vidrin s.
nedjelja, 28.08.2011.
OBOJANI DAN I LJUDI
Ima nekih tako posebno lijepo obojanih dana....
Najprije podnevno naslanjanje na drago i blisko rame djetinjstva,
ležerno klopanje sendviča kao da to radimo stoljećima....
Netko tko me uči kako da se ponovno zaljubim u sebe...
A onda susret s mladošću,
s dvoje krasnih ljudi koji su me trajno obilježili...
Smijeh, prepričavanje sadašnjosti i prošlosti,
sve isprepleteno u fino tkanje lijepih osjećaja nostalgije,
a bez žaljenja...jer isti smo...
Mislili smo se okupati na Jarunu, prije salse,
al imali smo si toliko toga za ispričati i još si ni upola nismo rekli...
Kupanje je odgođeno...
S nekim ljudima vrijeme i prostor nisu dimenzije vrijedne spomena,
pa se osjetiš tako veličanstveno i bezvremeno u isti mah...
Ona...
Naljutila se na mene davno, kad joj nisam javila da sam rodila,
al je ubrzo zaboravila razlog svoje ljutnje,
pa me pozvala na svoje vjenčanje,
a ja sam bila uvjerena da to čini iz pukog obzira prema jednom zajedničkom prijatelju,
pa se nisam odazvala pozivu...
Pa smo se prostorno udaljile i u tom istom vremenu,
u tom istom nesmiljenom vremenu,
koje je i za nju i za mene jednako neumitno teklo,
proživljavale smo tako slične situacije,
tako slične boli i radosti,
kao da se zapravo nikada ni udaljile nismo...duhom....
A on...moj dečko od 16 - 19 godine,
onaj koji me volio,
pjevajuć mi tercu milosti kad god to poželim,
e da, on,
on nas je nasmijavao toliko da smo oglušile od vlastita smijeha,
u ponoć,
a onda nam je rekao da smo prave i jake, najjače žene koje poznaje,
zmajevi od žena, tako nas je nazvao.....
Postoje tako neki posebno lijepo obojani dani...
Kad ti se prošlost tako blistavo nasmiješi,
tako toplo obgrli pogrbljena ramena,
pomiluje ti svaku boru smijačicu,
razbaruši ti kosu i trepavice.
Postoje tako neki posebno obojani ljudi,
s kojima prostor i vrijeme
nisu dimenzije vrijedne spomena....
Prijatelji...obitelj koju biramo sami.
Moje škrinjice sa blagom.
Moj prozor u mene.
...vidim da ću imati s kim ostati mlada....
...i da neće svi ostariti.....
ponedjeljak, 22.08.2011.
MUZA
Tek muza sam ti
iz prapovijesti
(a muza mora biti hladna kučka, bojim se,
i potrudit ću se, obećajem )
samo miris mirte utrljan u sljepoočnice,
zanesena čipka na porubu istrošene vjenčanice,
indigo vještica upaljena u prozoru.
Čudesan vremeplov,
tko je rekao da se ne može,
jeftina psihologija i dobra gluma.
I ništa više od toga.
Iako poželjeh te nimalo uzvišeno,
koljenima,
pa i bosim stopalima,
čak i mirisnim ivančicama,
i zavoljeh te, isuviše prosto,
jagodicama prstiju,
( kojima sam prepoznavala sličnost,
a svaka papilarna linija ti se s prepoznavanjem nasmiješila)
Iako smo već otplesali
tisuće izmišljenih plesnih koraka,
nagnali zaljubljena stabla da se naklone,
prosuli si zrnca sunca obrvama...
Muza sam ti i zaboravi da sam te poljubila.
( prava muza ovom bi se posprdno nasmijala)
Jer ti nikada ne smiješ vidjeti
moje prljave tabane
od stalnog bježanja nizbrdicama
( tko bi lud potrčao za mnom )
odebljale pete od kočenja nogama
( uvijek zaboravim na vrijeme zakočiti )
trnce od pisanja ovakvih pjesama.
