Druga polovica 1999., Tuđman je već razvidno bolestan, stanje je potpunog civilnog kaosa, a u mojoj se Dubravi kao odgovor na molitve potrebitih ukazala - Gospa. Na zidu u ulici Nine Maraković. Prvi dan - 100 vjernika, uglavnom umirovljenika iz obližnjeg doma, drugi dan - 200, treći dan - 450 i novinari.
- Branko, ovo je dobro.
- Zašto bi to pobogu bilo dobro, Zoki?
- Pa počet će dolaziti hodočasnici. Postat ćemo kao Međugorje. Živjet ćemo od toga. Nećemo se više pucati tabletama nego drogom...
- Međuzgradje... vidiš, vidiš.
Na teren su izašli Xtina i fotograf R., potomak slavne obitelji. Tini se cijela stvar dopala, a R.-u nikako. Išli su mu na živce svi ti ljudi, a njegova mu je proleterska intuicija govorila da se Gospe ne ukazuju samo tako. Dok su se vjerničke mase skrušeno molile, počeo je istraživati stvar.
- A ona je stalno tu?
- Ne, pojavljuje se u sumrak...
- Kad točno?
- Pa, kad se upale svjetla na uličnim svjetiljkama.
- Aaaaaa....
Pokušao je objasniti vjernicima da je riječ o mrlji na žarulji. Nije mu uspjelo.
Da pokaže da je materijalizam u pravu, bacio je kamen i razbio je.
Nije je više bilo.
- Zoki, znaš šta kažu vjernici? Kažu, da su mjesto zaprljali, obesvetili novinari komunističko-masonskih novina...
- Mi smo ovdje, Branko, još najnormalniji.
Okupljali su se još tri dana.
Post je objavljen 27.09.2006. u 12:14 sati.