O Anđelima, demonima i druženju sa princezom (2)
petak , 29.09.2006.Primio sam pismo od Princeze iz priče od 05.09.06. (disclaimer: ovaj blog se odvija u magičkoj realnosti, a ne u površnoj 'stvarnosti').
"Priča započinje tvojim odlaskom iz Yasire (našeg svetišta) i odlaskom sve djece zore...
Ti si otišao među prvima, nitko nije znao kamo, nedugo iza tebe Ujko se vratio korjenima svojih predaka, a Sick Boy je završio na blagotvornim ritualima odvikavanja.
Ja sam pak napustila Pirga i imala prilično jasnu sliku stvari. Krenula cestom snova u želji da ću te pronaći, reći ti da si jedini nositelj strijele. Žudnja za tim da se vratiš u Genay`asu i da ti kažem koliko te zaista volim bila je veća i od mene same, ali cesta snova do tebe bijaše zatvorena i tamna... Posljednji put posjetila sam Jezero triju dubina i ostavila poruku za slučaj da se ikada vratiš...
Bez svih vas, a posebno bez tebe Yasira je postala tmurno i usamljeno mjesto, pa sam i ja odlučila otići... Tada ni sama nisam bila sigurna kamo... Kroz razna traženja i nenalaženja na kraju sam se zaposlila u struci kao pravnik na ovrhama u Vodopskrbi i odvodnji...Bilo je to nimalo dolično mjesto za jednog hipersvemirskog anđela poput mene, pa sam unatoč blistavoj karijeri koja me tamo očito čekala na sveopće zaprepaštenje napustila struku.
U meni je zaživjela kreativna pramajka, prva-u-stvaranju-rođena i znala sam da je vrijeme da napustim prvu kuću. Ne trebam ti posebno pričati o razočarenju koje je to prouzročilo kod moje majke i ostale prijateljske i neprijateljske okoline...
Ignorirala sam to stanje i otvorila studio za grafički dizajn i sama se pitajući pri tome što ću s tim, ali ako ja to nisam znala onaj drugi u meni jeste pa me spretno vodio dalje. U hodu sam vrlo brzo stekla potrebna znanja, a klijentela se spontano našla...
U to sam vrijeme bila briljantna i sve se savršeno slagalo...Obnovila sam Yasiru i iako sam bila sama u svetištu nije mi se više činilo praznim i pustim mjestom, baš naprotiv. Posjetila sam i Jezero triju dubina i Genay`asu, ali i dalje si bio nedostupan, no nisam željela odustati od toga sve dok se nije dogodio fantomski poziv iz bolnice.
Jednom je prilikom moja dramatična majka popila poveću dozu barbiturata i pala te razbila zube i ko zna što još sve ne, pa sam je vozila u bolnicu... U čekaonici na Rebru moj je mobitel ničim izazvan sam od sebe pozvao tvoj broj. Čula sam te prvi put nakon jako, jako dugo vremena i zamrznula sam se u trenutku... Nisam imala osjećaj da je važno što ću reći, jer mislila sam da bi morao znati što zaista govorim cijelo vrijeme... No ti si bio nekako dalek, odsutan, neuhvatljiv... u tom trenutku se sve savršeno uklopilo u sliku... tebi je zaista bilo žao što si me upoznao...
Održala sam posljednji ritual posvećen tebi u Dvorani suza i krenula dalje nastojeći se ne osvrtati... Dobila sam nekoliko manjih nagrada za web, te nekoliko priznanja za suradnju na konceptualnim umjetničkim projektima u Japanu i Londonu...
Nedugo nakon Japana poželjela sam se duplicirati, pa sam ostala u drugom stanju i nakon 9 mjeseci rodila prekrasno dijete crne kose poput mraka i alienovski krupnih crnih očiju... Majčinstvo je bilo krajnje zabavno, ali je kratko trajalo, jer Li je neobična, samostalna i vrlo napredna pa od nje mogu samo učiti...