Ne želim izaći iz tog tvog sna.
Moraš misliti da su mi tabani
kreolski ružičasti poput svitanja.
Možda ćeš tako prije
zamrljati svoje kistove žednim bojama.
"Svi zmajevi u našim životima, možda su kraljevne koje očekuju od nas da budemo lijepi i hrabri.
Sve su strašne stvari možda samo bespomoćne stvari koje očekuju od nas da ih spasimo."
( R.M. Rilke)
petak, 19.08.2011.
NACRTANO PISMO i NEZATRAŽEN POLJUBAC
Stajao si...u ljetnoj treperavoj poslijepodnevnoj sjeni,
dugih nogu naslonjen na kiosk iza moje zgrade,
raščupan dječak s velikim crnim loknama,
sanjivih očiju ispod dugih, dugih trepavica.
Htio si me poljubiti, znala sam.
Pa sam umirala od straha,blago rečeno.
Nekoliko dana prije toga,
netko mi je predao tvoje pismo,
prvo ljubavno pismo koje sam dobila u životu,
i posljednje koliko se sjećam,
al pisma se mogu pisati na svakojake načine, pa ne žalim.
Nacrtano pismo, jer divno si crtao, neobično zrelo za svoju dob.
Nacrtano pismo bilo je način da mi pokažeš sviđanje.
Dječji osjećaji. Djeca znaju voljeti. Jer znaju voljeti sebe.
Imam ga. Još ga čuvam.
Kao što čuvam sve ono lijepo što me ikada taklo.
Pohranjujem duboko, na dno moga mora,
poput drage relikvije.
Uspomene mi nisu prašnjave, jer ih redovito glancam.
Ogledam se u njima, da li sam se i koliko promijenila.
Čudio si se jučer mome sjećanju.
Živom kao da je bilo jučer.
Sjećanju koje je nastavilo živjeti nekim svojim životom.
A mislio si da tamo više nitko ne živi.
Jer bilo je prije toliko i toliko godina.
Ali..mi nismo nikuda otišli da bismo se morali vraćati....
Slavili smo do ranojutarnjih sati naše djetinjstvo.
Nezatražen poljubac koji ti nisam dala.
Možda zbog njega i sllikam, rekao si.
Možda si u tim ženama koje slikam, ti.
Obasjan radošću, rekao si.
Mojoj najboljoj prijateljici
nekoliko godina kasnije,
rekao si kako ne možeš zamisliti da se s nekim ljubim,
da sam s nekim bliska.
A stajao je taj poljubac,
neizgovoren,
nijemo i jako,
utisnut na titraju zraka sunca tog našeg ljeta.
Iluzije koje si gradio o meni i bojao ih se dirati,
krhke poput porculanske figurice.
Svoje poglede skrivene ispod dugih trepavica,
moje trepavice koje nikada nisu bile dovoljno duge,
da bi sakrile i utišale moju privrženost.
Ganutljivo nenametljivo dijelio si me s drugima,
s godinama,
gledao me plačnu i slomljenu,
ludu i prkosnu,
gledao me kako rastem.
Poznavao si me. Onakvu kakva jesam.
Sve ovo dalje čisto je odrastanje, odljubljivanje od života.
Trenutak čarobnosti,
i već nam se niže tisuće pitanja bez odgovora,
čuđenje nad pronađenom bliskošču.
A što ako se poželimo i dalje viđati...
A što ako....
danas radim fajitose i nazdravljam toj ljubavi....
ganuto, od jutra..
ajde, daj, vodi me na svoju planinu...
daj, putujmo....slikajmo, plešimo, pišimo...
zaljubljujmo se u život...
ponovno...
daj.....
utorak, 16.08.2011.
KAKO NASTAJE BISER
Kamenice su vrlo moćne morske školjke.
