Moj drug Stanislav, zvan još i Sick Boy, jedne se od godina nastanio u Domu na Savi. On i Ujko su otkupili sobu od švercera vinom. Da pokažu ekipi o čemu se radi, drugi su dan u dvorištu složili skulpturu, 'hipersvemirskog anđela'. Anđeo je obavio svoj posao: otjerao je normalne, a doveo željne ludosti. Na sreću za sve, Dom je te godine bio središte zagrebačkog undergrounda: više od trećine nastanjenih nije se bavilo studiranjem, već nekim oblikom mešetarenja. Sick i Ujko su bili na Pravom Mjestu, a i ja s njima, kao pridruženi član komune. Veliki semestar je mogao početi... jer doista nam je trebao. Iako su nam životi bili puni svega, zapravo nam je bilo dosadno, a i htjeli smo da nas neko voli. Ujko je uskoro zalutao dva kata iznad, i pronašao Princezu. Darkericu anđeoskog pogleda i jokerovski slomljenog osmijeha. Površno sam je poznavao, jer je jednom pala na mene skočivši sa balkona Concordije.
Tad mi se nije činila tako zgodnom, ali sad me je sasvim osvojila njena sposobnost izmišljanja. Svatko može slagati nešto bitno i važno, ali samo je Princeza mogla stvoriti svoj divni svemir od izmišljenih banalnosti. Tom je magijom miševe u hipu pretvorila u konje. Sasvim lako sam se posvađao s najboljim prijateljima, i započeo život u paralelnom svemiru njene sobe. Čitali smo Hofmannove priče i odgonetali značenja njezinih crteža. Bio sam njen svećenik. Tjedni su prolazili, a mi smo maštali.
- Kako si proveo novu godinu?
- Bili smo princeza, ja, Žac i Xena kod gazda Kule na proslavi. Iza jedan smo igrali šah s gostima. Određivali smo tko će s kim plesati. Kad je Xena vidjela na čemu se radi, rasplakala se i otišla. Nazvao sam joj taksi. Dok sam se vraćao unutra, okliznuo sam se i napravio salto na ledu. Đavo me je sačuvao.
Uto se i moj tadašnji život raspao. Pravi sam datum princezinog rođenja doznao u bolnici. Naučila me je da slušam klasičnu glazbu, dok smo provodili dane u njenoj zamišljenoj kućici na Velebitu.
- Slušaj svaki ton kao jednu emociju. Ako se napregneš, vidjet ćeš anđela te kompozicije... Toliko je tužno što ih svi ne vide.
Nekako sam sve zalijepio, unio nove momente, pa smo se počeli opet družiti na Laščini. Najjače je bilo jednom kad smo se malko posvađali. Kad smo se pomirili, da joj pokažem da smo se opet našli, teatralno sam joj dodirnuo kažiprst kažiprstom. Loša ideja, jer kad nas je stresla struja, oboje smo izbrijali da istovremeno sa našim običnim, beznačajnim razgovorima stalno paralelno razgovaramo o mnogo većim, značajnijim temama, ali na svemirskim jezicima koje niti ne čujemo, a nekmoli razumijemo dok smo u običnoj svijesti. Ta me je mogućnost strašno preplašila, jer uvijek strahujem od toga da ne vidim ono što je svima očevidno. Nju je ta ideja, malo je reći, prestravila, vjerojatno zbog toga što je uvijek željela biti u kontroli svake situacije. Smirila se tek u zoru, ali ju je ta opsjena progonila još tri dana. Ja sam se pravio cool...
...(a taj trenutak strave me nikad nije do kraja napustio. No, naučio sam ga voljeti, a o sadržaju tog jezika sam izgradio značajne pretpostavke.)
Znajući da Đavao nije pouzdan čuvar, malo-pomalo sam počeo voditi trezven život.
Jedan od dana sam se probudio zdraviji u glavi nego obično. Pozvao sam je na burek.
- Princezo...
- Reci, Vilenjače?
- Žao mi je što sam te ikad upoznao...
- Ma, ne... Znaš da dolazi vrijeme za parenje, rekla je i poljubila me grizući mi bolno jezik.
Svijest mi se opet izokrenula.
- I šta sad misliš?
- Znaš da ću te uvijek voljeti.
Ovaj put se dugo nismo čuli. Jednom sam je greškom nazvao da bih čuo za obiteljsku dramu. Potom nisam čuo za nju još duže, a zatim, eonima kasnije, od Ujke sam doznao da je postala majka, te da je s ocem djeteta osnovala firmu. Ona je bila kreativna, a otac pragmatičan, pa uspjeh, navodno, nije izostao. Ujko se ozbiljno naljutio jer ga nije zvala da vidi bebu. Ja nisam. Kako bih se zbog bilo čega naljutio na nju? Kad bi bila Anđeo, sigurno bi bila hipersvemirski anđeo osjetljivosti.
To na neki način sve objašnjava. Ali, ipak im nisam imao snage čestitati.
Post je objavljen 05.09.2006. u 06:15 sati.