U međuvremenu Ujko se oženio i reproducirao, te se odjednom pojavio u Yasiri...Bilo je to početkom ove godine... Za njim je odmah došao i Sick Boy...Izmješali smo se i ispričali neispričano i shvatili i previše toga... Ujko me volio i patio i Sick Boy me volio, ali on voli i patiti, pa je njemu najbolje, ja sam voljela tebe i pustila sam te, a to sam i njima savjetovala da učine... I tako su stvari krenule dalje... Nađemo se svako toliko na Kamenu oproštaja i hodamo cestama snova, a tako je bilo i 05.09. ove godine...
Na kraju ti samo mogu reći Sinya`a du-n`sha é-d`treyesa inro (želim da pronađeš svjetlost koja sije iznad luka)"
komentiraj (11) * ispiši * #
Međuzgradje
srijeda , 27.09.2006.Druga polovica 1999., Tuđman je već razvidno bolestan, stanje je potpunog civilnog kaosa, a u mojoj se Dubravi kao odgovor na molitve potrebitih ukazala - Gospa. Na zidu u ulici Nine Maraković. Prvi dan - 100 vjernika, uglavnom umirovljenika iz obližnjeg doma, drugi dan - 200, treći dan - 450 i novinari.
- Branko, ovo je dobro.
- Zašto bi to pobogu bilo dobro, Zoki?
- Pa počet će dolaziti hodočasnici. Postat ćemo kao Međugorje. Živjet ćemo od toga. Nećemo se više pucati tabletama nego drogom...
- Međuzgradje... vidiš, vidiš.
Na teren su izašli Xtina i fotograf R., potomak slavne obitelji. Tini se cijela stvar dopala, a R.-u nikako. Išli su mu na živce svi ti ljudi, a njegova mu je proleterska intuicija govorila da se Gospe ne ukazuju samo tako. Dok su se vjerničke mase skrušeno molile, počeo je istraživati stvar.
- A ona je stalno tu?
- Ne, pojavljuje se u sumrak...
- Kad točno?
- Pa, kad se upale svjetla na uličnim svjetiljkama.
- Aaaaaa....
Pokušao je objasniti vjernicima da je riječ o mrlji na žarulji. Nije mu uspjelo.
Da pokaže da je materijalizam u pravu, bacio je kamen i razbio je.
Nije je više bilo.
- Zoki, znaš šta kažu vjernici? Kažu, da su mjesto zaprljali, obesvetili novinari komunističko-masonskih novina...
- Mi smo ovdje, Branko, još najnormalniji.
Okupljali su se još tri dana.
komentiraj (18) * ispiši * #
Invictus
ponedjeljak , 25.09.2006.Deset godina sam živio u Studencu na Gornjoj Dubravi. Na južnom ulazu u kvart je grafit 'Welcome to the trash zone', na sjevernom 'Ovdje vas više ne štiti zakon', zapadno je klub NK Dubrava, gdje je Zlatko umro u blatu, a pri istočnom rubu ulica Nine Maraković, gdje se 99. ukazala Gospa u Dubravi. Između Studenca i Trnovčice je Bangladeš, a sjeverno i južno su Jeruzalem i Zapadna obala. U Bangladešu živi moj prijatelj i zemljak, pjesnik Hogar.
U životu ništa nije čisto
Ništa nije sasma nevino
Od morala gadno bole jaja
Zato uvijek radim sve po svom
(Hogar)
Kad sam se naselio u Studencu, u domorodačke me poslove uputio Branko. On je visok, naočit i spaljen momak, kojeg bi svaka djevojka poželjela spasiti.
- Znaš u čemu je problem s normalnim životom: svaki se normalan sredovječni čovjek obrije, sredi i popravi košulju prije nego što krene na posao. Sve u nadi da će u tramvaju ili na poslu sresti neku zgodnu ženu, kojoj će se dopasti. Ako je i sretne, neće uraditi ništa. Ali živi u nadi. I tako iz dana u dan, do penzije.
(Branko)
Najveća je legenda Bubi. On je 1991., jedva punoljetan, slučajno detonirao kemijsku granatu. Poremetila mu je hormonalnu ravnotežu. Viši je od mene - ima puna dva metra, i težak dvjestotinjak kilograma. Nije mu lako. Ali, kad je s BBB-ima na terenu, njegova je uloga prevažna: on probija ogradu.