Pored naširoko proslavljenih afrodizijačkih svojstava,
one porađaju ono umjetnički najsavršenije mladunče morske utrobe,
pobjeđuju sjajnije od najsjajnijih čuda,
suzice koje se zbog svoje posebnosti i teške zasluživosti,
nikako, ni u kojem slučaju, ni pod razno,
ne bacaju pred svinje....
Al ne, zbilja...
Kako kamenica stvara biser?
Dugo se vjerovalo, da biser nastaje u unutrašnjosti školjke,
u koju pak igrom slučaja doluta zrnce pijeska,
pa ga ta škakljiva i osjetiljivica školjka,
nairitirana prisutnošću stranog tijela,
obilno zalijeva sedefom, stvarajuć tako ljepotu za vječno.
Ne odbacuje, nego prihvaća i uljepšava.
Prilagođava sebi i svojoj unutrašnjosti.
Ugrađuje u sebe.
O kako sam to nekoć dobro znala.
Isplakati dobro, napisati pjesmu, pročistiti grlo, zasaditi hibiskus.
Otplesati i idemo dalje.
Što mi može to dosadno i iritantno zrnce pijeska.
No, danas se zna, da je ta vrijedna školjka,
ujedno i pročišćivač mora, jer se uredno hrani fitoplanktonima i nitratima,
koji zagađuju more.
Nitrati ili dušik, nusprodukt su životinjskog i ljudskog otpada,
a mikroskopski organizmi fitoplanktoni, njime se hrane.
Kad se fitoplanktoni strastveno razmnože,
oni onemogućavaju suncu put do podmorja, te more lagano umire.
Sve lagano umire ako se dovoljno dugo zanemaruje,
ne razumije, na to nehajno odmahuje rukom, gleda na drugu stranu.
Stavlja u najmračniju tminu i zapušta.
Tiho i teško dokazivo ubojstvo.
Uslijed ogromne količine fitoplanktona dolazi do cvjetanja mora,
od čega se svakom normalnom čovjeku plače.
A onda se još razmnožavaju i bakterije koje klopaju kisik,
i time dodatno ubrzavaju smrt biljaka i životinja.
Po najnovijim istraživanjima,
kamenica stvara biser kad se za nju zakvači parazit.
Parazita svjesno i nezasluženo obavija sedefom,
sintetiziranjem kalcijevog karbonata iz vode.
Parazita. Ne slučajno zrnce pijeska.
Kad dobro prožvačeš i progutaš ono što te iscrpljuje,
pa još k tome obložiš sedefom,
može nastati ljepota.
Nešto slično kao i kad teškom mukom,
ili nakon teške muke izrodiš
pjesmu.
Smatralo se da kamenice dišu u morima koja su čista,
a zapravo su čista zbog njihove prisutnosti.
Farme bisera danas postoje diljem svijeta,
i to u toplim morima Azije i Pacifika.
Ekološki osvješteni odmah će shvatiti da se tu radi
o možda jedinoj ekološkoj industriji.
Pokušaj vraćanja moru svega onoga što smo mu
nemilosrdno oteli neodgovornim ponašanjem.
Da bismo vratili i sami sebi sve ono što smo si jednom
nemilosrdno uskratili ili oteli,
trebalo bi uzgojiti kamenice.
Parazita ima u dovoljnoj mjeri,
pa možda nastanu
i biseri.
...a to onda možda zvuči ovako nekako....
..ili to samo ja tako čujem.....
subota, 13.08.2011.
POZIV ilitiga GIRLPOWER
Našla sam broj u njegovom mobitelu dok je spavao
i nazvala je.
Nikako nije bio spreman da je upoznam.
Zajedno su tek tri mjeseca, a njemu se čini ozbiljna veza.
Zaljubljen je ko tri tetrijeba.
I toliko nesiguran da mi priča i više nego što bi htio.
Vidjela sam je na slici, na facebooku.
Lijepa djevojka.
Po njegovim porukama usred noći, mogu zaključiti da jednako malo spava, kao i on.
Bila je tiha i pristojna, a ja sam je pokušavala nasmijati.
Nisam obična dosadna teta.
