obican hodnik sa 3 stolice i sekretaricom koja nema trup - noge joj pocinju iz vrata. Mislim da je dobro to sto nema trup jer su joj noge izvrsne za razliku od prosjecnog lica. Ispred svog stola je imala telefon i kompjuter na kojem je igrala pasijans ili tako neko sranje. Klasicna sekretarica. Otipkala je par brojeva i dobila doktora. Najavila nas.
- Podjite za mnom, molim vas, doktor vas ocekuje - rekla je.
Ustali smo i posli, cutke. Stari i stara zbunjeni a ja oznojen. Osjecao sam kako mi znoj curi niz ledja, mozda iz straha ili zbog nesnosne vrucine. Vjerovatno zbog obje stvari. Spustili smo se niz uske stepenice u podrum kuce koji je preuredjen u dvije kancelarije - na jednim vratima je pisalo dr N. E. - psihijatar, a na drugim dr B. L. psihijatar, direktor klinike. Usli smo na druga prateci glavu i noge koje su se odazivale na ime Nela.
U kancelariji nije bilo doktora. Bio je veliki radni sto, kompjuter i telefon i propagandni materijal bolnice.
- Zelite li neki sok, ili biste radije kafu ? - Nela su ljubazno nasmijesila.
Stari je htio sok, stara kafu a ja pivo. Pivo nisam mogao dobiti ( protivi se pravilima klinike ) pa sam se zadovoljio sokom. Doktora smo cekali listajuci prospekte klinike, sto nam je Nela predlozila slatkim glasicem. Da je situacija bila drugacija, stvor u gacama bi mi vjerovatno skocio do neba i zaklonio sunce i oborio svemirsku stanicu ili napravio neko drugo zesce sranje. U Americi bi ga mnogi registrovali kao NLO, samo da se tada nisam nalazio u klinici za skidanje od droge vec na nekom pristojnijem mjestu. To bi se npr. sigurno desilo na Exit-u. Prospekti su bili interesantni. Pisac je pokusavao da nas upozna sa nacinom rada klinike i svim njenim brojnim vrlinama dok je nedostatke, s druge strane, vjerovatno sasvim slucajno zaboravio da navede. Nije naveo da je u gornjem lijevom uglu direktorove kancelarije chekicao ogromni sivi pauk nad razapetom mrezom. Sudeci po velicini, nije se nadao muhi vec, u najmanju ruku, nekoj rodi ili prepelici... Prospekt je govorio sljedece :
Ovo je relativno mlada klinika, osnovana je 01.03.2003. godine i radi po Backsford programu, americkom programu za lijecenje bolesti zavisnosti, koji je najbolji na svijetu i uspjesnost izljecenje raste do nevjerovatnih 75 % kod narkomana i 65 % kod alkoholicara. Sama klinika je veoma udobna, elegantna, govori 8 jezika a 9. zamuckuje i ima najbolju hranu na svijetu. Malo je toliko dobrih hotela, sine, koliko je ova klinika ekskluzivna. To nam je prospekt govorio. Dodao je jos i to da se lijecenje od heroinske zavisnosti odvija u 3 faze od kojih ona prva traje 28 dana i odnosi se na detoksikaciju ( period kada se bacakate po krevetu i lupate glavom o zid u pauzama izmedju dva povracanja ili proliva u vrijeme apstinencijske krize ) i dijagnosticiranje problema. Ono u fazonu : zbog cega sam se, jebiga, poceo drogirati. Ta apstinencijska kriza se zahvaljujuci brojnim i kvalitetnim pilulama skoro sasvim ublazuje a vrijeme prolazi dosta brzo jer su dani ispunjeni citavim nizom rekreativnih programa. Druga faza se odnosi na vodjenje polusamostalnog zivota uz stalno nadgledanje napretka ili nazatka od strane najstrucnijeg tima psihologa i sociologa na svijetu. Treci dio je kenjao nesto o resocijalizaciji ali nisam stigao da ga procitam jer je u kancelariju uletio doktor B. L., psihijatar i direktor vrle klinike...
17.07.2003. godine Vlado_M
Post je objavljen 02.07.2010. u 08:34 sati.