Studirao sam u Lučićevoj, na skoro sat udaljenosti. Škole koje sam propustio kao tinejdžer, utopljen u knjige i filmove, ubio sam (sa zakašnjenjem) u Studencu, Jazovki i Concordiji. Zato sam bolje promislio o njima. Možda? Brijem. Svejedno.
Bitak će pobijediti.
A sad pjevam svoje pjesme
I radim sve što se ne smje
Ja sam svoje duše gospodar
komentiraj (15) * ispiši * #
Na igli
subota , 23.09.2006.Ona i ja doručkovali smo kebab, popili kavu i gledali cure na Tkalči. Krenuo sam prema firmi, ali, jao, crijeva su mi se uzbunila od preranog masnog udara... Shvatih da neću stići. Najbliži prijateljski WC bio je u Krivom putu. U dvorištu nikog osim konobara - još bolje, ravno u WC. Ali ima li papira? Bez puno nade sam posegnuo prstima u kutiju za papir i na moje iznenađenje, tamo je ipak bilo nešto, na dodir papirnato. Uf, dobro, pomislio sam u magnovenju. Ali to što je u kutiji nikako da izađe... Gurnuo sam prste dublje, a ispada - vrećica. Limun. Whatthefuck... Guram dalje, ispada - šprica od jednog kubika. Alatka koju nisam vidio od 1998. E jebote, ovo je Pulp Fiction, još samo da me netko vidi s ovim. Okrenem se, a iza mene kroz poluotvorena vrata proviruje gazda birca. Prijekorno klima glavom.
- Legendo, nije moje, to sam tu našao...
- Da, da, da.
- Stvarno jesam, evo bilo je tu zbuksano. Nije moje majke mi.
- Ma znam da nije. Sad ću ja to počistiti...
A onda, suosjećajno:
- Nadam se da se nisi ubo na iglu.
Prošla me je volja. Odšetao sam do Limba.
komentiraj (5) * ispiši * #
komentiraj (21) * ispiši * #
Očev savjet 2
petak , 08.09.2006.Kad sam imao 14, počeo sam primjećivati koliko je svijet strukturiran i posložen, kao slika u kaledioskopu. Filozofski sam, koliko to tinejdžer može, shvaćao da je sve jedno - ali mi je bilo sve jasnije da se to jedno sastoji od niza vrlo odvojenih kućica, kao kod pčelinjeg saća. Zbunjivalo me je to. U jednoj od rijetkih prilika kad smo imali vremena da se družimo, pitao sam oca:
- Kako ti izlaziš na kraj sa različitim stvarima? Radio si razne stvari, studirao više fakulteta, živio u različitim gradovima, bio oženjen prije mame... Kako ti je to u glavi? Meni su i mnogo manje različite stvari problematične, jer mi se čini kao da živim u različitim filmovima - pitao sam svoga tatu, zapravo ne očekujući ozbiljan odgovor.
- Ja sam to sve zaboravio. U pravu si, sine, to sve i jeste problem. Ali reći ću ti kako sam to riješio. Cijeli život prije ovog sada mi se čini kao sjena. Kao dio povijesti. Ali ja sam to zapravo sve zaboravio. To i tebi savjetujem. Živi u vječnoj sadašnjosti. Prošlost je kao neka iluzija, koja se može znanstveno proučavati, ali te ne treba nimalo opterećivati - rekao mi je.
Trebalo mi je jako dugo vremena da to shvatim i prihvatim.
komentiraj (15) * ispiši * #
O anđelima, đavolima i druženju sa princezom
utorak , 05.09.2006.Moj drug Stanislav, zvan još i Sick Boy, jedne se od godina nastanio u Domu na Savi. On i Ujko su otkupili sobu od švercera vinom. Da pokažu ekipi o čemu se radi, drugi su dan u dvorištu složili skulpturu, 'hipersvemirskog anđela'. Anđeo je obavio svoj posao: otjerao je normalne, a doveo željne ludosti. Na sreću za sve, Dom je te godine bio središte zagrebačkog undergrounda: više od trećine nastanjenih nije se bavilo studiranjem, već nekim oblikom mešetarenja. Sick i Ujko su bili na Pravom Mjestu, a i ja s njima, kao pridruženi član komune. Veliki semestar je mogao početi... jer doista nam je trebao. Iako su nam životi bili puni svega, zapravo nam je bilo dosadno, a i htjeli smo da nas neko voli. Ujko je uskoro zalutao dva kata iznad, i pronašao Princezu. Darkericu anđeoskog pogleda i jokerovski slomljenog osmijeha. Površno sam je poznavao, jer je jednom pala na mene skočivši sa balkona Concordije.