Zabrinuta sam zbog njegovog društva,
zbog njegovih laži u kojima ga već isuviše lako lovim,
zbog njegovih neprospavanih noći i prečestih izlazaka.
Non stop sam od nervoze ponavljala: kužiš?
Kužim, kužim.
Nasmijala se samo kad sam joj rekla da je on jako voli.
Al da mu ne smije reći da sam zvala,
jer ću u protivnom morati komunicirati s njenom mamom.
Spominjala sam girl power. Nemojte se smijati.
Morala sam pokušati kod nje stvoriti osjećaj povjerenja.
Nas dvije imamo isti cilj, zar ne, pitala sam je.
Želimo da se prestane družiti s tim i tim,
jer može jako loše završiti.
Želimo ga uloviti u laži i spetljati ga da više ni sam ne zna kako se zove.
Želimo da završi školu, stekne zvanje i zaposli se.
Želimo da bude sretan.
Složila se sa mnom i obećala mi da ćemo se naći.
A mogu si misliti kako se poslije osjećala....
Što očaj radi....
Svejedno, činila mi se dragom.
Ni njoj se ne sviđa taj i taj.
Laži je tumačila njegovom silnom maštom...
petak, 12.08.2011.
Totalno neobično razdoblje.
Istina je da mi more nedostaje gotovo do fizičke boli.
Da među prstima često osjetim ono svilenkasto podrhtavanje
njegovih žarko plavih niti,
kao kad zaranjaš,s rukama ispred sebe...
kao da misliš napraviti stoj na dubini....
i za to imaš dovoljno daha...
kao da misliš proniknuti cijelim svojim bićem,
vidjeti što je s druge strane....iza samog dna...
kao da ćeš poljubiti dupina...
ako dovoljno dugo žmiriš, stiščuć oči,
mrak postaje siviji...
ponekad modriji...
Da u južnom vjetru koji mi doluta negdje pred sumrak,
često oćutim zov onih dragih obala,
miris ružmarina s nečijeg revera,
pitomi osmijeh smilja u buketiću s proplanaka Osorščice,
radostan kliktaj galebova nad netom ulovljenim bugvama u mreži...
ganuto sunce pri uranjanju na obzoru.....
duboko, preduboko sam ja spremila jedno moje more,
da me ne bi tražilo i zvalo...iza sedam gora....
I kad se ne dam, i kad baš želim tugovati u tišini,
i neka me nema, i neka nestanem...
i nek me ne dotakne sunce....
Moje more me traži.
Totalno neobično razdoblje.
Istina je da ću i mrvu ljepote dočekati najprije zaneseno, slavljenički,
potom podijeliti šakom i kapom
jer su me učili da se ona tako povećava;
i da ću dovijeka ljubiti istinu, istinu i samo istinu,
taman se i odricala nečeg drugog,
u ime nje, jedne i jedine, izgažene,
poricane i modificirane,
pretvarajuć majstorski durove u molove,
s jedva primjetnim prijelazima;
i onda, paradoksalno,
što si iskreniji, neki će ti manje vjerovati....
pa onda zauzvrat dobijem
i poneki zaborav
i nesporazum
i saznanje kakvo sam još dijete...
Bože...koje sam ja dijete....
i hvala ti na tom.
Da, ne uklapam se ovdje,
al ja ću po svom.....
srijeda, 10.08.2011.
TUGA ZA D-MOL
Kolovoški vjetar
rasipa nepozvane nemire,
pa se zalijepe za moje tabane u bijegu...
Donosi sve vrste oblaka koje možeš zamisliti,
nalik su na uvale i otoke,
gore visoko na nebu...
Miris divljeg mora, ustajale soli i skorih kiša,
prerano da oplakuješ ljeto ili pripremaš zavežljaj za jesen.
U keramičku vazu spremih ga ko osušeno cvijeće,
u školjku bisernicu koja je prestala govoriti o bitnim stvarima,
pa se tek prisjeća dalekih plovidbi...
