Kad sam imao 14, počeo sam primjećivati koliko je svijet strukturiran i posložen, kao slika u kaledioskopu. Filozofski sam, koliko to tinejdžer može, shvaćao da je sve jedno - ali mi je bilo sve jasnije da se to jedno sastoji od niza vrlo odvojenih kućica, kao kod pčelinjeg saća. Zbunjivalo me je to. U jednoj od rijetkih prilika kad smo imali vremena da se družimo, pitao sam oca:
- Kako ti izlaziš na kraj sa različitim stvarima? Radio si razne stvari, studirao više fakulteta, živio u različitim gradovima, bio oženjen prije mame... Kako ti je to u glavi? Meni su i mnogo manje različite stvari problematične, jer mi se čini kao da živim u različitim filmovima - pitao sam svoga tatu, zapravo ne očekujući ozbiljan odgovor.
- Ja sam to sve zaboravio. U pravu si, sine, to sve i jeste problem. Ali reći ću ti kako sam to riješio. Cijeli život prije ovog sada mi se čini kao sjena. Kao dio povijesti. Ali ja sam to zapravo sve zaboravio. To i tebi savjetujem. Živi u vječnoj sadašnjosti. Prošlost je kao neka iluzija, koja se može znanstveno proučavati, ali te ne treba nimalo opterećivati - rekao mi je.
Trebalo mi je jako dugo vremena da to shvatim i prihvatim.
Post je objavljen 08.09.2006. u 21:09 sati.