Tad mi se nije činila tako zgodnom, ali sad me je sasvim osvojila njena sposobnost izmišljanja. Svatko može slagati nešto bitno i važno, ali samo je Princeza mogla stvoriti svoj divni svemir od izmišljenih banalnosti. Tom je magijom miševe u hipu pretvorila u konje. Sasvim lako sam se posvađao s najboljim prijateljima, i započeo život u paralelnom svemiru njene sobe. Čitali smo Hofmannove priče i odgonetali značenja njezinih crteža. Bio sam njen svećenik. Tjedni su prolazili, a mi smo maštali.
- Kako si proveo novu godinu?
- Bili smo princeza, ja, Žac i Xena kod gazda Kule na proslavi. Iza jedan smo igrali šah s gostima. Određivali smo tko će s kim plesati. Kad je Xena vidjela na čemu se radi, rasplakala se i otišla. Nazvao sam joj taksi. Dok sam se vraćao unutra, okliznuo sam se i napravio salto na ledu. Đavo me je sačuvao.
Uto se i moj tadašnji život raspao. Pravi sam datum princezinog rođenja doznao u bolnici. Naučila me je da slušam klasičnu glazbu, dok smo provodili dane u njenoj zamišljenoj kućici na Velebitu.
- Slušaj svaki ton kao jednu emociju. Ako se napregneš, vidjet ćeš anđela te kompozicije... Toliko je tužno što ih svi ne vide.
Nekako sam sve zalijepio, unio nove momente, pa smo se počeli opet družiti na Laščini. Najjače je bilo jednom kad smo se malko posvađali. Kad smo se pomirili, da joj pokažem da smo se opet našli, teatralno sam joj dodirnuo kažiprst kažiprstom. Loša ideja, jer kad nas je stresla struja, oboje smo izbrijali da istovremeno sa našim običnim, beznačajnim razgovorima stalno paralelno razgovaramo o mnogo većim, značajnijim temama, ali na svemirskim jezicima koje niti ne čujemo, a nekmoli razumijemo dok smo u običnoj svijesti. Ta me je mogućnost strašno preplašila, jer uvijek strahujem od toga da ne vidim ono što je svima očevidno. Nju je ta ideja, malo je reći, prestravila, vjerojatno zbog toga što je uvijek željela biti u kontroli svake situacije. Smirila se tek u zoru, ali ju je ta opsjena progonila još tri dana. Ja sam se pravio cool...
...(a taj trenutak strave me nikad nije do kraja napustio. No, naučio sam ga voljeti, a o sadržaju tog jezika sam izgradio značajne pretpostavke.)
Znajući da Đavao nije pouzdan čuvar, malo-pomalo sam počeo voditi trezven život.
Jedan od dana sam se probudio zdraviji u glavi nego obično. Pozvao sam je na burek.
- Princezo...
- Reci, Vilenjače?
- Žao mi je što sam te ikad upoznao...
- Ma, ne... Znaš da dolazi vrijeme za parenje, rekla je i poljubila me grizući mi bolno jezik.
Svijest mi se opet izokrenula.
- I šta sad misliš?
- Znaš da ću te uvijek voljeti.
Ovaj put se dugo nismo čuli. Jednom sam je greškom nazvao da bih čuo za obiteljsku dramu. Potom nisam čuo za nju još duže, a zatim, eonima kasnije, od Ujke sam doznao da je postala majka, te da je s ocem djeteta osnovala firmu. Ona je bila kreativna, a otac pragmatičan, pa uspjeh, navodno, nije izostao. Ujko se ozbiljno naljutio jer ga nije zvala da vidi bebu. Ja nisam. Kako bih se zbog bilo čega naljutio na nju? Kad bi bila Anđeo, sigurno bi bila hipersvemirski anđeo osjetljivosti.
To na neki način sve objašnjava. Ali, ipak im nisam imao snage čestitati.
komentiraj (21) * ispiši * #