Tamo
gdje ga mislih sakriti
nikada neće biti sam,
tamo je gomila nikome važnih uspomena,
pospremljen život poput ležaljki pred kišu.
Kolovoški vjetar miriši na sasvim nova putovanja,
možda unutarnjom stranom mjeseca,
gdje trebat ću ga tek
kao opomenu
kakva nikada više ne smijem biti.
U trenutku kada je rekao, okrenula se zemlja.
I okreće se još uvijek.
Al bez straha od napuštanja izgovaram kraj.
Napušteni smo odavno.
Bez straha od povrede
odolijevam naletu njegove trenutne želje i slatkorječive forme.
Odbljescima stare vatre.
Evo ,ovako:
Ono kako sam ga voljela,
bilo je predviđeno za vječnost,
i njemu potpuno suvišno.
Zato danas
to kako sam ga voljela
mogu napokon
taknuti jezikom,
vrškom jagodica zaobliti.
I slijepa bih prepoznala taj oblik tupe oštrice,
taj okus metala.
Na suncu se presijava i može trenutačno zaslijepiti.
Zato stavljam u najdublju tminu i zanemarujem.
Kad prejako odmahnem rukom, prosipa se poput melodije u d-molu
Al dobro sam..
četvrtak, 04.08.2011.
GOSPA OD ANĐELA
Anđele moj,
moje jedro još je na pučini
još grli me lavanda i nebo mi je zvjezdano...
nisi me izludio...o ne...još priča mi more...
mada si već volio moj osmijeh u svojoj tami
i poželio da taj osmijeh pripada samo tebi, prebrzo...
pa sam posvuda slušala mjuzu preglasno
da ne čujem što mislim i ne osjećam nimalo
pjevušila Evoru naglas u autobusu
plesala u CD shopu
u crnom grudnjaku zavodila tvog Lewisa i Casha...
Još uvijek se smješkam u svom mraku zanosno,
jer sad oboje napokon znamo
da su leptiri u mojoj glavi samo moji
da glasno vičem kad sam ljuta kao i kad vodimo ljubav
da se zarazno i neobuzdano smijem
kao što i u pms-u plačem kilavo
jer sam to ja, jer sve uzimam srcu, jer je veliko i jer ga imam
i da sam ponekad osamdeset posto sebičnija od tebe i to znamo
i da mi ništa nisi obećao kao ni ja tebi
i da sam slatka baš kad sam naivna....
samo...znaš..trebao si biti bolji ljubavnik, anđele moj,
pa ne tražiti od mene više no što možeš dati
mrvica sa svog stola
so friends never ever...
Moje jedro još je na pučini, još priča mi more,
još grli me lavanda i nebo mi je zvjezdano.
utorak, 02.08.2011.
moon over bourbon street.......
Znao si što postaješ ako bi me zavolio,
poput vukodlaka,
pretvoriš se u ono što najviše prezireš.
Bolećivo slab i potrebit,
bez moje krvi tada ti više ne bi bilo spasa,
i usnuo bi zaglavljen negdje
između moje ključne kosti i pregiba vrata,
ovisan o mom mirisu i odanosti.
Moje te se tijelo više ne bi moglo zasititi,
moje te se ruke ne bi mogle zasititi,
utažiti tu mučnu glad,
tamo gdje ljubav i slatka smrt ne rade razliku.
Pomislio si, to.... sigurno bi me ubilo.
Zato si ubio sebe i ostao u stupici.
Leptir moje duše začahurio bi se duboko, duboko
u tvojoj zdjeličnoj kosti
i rađao novim drhtajima uvijek ponovno;
želje nesmirive, strasti nepreboljive...
Čipkastu sjenu imaju noćas
stabla u mojemu vrtu,
a ja samo moje misli o tebi,
ljepljive pred kišu.
Reci kako ti nedostajem,
pričaj kako su ti sati dugi bez mene,
a dani kao godina.
Vidiš li,
i mjesec se razodijeva nad tvojom pučinom,
smije se groteskno ljudskim licem,
kako se dosad nismo smetnuli s uma,
kako ti u svojoj mračnoj površini još viđaš moje oči,
kako ja cvilim kad prepoznam ti madež.
Rasipamo se na svili prvog jutarnjeg svjetla
poput dragog fragmenta
i izvana gledajuć
ličimo na posve obične ljude.
| < | kolovoz, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Veljača 2017 (1)
Studeni 2015 (1)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (6)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (9)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (5)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (5)
Lipanj 2011 (8)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (7)
Travanj 2010 (10)
Ožujak 2010 (9)
Veljača 2010 (5)
Siječanj 2010 (7)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (5)
Rujan 2009 (9)
Kolovoz 2009 (7)
Srpanj 2009 (16)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (18)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
VIDRA VOLI
..... čuti i izgovarati francuski....
Okus čokolade u ustima dok izgovara neke riječi.
Sanja jedan mali francuski trg cvijeća..
.i pekara..i caffe pun razigranih ljudi...
...i to je ovih dana čini sretnom....
Voli talijanske kancone i krčme.
Živi energiju koja počinje teći njenim venama.
Voli pisati duga pisma i šetati šumom.
Oponašati stabla.
Voli stavljati parfem na unutarnju stranu koljena.
Voli roniti. Gledati koga će ugledati ispod mora.
Osjetiti vodu kako prolazi između prstiju.
Obožava čitati.
Pronalaziti sverazumijevajuće saveznike
na drugom kontinentu i u drugom vremenu.
Voli svoj ženski krizni stožer.
Voli svoje nespretne muške prijatelje koji znaju plakati bez pardona.
Ljubi ruže. I uzvraćaju joj upravo.
Voli kad joj se nasmiješi beba u autobusu.
Voli se popeti visoko na stablo i jesti trešnje, gađati čvorke košticama.
Raznježi se kad vidi patke.
"Ja sam ja, opsjednuta, s mašnom u kosi. Spremna potpuno se predati muškarcu, te mu ispunjavati sve želje, ali samo ako je DIV koji zna i vidi što drijema u nutrini svijeta, samo ako poznaje tajnu i neće je odati nikome...takvom bih muškarcu svojom kosom prala noge i nosila ga u naručju. Ako pak ja sama, prije susreta s njim, otkrijem tajnu ili joj se bar približim na udaljenost s koje je mogu dotaknuti malim prstom, uzimam zdravo za gotovo da će on meni prati noge svojom kosom i nositi me u naručju".
( Priručnik za neposlušne žene, Irena Obermannova)
.
možete mi pisati kad god poželite.....
vidrinsmijeh@gmail.com
A SAD RAZMISLITE JESTE LI IKADA PROČITALI
LJEPŠU PJESMU O LJUBAVI:
ne, ne mogu te voljeti drugačije
od načina na koji gubim sebe
da bi u meni našla više mjesta
ne, ne mogu te voljeti drugačije
ni manje jače od načina
na koji zemlja drži korijenje borovima
ni kaplju manje od oceana
ni mrvu manje od svega
i ne mogu ti obećati odmor
jer bih te po noći ljubio
a po danu bih te sanjao
i umrla bi razapeta između poljubaca
daleko uzvišeno negdje
izvan prosječnosti
izvan granice pojmljivosti
i ne mogu ti obećati zime
jer iz tvojih očiju ne bi izlazile grane rascvijetanog proljeća i grlice
iz kose
miris svježe pokošene trave iz njedara
i krv kupina sa usana
i ne mogu ti obećati suze
jer moje usne ne bi silazile s tvojih
trepavica
i pio bih ih prije nego bi ti i dotaknule vjeđe
baš kao vodu živu iz pehara života
i ne mogu ti obećati kraj
jer svakim novim treptajem
prije nego bi oči ponovo otvorila
vraćao bih kazaljke sata u svom srcu
na onaj početak svega
na vrijeme kada sam saznao da zajedno sa mnom dišeš ispod neba
i ne mogu ti obećati dosadu
jer bio bih sve što poželiš
donoseći ti svaki dan neki novi cvijet
iz Božjeg vrta
i ne mogu ti obećati strah
jer postavio bih na predvorje tvoje duše
dva kerubima sa plamenim mačevima
i na kamenom stolu ispred
svoje srce kao
cijenu kojom bih
plaćao za tebe otkupninu
ne, ne mogu te voljeti drugačije
od načina na koji bi živio
umirući za tvoju sreću.
( naš dragi bloger Opinian )
jedna predivna Z.OKI-jeva pjesma...
"Tvoji su prsti ptica
Igraju se mjeseca
Mjesec je tajna slika
Srebrnih obrisa.
Ljubičasto srce,
kula strasti nevidljivog sna,
otvorene fontane ljubavi,
u zagrljaju samoće.
Ti si pjesma..."
Ovako šapće VITAE moja.....
Odškrinuh na tren
zlatna vrata lipnja
bez škripe, bez buke…
tek da tvoje u svoje
uzmem ruke
kratko
i da se oprostim tiho,
izdignem na prste
pa ti šapnem kako
ljeti sunce
u zlatne okvire
sjećanja umeće
i kako je čin
kristalne sreće
što smo se
uopće sreli
na ovoj lopti
što se mahnito,
besmisleno
okreće…
Opinian me ovim stihovima očarao:
"Možda
možda me ljubiš negdje
među ozeblim brezama
i sadiš mi sadnice ljubavi u zjenice
i zaljevaš poljupcima
Možda
možda mi šapućeš na
izranjavanim stijenama uz obalu
da je čežnja tvoja velika kao more
i uvjeravaš me da je ljubav jaka
kao smrt"
Meroveus.....
"Ali, ja vjerujem u Tebe;
U nekom predosjećanju
Znam da Ti takvi otimači
Ne mogu nauditi,
Znam kako su njihova otimanja
Samo prividi u ovoj hipnotičkoj stvarnosti;
I kada pozornije se pogledaš
Vidjet ćeš
Istu sebe koja si željela biti."
ZRNCE GANUĆA ( V.Parun)
Budim se i šapćem: ljubavi budi pjesma,
onda ću živjeti s tobom dajući se ljudima.
I ljudi će mi vraćati nešto od tvog lišća
kad izađu u šetnju
kroz ulice
oprane kišom.
Ima li takav grad gdje drveće ne umire
Ima li takva nježnost do koje se dolazi
krišom
po nekim dugim,dugim
bijelim stepenicama.
Bila sam dobra kao ljeto i vitka
s tvrdim pletenicama.
Bila sam raskošno dobra. Bila sam kao ljeto.
Nije me stid to reći, sada je ionako
jesen.
Dobrota spava pod lišćem i njen je osmijeh
nevidljiv.
Bila sam šuma. Bila sam dobra kao ljeto
i vitka, s tvrdim pletenicama.
I što mi je ostalo? Eto: zrnce ganuća u zjenicama.
Budim se i šapćem:
Ljubavi, budi pjesma!
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
NASMIJAVAJU ME DO SUZA, JER SU VJEČNI POZITIVCI:
PJACETA-PADOBRANKA
MARCHELINA
GREENTEA-moja vodenica
JEŽIĆ BODLJICA- fuu fuuuu;))))
NADAHNJUJU ME SVOJIM STIHOVIMA ILI SVOJIM FOTKAMA:
BRUNX- moja prva ljubaf blogerska
NIŠA- moja ljubilica
MOONRIVER...gdje li je...
RU.....vila s jezera....
moje žene od pjesničkog
pera:
SDRUGESTRANE
E.T.
TESSA
PRIMAKKA
VITAE
NINOČKA
VIAN INVENIAM
MISSILUSSION-poetska proza...
MEROVEUS-riječi koje liječe..
DIDA- srce bloga
ZAUZETI
PRVE SJENE NOVIH BOEMA
TONI
KABANICA...gdje li je....
ZAMISLIM SE NAD NJIHOVIM RAZMIŠLJANJIMA
Z.OKI ...gdje li je...
SMOTANI...ban...
DRAŽEN
PAMETNI ZUB
SREDOVJEČNI UDOVAC
JAGUAR - the Mačak s kojim najviše psujem
METAMORFOZA...
SUNCE NA PROZORU...
...........................S TIM DA SVAKI DAN UPOZNAM NEKOG NOVOG, PA POPIS NIJE GOTOV
i nikad neće biti vjerojatno;)))
nekoliko važnih mi citata:
" Ljudi koji vole samo jednom u životu, u stvari su površni.
Ono što oni nazivaju vjernošću
to je lijenost navike ili nedostatak fantazije.
Vjernost!
U njoj je strast za svojinom.
Mnoge bismo stvari odbacili
kada se ne bismo bojali da će ih drugi uzeti."
(O. Wilde)
".....Ruke nam se spajaju,
oči nam se upijaju: tako počinje povijest naših srca.
To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog sakrivanja;
Nešto osmijeha i sasvim malo stidljivosti,
i poneka tek slatka i besciljna svađa.
Ljubav ova između tebe i mene
prosta je kao pjesma...." (Tagore)
"...Niska bez niti je savršen nakit,
i svjetlost je pjena najtvrđih tmina...
Od svih kristala najžešće blista
i najpunije..samo praznina..." ( V. Krmpotić)
"Budi dar svakome tko uđe u tvoj život...i svakome u čiji život ti uđeš.
Pazi da ne uđeš u nečiji život ako ne možeš biti dar.
Kažem ti...svaka osoba koja je ikada k tebi prišla,
došla je da od tebe primi dar,
dar da osjetiš i ispuniš tko jesi.
Kad uvidiš tu jednostavnu istinu,
kada je razumiješ,
spoznat ćeš najveću od svih istina:
POSLAO SAM TI SAMO ANĐELE!
( A. de Mehlo)
"Imati ljubavnika-prijatelja,
koji vas smatra živućom, rastućom CRIATUROM, baš kao i drvo na zemlji,
fikus u kući ili ružičnjak vani u dvorištu..
ljubavnika i prijatelja koji vas gleda kao pravu, živuću, dišuću jedinku
,koja je ljudska, ali izrađena od vrlo finih i magičnih tvari...
To su ljudi koje tražite.
Oni će čitav život biti prijatelji vaše duše..."
(C.P.Estees)
"Zanosite se do besvijesti, pod svaku cijenu, to je sve što vrijedi, i nikad poslije, ništa što dolazi poslije neće to moći zamijeniti...to je ono za čim tragamo, ponoviti taj osjećaj, izazvati ga, to je ono što nam dokraja nedostaje..
strahovita zaljubljenost u život, platonska i strastvena, životu usprkos..." ( Olja Savičević-Ivančević)
Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti
da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti
a sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima ...
...Željko Krznarić...
"
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne od smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan! (P. Neruda)
Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.
Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.
Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.
(Miroslav Antić)
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
(Željko Krznarić)
iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim
Ljubav sa mnom
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca;
Ljubav sa mnom potres je pod korakom,
Rušenje brane na rijekama razbora,
Ljubav sa mnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma,
Ljubav sa mnom samoća je u svijetu i neljubav ljudska - da,
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca
Gdje mirišu jasmini jasnih suza,
Ljubav je sa mnom udar,
Potres i jaka samoća susreta sa istinom.
Vesna Krmpotić
INTIMNA
Hoću samo da te volim
oluja ispunja dolinu
riba rijeku
Stvorih te po mjeri svoje samoće
čitav svijet da se sakrijemo
dane i noći da se razumijemo
Da ništa više ne vidim u tvojim očima
osim onoga što mislim o tebi
i o jednom svijetu nalik na tvoj lik
I o danima i noćima upravljenim tvojim zjenama
(Paul Eluard)